Post date: Aug 4, 2010 7:26:07 PM
Nedavno sam pročitala dva naslova uglednih hrvatskih povjesničara književnosti, teoretičara i kroatista, Slobodana Prosperova Novaka (Pričaj mi o Europi) i Zorana Kravara (Uljanice i duhovi) koje povezuje sličan diskurz i namjena - ozbiljnija publicistika namijenjena obrazovanim čitateljima upućenim, no ne posve, u zadanu temu. Obojica autora donose vlastito viđenje tema o kojima su već ozbiljno i znanstveno govorili, no kao da su sad u njima sabrali mrvice sa stola u kojima je još ostalo ulja, soli i sezama i ispekli od njih kolače za sladokusce željne novih okusa od već poznatih sastojaka.
Slobodan Prosperov Novak donosi zanimljivu kulturnu povijest Europe, a tekst je razdijeljen u dva zasebna dijela - od opsežnijeg eseja u uvodnom dijelu koji prati kulturna razdoblja bitna za Europljane - predhelensko i helensko razdoblje, srednji vijek, renesansa (objedinjena s barokom), racionalizam, suvremeno doba i u drugom dijelu donosi podrobne kronološke tablice zanimljive upućenijim laicima. Sve je raskošno likovno opremljeno i formatom pogodno za ležerno čitanje. Novak i u ovom tekstu dokazuje svoje raskošno znanje, drskost i spremnost da razbija uobičajene predrasude i iznosi nove sudove i mišljenja civilizacijskim temama bitnim za naš kontinent. Osobito me dojmio dio u kojem govori o kulturi stola kao europskoj osobitosti kojim smo se izdvojili iz azijskog zagrljaja i nametnuli ideju gastromije i druženja za zajedničkim prostorom koji se dogodio u srednjovjekovlju: "Kultura stola sve više je počinjala igrati presudnu ulogu u civilizaciji koja je u svoje središte upravo i postavila stol. Na jednoj vrsti stola, na krevetima, se spavalo, za stolom se služila misa, ono stola se okupljalo, kad bi se hranilo ili razgovaralo, a za stolom se pisalo za stolom se pregovaralo s protivnicima i vladalo nad podanicima. Europa se zbog svugdje prisutnih stolova počela razlikovati od Azije i Afrike gdje stolovi nikad nisu dominirali u svakodnevnom životu." Način na koji pred nas donosi zanimljive pa i bizarne detalje, često iz života znamenitih Europljana dominantna je odlika stila jednog od meni omiljenih profesora s kojim smo se družili petkom kasno poslijepodne, malobrojni no osvješteni.
Za djelo "Uljanice i duhovi" Zoran je Kravar nagrađen Goranovim vijencem, a podastrijeto je kao njegova duhovna autobiografija. Tekst teško možemo shvatiti kao memoarsko, a još manje autobiografsko štivo jer autor svakodnevne životne situacije podastire i razotkriva kao poticaj za intelektualističku igru autoru trenutno omiljenom temom - antimodernstičkim tendencijama u europskoj kulturi s kraja 19. do 20-ih godina 20. stoljeća. Štivo je iznijeto lapidarnim esejističkim stilom, a ne strogim znanstvenim, i to ga čini čitatelju bliskim, kao da ga poziva na dijalog, pa čak i polemiku. I sam je autor u jednom intervjuu naglasio da je to način na koji o literaturi i kulturi priča sa znancima i kolegama u ležernijoj kućnoj ili fakultetskoj atmosferi. U knjizi je okupljeno sedam tekstova a svi su nastajali od 2004. do 2009. i, izim jednoga, mogli su se već pročitati u časopisima "15 dana", "Književnoj republici" i "Forumu". Kao studentica poslijediplomskoga studija imala sam priliku slušati profesorova izlaganja o antimodernizmu kad je pripremao svoj prvi naslov i toga niza u koatorstvu s profesorima Batušićem i Žmegačom: "Modernistički protusvjetovi". Kasnije su iz pera profesora Kravara izašla još dva naslova u kojima se bavio istom tematikom: odnosom umjetnosti i ideologije: "Antimodernizam" i "Svjetonazorski separei". "Uljanice i duhovi" donose uz analize kanonskih tekstova i usputne bilješke o piscima trivijalne i hitmejkerske literature poput Dana Browna, a najviše me razveselila najava da će iz pera profesora Kravara stići i analiza visokoga fantazija, meni omiljenog žanra.