e-predavanje

Struktura lirske pjesme i stilske figure

Sažete definicije češćih stilskih figura i objašnjenje kompozicije lirske pjesme bit će zanimljive će za ponavljanje prije državne mature, osobito uz napomenu da je primjer za tematsko-motivsku analizu Šimićeva programatska pjesma Pjesnici.

Pročitajte zanimljiv članak o Hrvatskom jeziku danas  Ive Žanića  u Anagramu.

Riječ je o sociolingvističkom prikazu lingvista koji se bavi lingvistikom filmskog jezika. Ulomak iz njegove rasprave Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? možete pročitati u cjelini Raspravljački esej i napisati svoj pokušaj eseja.

Tko želi proširiti znanje o Dostojevskom, neka pročita zanimljiv članak u Zarezu naslovljen Haluciniranje Dostojevskoga.

Riječ je o  kritici biografskog romana Leonida Cipkina Ljeto u Baden-Badenu koji je s ruskoga preveo Igor Buljan, a izdala Naklada Ljevak u Zagrebu 2007.

 Članak prof. dr. sc. Stjepana Damjanovića možete pročitati na stranicama Zagrebačke slavističke škole.

Gogoljevski smijeh kroz suze

 Članak možete pročitati ovdje.

Sudbina titana

Jedna od najtragičnijih ličnosti hrvatskog lirskoga obzora pjesnik je Silvije Strahimir Kranjčević. Prognan iz "domovine što je tek u srcu nosi, i brda joj i dol" prožeo je svoju liriku snažnim tonovima tragike i gorčine, ali i kozmičkog nadahnuća, dao obasjane stihove koji govore čovjeku svih stoljeća. Kranjčeviću je posvećena i sljedeća stranica.

Književnost na novim medijima

Nedavno sam na TV 1000 gledala kultni film Françoisa Truffauta  Fahrenheit 451  snimljen 1966. prema istoimenom futurističkom romanu Raya Bradburya. Osnovna ideja filma - gledanje u ekran dokida zanimanje za književnost  - možda je danas življa no šezdesetih godina prošlog stoljeća. Još prije desetljeća gledala se samo televizija, a danas ekranomanija vlada našim životima. Televizor, računalo, mobitel, DVD, novi su elektronički mediji koji konkuriraju knjizi za preostalo slobodno vrijeme. Je li došlo vrijeme da novi mediji dokinu književnost kao što su se Trauffaut i Bradbury bojali?

Nove generacije ovisne o internetu i drugim elektroničkim medijima, nisu ukinule književnost (kao što su mnogi skeptici predviđali) već su osmislile novu vrstu književnosti i knjiga koja se naziva hipertekstom, a novi tip teksta hipertekstualnosti. To su knjige koje ne doživljavamo samo sukcesivno čitanjem, već linerano i simultano, čitanjem i gledanjem. Posljednje desetljeće učestalo je stvaralaštvo upravo na novim medijima, a neke od tih knjiga možete pročitati tu ili pak zaviriti u hrvatski izlog elektroničkih knjiga.

Drame Miroslava Krleže

piše: Nataša Sajko

    Miroslav Krleža, središnja je književna ličnost hrvatske literature 20. stoljeća - ličnost koja je kompleksnošću opusa, ali i osobnosti - u sjenu bacila mnoga imena. Krešimir Bagić zapisao je: "Miroslav Krleža je glasno stupio u našu književnost i, neovisno o periodičnim šutnjama, sve do smrti glasno trajao." (Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb, 2004.) Okušavši se u svim književnim rodovima i vrstama: lirici, epici, drami, eseju, književnoj kritici i polemici, putopisu, autobiografiji, putopisu, dnevnicima, ali i kao enciklopedist, urednik i pokretač književnih časopisa hrvatsku je književnost zadužio sebi svojstvenim stilom, prepoznatljivim po dugim i dotjeranim rečenicama, jednostavno nazvanim krležijanskim. Bagić kaže: "Čitatelj zastaje pred bujicom njegovih riječi, oštrinom ideje, rečenicom koja traje dulje od njegova daha, koja se grana u svim smjerovima, proizvodeći pomoćne subjekte i predikate, u isti mah nudeći i misao i afekt, i problem i rješenje, i komentar i stav." Interes za njegovim stvaralaštvom izrodio je i novu granu kroatističkih studija -krležologiju, a ona pak osebujan projekt: Enciklopediju Miroslava Krleže čija je izrada trajala petnaestak godina, a ukoričena je u 3 sveska od 1993. do 1999.

"U sastavljanju i obrađivanju Krležina stvaralačkog i životnog abecedarija sudjelovalo je više od pedeset uglednih autora - književnih povjesničara, kritičara i teoretičara, filozofa, jezikoslovaca, povjesničara, publicista... Oni su obradili gotovo dvije tisuće leksikografskih natuknica." ( Bagić, isto). 

DRAMSKI CIKLUSI

Miroslav Krleža svoj književni rad započinje dramama. Prvo važno djelo objavio je 1914. naslovljeno Legenda, a posljednje podnaslovio je kao legendu (Aretej - legenda o sv. Ancili, rajskoj ptici, napisanoj ponajprije kao televizijski scenarij). Krležin se dramski rad može podijeliti u tri dramska ciklusa: 

1. Legende - Legenda, Kristofor Kolon, Michelangelo Bounarotti, Kraljevo, Maskerata, Saloma, Sodoma, U predvečerje, Leševi, Gospođica Lili, Utopija;

2. ratne drame - Vučjak, Golgota,(Galicija) U logoru;

3. glembajevski ciklus - Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda.

Prvog se dramskog ciklusa odrekao kao mladenačkih tlapnja. Nazvao je sam te svoje drame: kvantitativnima. Djela su to s velikim brojem lica, množinom događaja koji se isprepleću na sceni i prikazima ekstatičkog ludila i masovnih scena. Drugi je dramski ciklus prijelaz s kvantitativnih/ekspresionističkih drama na kvalitativne/naturalističke, građanske salonske drame konverzacije napisane po uzoru na nordijske dramatičare Ibsena i Strindberga. Krležijanski obrat s ekspresionizma k naturalizmu može se usporediti s Goetheovim i Schillerovim prijelazom s romantizma u klasicizam. Mladenačku vizionarsku snagu eruptivne riječi zamijenila je kontemplacijska dubina i raspravljački žar zrelosti.

KRALJEVO

Kraljevo je drama iz prvog dramskog ciklusa nazvana Legende. Riječ je o jednočinki u kojoj se na sceni pojavljuje mnoštvo dramskih lica, od kojih su neka kolektivna, a neka i posve irealna, fantastična,groteskna. Krleža svjedoči o nastanku drame sljedećim riječima: "Oko Kraljeva sve je bilo dijabolizirano do najvišeg stupnja razdražljivosti. Mučno pisanje uz petrolejku na Prilazu 5a, prokleti nokturno, koji je trajao već punu godinu, prokleti jalovi razgovori o kazalištu. A što su već - oni tamo - mogli da počnu s mojim rukopisima. Kako da ih igraju, jadni!" . Zbivanja na "Kraljevskom Sajmu, jedne kolovoške noći u predratnom Zagrebu" kazališna su metafora bolesnoga, poremećenog društva koje nezaustavljivo srlja u Veliku noć svjetskog rata i revolucije što će ga , po Krležinu sudu, zbrisati sa svjetske pozornice. Sajam je orgija, velika poganska gozba, kanibalska svetkovina na kojoj se uz neprekidnu svirku i viku - u jednom trenutku i uz crvenu, paklensku svjetlost požara - zadovoljavaju divlji, animalni prohtjevi. Tu raspojasana gomila služi crnu misu ljudskom tijelu i slavi meso. (...) Obredno će sjedinjavanje Krleža scenski oblikovati kao divlje pijano kolo što u nekoliko navrata treba da mahnita pozornicom, povlačeći na kraju drame u svoj vrtlog ljude, životinje (tu je čopor bijesnih crnih pasa) predmete, čak i kor povampirenih mrtvaca, samoubojica s Mirogoja. Kolo je točno sudi Darko Gašparović, "ključni znak" toga teksta.(Boris Senker, Hrvatska drama 20. stoljeća,I. dio, Logos, Split, 1989.) 

Središnji dramski zaplet zapravo je trivijalizirana ljubavna priča u s neizbježnim ljubavnim trokutom u koji se upliću i živi i mrtvi: Anka (neugledna, mala, kozičava prostitutka), Herkules (utjelovljenje sirove snage i bezumnosti), i Janez (povampireni samoubojica koji sanja o prekogrobnoj snazi ljubavi i zanosnoj vjeri da ljubav može prevariti smrt). Janeza prati njegov kolega, već iskusni mrtvac, Štijef, narodski rezoner, kerempuh, koji komentira scenska zbivanja). Drama ironizira srednjovjekovna crkvena prikazanja (mirakule, moralitete i pasijske igre - njegovi su mučenici samoubojice,a znakovi muke što ih nose uz sebe - konopac oko vrata te ribice s dna Save, ironijsko poigravanje sa srednjovjekovnom kršćanskom ikonografijom). Ne zbiva se radnja bez razloga na blagdan sv. Stjepana Kralja, kome je posvećena i zagrebačka prvostolnica. Zagrebačko proštenište, postalo je cirkusantsko i prostačko prizorište jedne intimne, mrtvačke drame pokojnika po kojeg nakon još jednog ljubavnog poraza (koji se događa i nakon povratka "iz groba") dolaze mrtvačka kola umjesto zborova svetaca i božjih ugodnika i odvode ga gdje je mjesto svim samoubojicama i svojevoljnim žrtvama. 

Mada je Janezova žrtva istinska i zagrobna, Krleža je depatetizira i ironizira, pitajući se - vrijedi li zbilja umrijeti zbog ljubavi?

GOSPODA GLEMBAJEVI

Drama Gospoda Glembajevi prva drama glembajevske trilogije koju još čine U agoniji i Leda, a mogu im se pridružiti i novele o Glembajevima, uz koje je priloženo i opširno rodoslovno stablo te proračunate obitelji koja se izdigla iz međimurskog/panonskog blata u 16. stoljeću i postala vlasnicom ugledne bankarske kuće Glembay Ltd. U njoj upoznajemo zagrebačke aristokratske krugove s početka 20. stoljeća. Riječ je o polaganom, no sigurnom propadanju. Glavno lice Leone Glembay započinje svoj monolog u prvom činu rečenicom: "Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno." Ta mutnost ostat će dio doživljaja vlastite egzistencije do kraja teksta kad se obistinjuje stara Barboczyjeva legenda da su svi "Glembajevi ubojice i varalice". 

Ubijali su ili su se ubijali redom: majka Leonova barunica Basilides Danielli-Glembay, potomkinja stare i ugledne, no siromašne, venecijanske obitelji u koju se priženio Ignjat Glembay, potomak međimurskih seljaka koji su se uzdigli do zagrebačke gospode i kojima je trebala i plemićka titula. Ubija se i Alisa Glembay, i Ivan Glembay, sestra i brat Leoneov, u titanskoj borbi on bez želje, ali i pravog otpora, podliježe svojoj glembajevskoj krvi i oca dotjera u drugom činu do - infarkta, a da je prije razotkrio licemjernost njegova drugog braka s barunicom Charlotte Castelli-Glembay, braka za koji je Ignac vjerovao da je sklopljen zbog ljubavi srodnih duša. Ne znajući svojom ironijom on razotkriva preljubničku vezu barunice i kućnoga učitelja , bivšeg jezuita Silberbrandta. Isto je jutro sirotu Faniku Canjegovu naveo da se baci s drugoga kata, nakon što ta ista nije mogla od barunice izmoliti barem singericu, nakon smrti svekrve, stare Rupertice koja je umrla pod kotačima baruničine kočije - i tako izazvala nemogući škandal oko kojeg se angažirala cijela obitelj Glembay ne bi li ga razriješila do svečane proslave jubileja banke Glembay. Banke za koju u 3. činu saznajemo da je bankrotirala i da je pokojni Ignjat prevario sve, pa i svoju suprugu, pronevjerivši njezin "teško stečeni imetak" i ostavivši je na "prosjačkom štapu". Iznerviran Leone, preosjetljiv, überspannt ( umjetnik, slikar koji je 11 godina bježao od svoga pravog ja )- ubija škarama barunicu i tako razjašnjava uvodnu dvojbu - on jest  pravi Glembay. Na sceni ostaje jedino sestra Angelika, ex Beatrice, no ni ona ne nudi nadu u oporavak glembajevske loze - ona je zaređena. (Premda Gašparić u knjizi Dramatica Krležijana spominje da su se Leone i Beatrice vjenčali nakon njegova izlaska iz ludnice i imali sina, naveo je to Krleža u novelama o Glembajevima).

Bogatstvo idioma, uz hrvatski (zagrebački govor trećeg desetljeća 20. stoljeća) tu su još i njemački, latinski, grčki, francuski, mađarski, daje za pravo da zaključimo da je riječ o drami konverzacije, nastalu po uzoru na nordijske dramatičare - Ibsena i Strindberga - u kojima Krleža nalazi uzor pri gradnji drugog i trećeg dramskog ciklusa. Građanski salon, ispraznost razgovora, trivijalnost debata i iskorijenjenost njihovih posjetitelja, osnovna su tema drama glembajevskog ciklusa. Krleža pomno slika ostarjele bonvivane (Fabriczy), advokate koji su spremni krojiti pravdu prema potrebi svojih klijenata (Puba), liječnike ulizice (Dr. Altmann), prostitutke iz visokog društva (barunica Castelli), svučene popove (Silberbrandt), klarise (s. Angelika), da bi njihovu ispraznost suprotstavio dubokoj i prezrenoj umjetničkoj stvarnosti - slikara Leonea, koji će nakon jedanaest godina bježanja konačno susresti svoj udes. 

Preobrazitelj hrvatske lirike Antun Branko Šimić

piše: Nataša Sajko

Antun Branko Šimić svojom je tanašnom zbirkom od svega 48 pjesama, posvećenom djevojci Tatjani Marinić, naslovljenom Preobraženja izdanom 1920. preobrazio krajobraz hrvatske književnosti 20. stoljeća i najavio nove diskurzivne, versifikacijske i autopoetičke prakse. Odmaknuvši se od Matoševa impresionizma, esteticizma i kulta ljepote, zaronio je duboko pod površinu vlastita bića i zapitao se temeljna ljudska pitanja i ponudio neke nove i neke stare i svima znane odgovore - izgovorene na do tada nikad čitan način. 

"Pjesnici su čuđenje u svijetu" i "Pjesnici su vječno treptanje u svijetu" uskliknuo je  pjesnik u svojoj programatskoj pjesmi "Pjesnici" u kojoj već načinje temeljni poetski sklop svojega opusa: samoartikulaciju, autopoezu, pjevanje sebe. Pjesnici imaju svoja ticala (poput Gregora Samse) kojima registriraju i tanahne subprostorne  i podprostorne poremećaje. Oko i uho - nisu samo senzorni, već i duhovni organi kojima pjesnik preobražava vanjske podražaje u svoj osobni svijet misli, želja i osjećaja. Pjesničke oči "velike i nijeme rastu pored stvari" - ne u njima, ne sa njima, ne radi njih - već za sebe, uronjene u sebe. Uho osluškuje mučno - ćutanje - i trepti nad tajnom svemira.

Moja preobraženja

"Ja pjevam sebe" početna je izreka pjesme paradigmatskog naslova "Moja preobraženja" u kojoj pjesnik rečeno rječnikom Niklasa Luhmanna, njemačkog filozofa koji je začetnik sistemske teorije, samoartikulira i samogenerira, te vanjski svijet prilagođava svojim unutarnjim, osobitim pravilima. I dok spoznamo da je riječ o samoostvarenju jastva/sebstva u činu pjesme (na tragovima smo Proustove šalice lipova čaja i organičkog sjećanja), pjesnika koji je pozvan i poslan pjevati (poeta vates), možemo nastaviti s njime potragu u "crnoj, bezdanoj i mučnoj noći." Ta noć nije samo denotirana kao crna (bojom) već je ona kontrastirana i svjetlom danu novotvorenicom bezdana (dvoznačnost: koja je bez dana, u kojoj nema svjetlosti, a svjetlost jest spoznaja, božanska iskra, Istina, vjera, već može upućivati i na bezdan - ponor bez dna, mračnu crnu rupu u koja privlači gravitacijskom silinom i jačinom kojoj se nije moguće oprijeti). Ta noć je i mučna - je li zbog muke ili i mučanja/šutnje/negovorenja? Iznijeti meko blijedo lice u kristalno jutro u toj i takovoj noći otkriće je spasiteljske i preobraziteljske moći riječi. Blijedo lice lice je bez krvi, lice meko, oslabljeno - a jutro je kristalno jer upućuje na gustoću/tvrdoću kristala koje odbija svu svjetlost pa stoga sjaji  jutro (jasnoća spoznaje, bistrina misli, preobraženost). Pogledom prima svijet u sebe (polja livade vode) i preobražava ga u svoje unutrašnje doživljaje (duševni krajolik).

No, pjesnički je subjekt zamoren stalnom autogeneracijom, samostvaralaštvom, svakodnevnim beskonačnim umiranjem i uskrsavanjem. Opće je mjesto da se čovjek jednom rađa i jednom umire, ako vjeruje (kršćanska gnoza) i uskrsne. Na Sudnji dan, kad zatrubi zadnja truba, dignut će se i ponovno utjeloviti/inkarnirati u uskrslom tijelu i ujediniti s vječnom dušom. Lirsko ja uzdiše zamoreno stalnom mijenom/preobrazbom i moli: "O bože daj me umorna od mijena preobrazi u svoju vječnu svijetlu zvijezdu". Pjesnički subjekt žudi rastanak s tijelom (autobiografski element) i preobrazbu u svijetlu zvijezdu /energiju/svjetlost. Na tragu smo različitih asocijacija: od Ovidijevih Metamorfoza i preobrazbe Oktavijana Augusta u zvijezdu do energetskih aura koje isijavaju energiju života. Svakako duša jest energetizirana što i u kršćanstvu potvrđuje aura koja okružuje sveca, to je božanska svjetlost, životna sila. Odnosi gore/dolje, svjetlost/tmina, meko/tvrdo, noć/jutro, smrt/uskrsnuće, potvrđuju se i u posljednjoj strofi kad lirsko ja s duševne distance promatra "noćne muke crnih očajnika".

Pjesma i grafički podsjeća na oblik ljudskog tijela. Pjesmoslika, sastoji se od usredišnjenih stihova, oslobođenih gramatičkih i pravopisnih pravila. iskazivanje zamjenice ja na početku dvije misaone cjeline gramatički i sadržajno je zalihosno no baš stoga i stilogeno - to ja je u tekstu produkt misaonog i jezičnog sazrijevanja. Tek tri velika slova naznake su misaonih cjelina, ostatak je teksta oslobođen svih pravopisnih znakova. I versifikacijski je tekst izgrađen od ritmički sasvim autonomnih i unutarnjim pravilima oblikovanih cjelina, oslobođen svih pravila tradicionalne versifikacije. Antun Branko Šimić začetnik je hrvatskoga slobodnog stiha.

Opomena

Spoznavanje sebe, pjevanjem, pjesničkom subjektu daje za pravo da i opominje. Pjesma je krik. I grafički oblikovana kao uskličnik. Izravno obraćanje ostvareno je imperativom. "Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda" opomena je da u svijetu konzumerizma, brige o materijalnim vrijednostima, ovozemaljskoj malodušnosti i uskogrudnosti egoističkih stremljenja i potreba, ne zatvorimo svoje biće prožimajućoj duhovnoj energiji svemira nazvanoj "blagom svjetlošću zvijezda". Čovjek je pozvan da bude dijelom svemira u sveobuhvatnom i intuitivnom jedinstvu -"Mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!"

Pjesme o tijelu/pjesme o smrti

Uvodnom napomenom "I smrt će biti sasma nešto ljudsko" u pjesmi Smrt lirski subjekt upućuje na činjenicu koju nerado osvješćujemo: da samo dva životna događaja povezuju čovječanstvo: rođenje i smrt. Sve što se zbije između ta dva događaja može se individualizirati. 

Ipak, pjesma Smrt začuđuje svojom smirenošću, hladnim i racionalnim prikazivanjem smrtnoga grča/hropca. Cijela impostacija događaja upućuje na izvantjelesno iskustvo - lirski subjekt odvojio se od svoga tijela i cijelu, po okolinu mučnu i tešku situaciju promatra izdignut iznad svoga tijela. Prva misaona cjelina/strofa govori o tome što se događa s tijelom u smrtnoj borbi, jer o borbi je riječ u kojoj se "tijelo s nečim nevidljivim rve" i onda "stane. Ko mašina stane. I ni makac. Nadosjetilno iskustvo upućuje da je riječ o bitci koja je zemniku osjetilno neprovjerljiva, no po čovjeka kobna. Sve se zbiva bez zastajkivanja do konačnog svršetka borbe. Zbivanje brza i na to nas upućuje polisindeton u koji povezuje glagole koji upućuju na sve slabiji otpor (degradacija - rve, hropti, smalaksava, stene, stane). Tu je i aliteracija s, t i m koji su glavni fonemi imenice: SMRT. Tek kad stroj stane i stoji pjesnik koristi točku. Ona je stilogena i upućuje i na diskurzivni završetak, jednako kao i na misaoni, tjelesni i transcendentni završetak jednog postojanja. Usporedba s mašinom leksički je instrumentarij avangardne lirike gdje se odustaje od estetike ljepote i začudnosti. Ljudsko je tijelo uspoređeno sa strojem koji će se kad tad pokvariti, nepopravljivo pokvariti. Žargonizam "ni makac" toliko živopisno govori o konačnosti toga čina. 

Što se zbiva s okolinom? Ljudi koji nisu umrlome bliski rodom, uzradit će se. Za njih je gotov jedan posao.Polisidentonom pjesnički subjekt naglašava da životna rijeka i dalje teče, te time dokazuje uvodnu napomenu: da je i smrt nešto sasma ljudsko. Tek roditelji osjećajno će se odazvati smrti: majka će živinski kriknuti (tu je i taj ekspresionistički KRIK) - njezin će odgovor biti brz, instinktivan i neartikuliran - baš kao njezin majčinski instinkt. Ona ne mora kao otac zatvoriti svoja osjetila za vanjske podražaje da bi u svojoj unutrašnjosti oživio osjećajnu vezu sa izgubljenim djetetom. Kontemplacija (šutnja, nijemo buljenje cijelog dana) muževni je odgovor na proživljeni gubitak. 

Pjesma je višestruko zanimljiva. Ogoljavanje jezičnog izraza na upotrebu imenica i glagola u prezentu te uporabu tek sintaktičkih figura: polisindetona, opkoračenja i prebacivanja te osebujnog grafičkog izgleda (podsjeća na ljudsko tijelo) sam je čin umiranja i njegovo primanje depatetizirano/depersonalizirano, te time očuđeno. 

S druge strane, pjesma Smrt i ja doživljaj smrti premješta u pjesničku nutrinu. "Smrt nije izvan mene. " Rođenje kao početak umiranja, nije nova lirska spoznaja, ali prikazivanje te borbe čovjeka i smrti zanimljiva je personifikacija. U početku je to dvojstvo jasno i razdvojeno. Dijete nije svjesno svoje smrtnosti, nevinost je to oslobođena patnje i strahova zrelosti. Kako rastemo, tako i spoznaja smrtnosti raste. Odjednom nemaš više vremena: žuriš, još je toliko toga pred tobom, usmjeravaš se na mnoge ciljeve, polako gubiš bitku. Smrt stigne na rub tebe. I zastaneš. (Hropac je to iz prethodne pjesme!) Ali ona raste dalje dok nas ne proraste. Dvojstvo postaje jednina: borba je tek čovjekova žudnja, obmana da smo dorasli suprotstaviti se smrti, nijekati njezino postojanje: "Moj svršetak/njen pravi je početak:/ kad kraljuje dalje sama". Osobitom grafičkom prezentacijom kazuje: smrt/netjelesnost/nematerijalnost bila je i bit će i prije i poslije našeg zemaljskog bivanja. Početka i kraja zapravo nema - tjelesno bivanje samo je prostor umišljene dvojine - koja se smrću vraća u univerzalno bivstvovanje - trajnu jedninu.

Povratak

Ako je smrt povratak u jedninu životnog prapočela - onda je ljubav ta koja može poremetiti smireno prihvaćanje tog vraćanja. Baš pjesma Povratak govori o lirskom subjektu koji ne može mirno zakoračiti u rijeku zaborava i ostaviti iza sebe svijet osjećaja, jeze i strahova: jer on ljubi. Pjesma obiluje motivikom karakterističnom za tradicionalnu ljubavnu liriku od Rasutih rima Francesca Petrarce i njegovih nasljedovatelja -petrarkista, do modernista (Matoš, Vidrić) - spominje slutnju, odlazak/povratak, blizinu, noć, mjesečinu, uho, vrt kuće, no uz nju se javljaju i motivi tipični za poeziju smrti i umiranja: lutanje, plave staze, krik čudne tice, crna sjenka, s onu stranu mrke mirne vode. Pjesma se, dakle, može povezati uz korpus lirskih ljubavnih pjesama koje povezuju ljubav i smrt (eros i tanatos) i nagovješćuju zagrobnu snagu ljubavnog zanosa. No, što novo daje toj tradicionalnoj lirskoj temi A. B. Šimić? Kako se otima tradicionalizmu? Ponajprije depatetizacijom. Čitava je slika očuđena izostankom tragičnog žaljenja zbog nemogućnosti ostvarivanje tjelesne veze. Iako ona i ne sluti njegov povratak i blizinu, lirski subjekt poručuje: znaj: ja koracam uspravan i svečan /kao pored tebe. Duhovna je veza uspostavljena. Pjesma je lirski jezgrovita, slike su neobične, očuđene, ili kako sam Šimić kaže: odstranjene od stvarnosti. Sinestezijskim iskazom u stihu: "U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina" dobili smo kozmičku jeku, govor visina karakteristična za Šimića, a odmah za tim motivom stižu i "plave staze" u boji karakterističnoj za Šimićevu duševnu paletu. Izmjestivši opkoračenjem tri puta imperativno znaj s dvotočjem u zaseban stih učinio je svoju izjavu konačnom i potvrđenom u kršćanskoj simbolici broja tri (broja konačnosti, kušnje i spoznanja). Susreti su svjetova mogući u sumrak i suton, kad je svjetlost za zalasku, ali životne su sile još tu, ali oslabljene pa mogu spaziti crnu sjenku što se miče s onu stranu mrke mirne vode /Hada, Stiksa/, dok je susret za sjenu nemoguć u mrtvo svijetlo podne (jer tad je životna snaga na vrhuncu i u svijetu živih nema mjesta za umrle). Tad je kontakt moguć tek posredovanjem čudne tice koja prenosi krik pjesnikova srca s "blizih obala" (smrt je za sve tako bliza - samo što nas ne proraste!!!) na kojima je ja tako uspravno i svečano, kao pored nje.

Ručak siromaha

Šimić je uglavnom percipiran kao misaon, introvertiran i kozmičkim i transcendentalnim temama okrenut pjesnik. Stoga baš njegove socijalne pjesme iz ciklusa o siromasima zvuče tako oporo. Netko je napisao da je pjesma ručak siromaha iščitljiva i kao kanibalska pjesma. Tragedija je to humaniteta koja se događa kad dvoje siromaha ima samo za jedan ručak. Žudnja za životom, instinktivno posezanje za hranom, izaziva gađenje nad samim sobom, nad svojom željom za opstankom, nemoći za odricanjem, žrtvom. Oni se ne gledaju jer "svaki misli da je drugomu ubica". Nisu slučajno u istaknuti stih izdvojene riječi - tišina i težina - jer prava je zbilja tragike tih ljudi - neizreciva. Baš zato su u posljednjem stihu ključne riječi za razumijevanje pjesme (kao da je jedno drugo jelo) stavljene u zagradu (koja i tu funkcionira kao stilem). 

Hercegovina

Rodni je zavičaj dobio istaknuto mjesto u lirici pjesnika koji ga je tako mlad napustio. Kameniti, ogoljeli krajolik hercegovačkoga pejzaža poprimio je u Šimićevu opusu sasvim osebujne oblike svojstvene ekspresionističkim slikarskim uradcima. To su brda i polja i niske razbacane kuće, te stabla što strše i ceste koje stoje i nebo kojim koracaju zvijezde. I preslikavaju rodni zavičaj u vječni duševni krajolik naslikan i ispjevan šimićevskim bojama, ritmom i dikcijom kakvu Hercegovina još do sad nije primila...

Narodi nam se kralj nebeski - najstarija kajkavska božićna pjesma

piše: Nataša Sajko

Stara hrvatska, točnije stara kajkavska, pjesma Narodi nam se kralj nebeski svečana je završnica svakog božićnog slavlja. Nema vjernika koji zanosno ne pjeva tako da čitava crkva odzvanja te svima drage stihove. No, rijetko je koji ljubitelj književne riječi upoznat s činjenicom da je to najstarija kajkavska pjesma uopće sačuvana. 

Književni povjesničari smještaju njen nastanak u 13. stoljeće, iako je tekst sačuvan u zapisu iz 17. stoljeća (Pavlinska pjesmarica, 1644., te u tri rana izdanja Cithare Octochorde , 1701., 1723., 1757.). Da je riječ doista o tako starom tekstu, svjedoči činjenica da još nije došlo do reforme kalendara te da je nova godina započinjala na blagdan Božića ( to dokazuju stihovi "na to mlado leto  veselimo se").  Poznati proučavatelj tradicijske glazbe i umjetnosti Milovan Gavazzi primijetio je još 1922. da je oblik iz Chitare octochore  malo izmijenjen.

"U ranijim, isključivo kajkavskim verzijama, ova je pjesma započinjala tekstom Narodil se je kralj nebeski, a "ostaci" kajkavskog dijalekta osjećaju se i u njenoj današnjoj ritmizaciji." Štokavizirana i ijekavizirana verzija teksta proširila se Hrvatskom i postala jednom od najpoznatijih i najčešće pjevanih božićnih pjesama.

Druga tradicijska božićna pjesma "U to vrijeme godišta"  nije izvorno hrvatska. Riječ je o preradbi nastaloj u  srednjovjekovlju i to latinske pjesme ""In hoc anni circulo", koja se u kasnom srednjem vijeku širila južnom Italijom i Češkom, gdje postaje dijelom popularnog repertoara božićnih pjesama, najprije latinskih kancija, a kasnije i crkvenih napjeva na narodnom jeziku". a sačuvana je u prijepisu u Petrisovom zborniku 

iz 1468. Tekst napjeva već je u 15. stoljeću preveden na hrvatski kao "U sej vrime godišća / mir se svitu navišća" Jedan od napjeva s tekstom "U se vreme godišta" zabilježen je u Pavlinskoj pjesmarici (1644.), najopsežnijoj hrvatskoj rukopisnoj zbirci crkvenih napjeva iz 17. stoljeća. I najpoznatija pjesmarica 18. stoljeća, Cithara octochorda, u sva tri svoja rana izdanja (1701., 1723. i 1757.) donosi varijante ovog napjeva s hrvatskim tekstom. Priređivači najnovijeg kritičkog izdanja Cithare octochorde (1998.) u svojim komentarima uz pojedine pjesme donose i popis izdanja u kojima su se nakon 1757. pojavili napjevi ili tekstovi iz ove zbirke. Napjev U se vreme godišča pojavio se prema njihovim spoznajama u razdoblju od 1891. do 1983. godine u čak trinaest pjesmarica, od kojih uz njih dvanaest stoji napomena kako su uz napjev objavljen u Cithari octochordi vezani isključivo sadržajno i tekstovno, a nipošto glazbeno.

Još je jedna prastara božićna pjesma i danas prisutna u liturgiji. Tekst božićne pjesme Bog se rodi v Vitliomi zabilježen je u takozvanom Pariškom kodeksu s kraja 14. stoljeća .  

literatura: Na dobro nam Božić dojde: hrvatske tradicijske božićne pjesme, Institut za etnologiju i folkloristiku, CD izdanja, 

Ludilo Đure Martića

piše: Nataša Sajko

Uvodna pitanja

    Pitati se: "Zašto je Đuro Martić poludio?" dovoljno je intrigantno kao i pitanje "Zašto se novela zove Misao na vječnost?". Započeli li mi od naslova ili zaključnog iskaza, slijedeći logiku hermeneutičkoga kruga moram se kretati od početka kraju - misao na vječnost Đuru je Martića izludila. No, kako je to Leskovar dokazao i kojim se prostranstvima umjetnosti riječi kretao, razotkrit će ovo predavanje.

Razvoj ludila

Je li Đuro poludio zato što je svirao pogrešnu pjesmu u pogrešno vrijeme, zato što nije bio siguran u sebe, zato što je bio podložan promjenama raspoloženja, depresivan, bolestan, svjedokom samoubojstva jedne djevojke... Zašto? Đuro je Martić učitelj. A biti učitelj, i nekad i sad, nije osobito perspektivno. Puno posla, malo novca, gomila dječurlije koja nerijetko djeluje razdražujuće... I dok bi se u realističnom djelu puno više prostora posvetilo ovoj socijalnoj činjenici, u Leskovarovoj noveli ona je samo uvod u psihološku razradu lica. Fizički portret, lice - oči, sljepoočice, usnice, nos, uši - osjetila kojima se vanjski svijet preobražava u unutrašnji; portretiraju nam intelektualca, ispijenog, bolesnog, sušičavog. Psihologizacija se produbljuje prikazivanjem psihičkih stanja u kojma se nalazi Đuro (labilan je, sklon promjenama raspoloženja prema učenicima, Daši, mladoj učiteljici). Na izraznoj razini pisac u nas unosi nemir negativnim konstatacijama: «Ljudi držahu da je bolestan, nu zapravo on toga nije ćutio, ali se opet nije osjećao kao nekada prije.» Disonantnost teksta u čitatelja pobuđuje napetost, osjećaj čuđenja, zbunjenost, a takvi uvodni dojmovi nisu neobični niti neprihvatljivi, već dapače namjerno izazvani –plod su larpurlartističke tendencije – jer umjetnost je nedodirljiv hram u koji su pozvani samo odabrani koji žele razumjeti. 

Đuro je od prvih ulomaka predstavljen kao čovjek slutnje, nemoći i posustajanja - njegovo mirenje s neočekivanom očevom smrti, susreti s mrtvim prijateljima, sve to iz prošlosti, i trajno suprotstavljanje događaja u u sadašnjosti - odlazak na ručak lokalnom vlastelinu, susret sa dobro uhranjenim gostima, otkriće vlastite neuklopljenosti, naklonost mlade učiteljice - pomalo priprema teren za govor o ključnom događaju iz Đurine prošlosti. I u Zagrebu je sunce sjalo, ali bez čara; drugačije sja ono na rođenoj grudi. Spokoj djetinjstva, i ubavu dolinicu, zamijenio je Zagreb, školovanje, a uz njega dogodila se i ljubav. Ljubav na koju Đuro nije bio spreman, koju je prihvatio, ali ne i uzvratio, iz koje se slabićki povukao u času kad se od njega očekivala odgovornost za vlastite postupke, izgovorene riječi i iskazane geste. Leskovar ostaje u prostoru slutnje i evokacije. Pratimo unutarnje monologe u kojima oživljavaju glasovi Njega i Nje. Sam čin obljube nije izrijekom istaknut, a opet smo ga tako bolno svjesni. Ta djevojka kojoj je "uzeo sve, sve, sve", (čast i nevinost), oduzet će si jedino što joj je preostalo - život, a on se neće moći suočiti s tom činjenicom te će je potisnuti duboko u podsvijest. No, ni tamo ne ostaje ona zaboravljena. Baš kad se činilo da je Đuri moguća nova prilika, pogled na Sjevernu Polarnu zvijezdu i svijest da ništa neće biti zaboravljeno ( Sunce mora da je već osam minuta i pol za obzorjem; toliko treba dok mu svjetlo do nas dobre. sa sjeverne Polarne zvijezde svjetlo treba do nas trideset godina. Trideset, trideset, ah gle, trideset godina treba di svjetlo u naše zemlje dok dospije na Polarnu zvijezdu. Vidi, vidi, po tom bi se za trideset godina vidio današnji dan na sjevernoj Polarnoj zvijezdi. To onda nije današnji dan nikud izginuo, propao, ah, za trideset godina vidjet će se na sjevernoj Polarnoj zvijezdi, za pet tisuća godina u Mliječnoj stazi: dalje, sve dalje u svemir, sve dalje bez kraja, bez konca, padat će svjetloslika zemljina današnjega dana. Oh, Bože, ništa ne izgiba, ne propada, sve, sve je vječno.), tjeraju neodlučnog, labilnog i preosjetljivog Đuru Matića, sklonog sanjarenjima, snovima i halucinacijama (i očevu je smrt potisnuo u podsvijest kako bi mu se činilo da ona i nije stvarna, u snu mu se javljaju mrtvi prijatelji koji mu se tu čine ljepšim i življim no za života i konačno djevojka koja će se do vječnosti ubijati pred njegovim očima negdje u svemiru) Đuro svoju nemogućnost da se suoči sa smrću i prolaznošću tuđih, pa i vlastitoga života, razrješava bijegom na jedini logičan način – u nelogično, s onu stranu razuma, u ludilo, tamo gdje nema podražaja i osjećaja, gdje je praznina.

Diskurzivne tehnike

Rečenice se asocijativno nižu u tekst, krajolik je tek odraz duševnih stanja, događaji odraz duševnog razvoja, izmjenjuje se sveznajući sa subjektivnim pripovjedačem u prvom licu, unutarnji monolog uzima prevlast nad pripovijedanjem, čujemo raznolike glasove (Đure, Daše, djevojke, učiteljice, gostiju na ručku i dr.), vremena supostoje kao vremenski paralelizmi, pa stoga ne možemo uspostaviti skladnu i logičnu sliku svijeta kakvu poznajemo iz realističke proze, fragmentiranje i posezanjem za estetikom ružnoće, šokom, namjernim izazivanjem odbojnosti i nelagode (u udubini između sisa crna je rana, sve je pokapano krvlju, njene crne oči gledaju ga stakleno), samo su neki od postupaka kojima Leskovar narušava tradicionalni diskurz i unosi u hrvatsku književnost 19. stoljeća (1891.) novine koje će naznačiti početak književne epohe nazvane modernizam.

Zaključne napomene

Za Đuru je Martića asocijacija na ljubav i ljepotu, probudila niz nesretnih reakcija koje završavaju ništavilom, vječnom prazninom ludila. Đuro je za Advent zasvirao uskrsnu pjesmu.Odrekao se vjere u oprost i pokajanje. On je poludio. A ludilo će postati opsesivnom temom naših modernista!

Domoljublje u pjesništvu Antuna Gustava Matoša

piše: Nataša Sajko

Na primjerima pjesama Kod kuće, Gospa Marija, 1909. , Grički dijalog, Gnijezdo bez sokola i Stara pjesma nastojali smo razriješiti temeljno problemsko pitanje: Voli li Matoš dovoljno svoju domovinu i njezine ljude poput velikih domoljubnih pjesnika prethodnih razdoblja (iliraca Gaja, Preradovića, Vraza, Demetra i velikoga Kranjčevića iz prethodne, realističke, epohe). Nastojali smo razriješiti kontroverze koje se pojavljuju u svakoj pjesmi, a uglavnom se odnose na negativno doživljavanje Hrvata i njihova političkoga djelovanja te veličanje hrvatske prošlosti i kraja.

Kad nam Matoš slika hrvatski krajolik, ponaša se poput tipičnog modernista, impresionista, koristi sve one postupke koje smo upoznali – pounutarnjenje krajolika ( «Duša moja čaroban je kraj»), sinesteziju (lipe miris žut, blage pjesme predvečernji sjaj, krvav uzdisaj (Kod Kuće); oblacima jesen govori, teče veče tihim snovima (Grički dijalog), melankoličan i bolećiv doživljaj svijeta (tajna bol, vječna patnja, (Kod kuće),čudna slova (Grički dijalog), ja vučem čemer magle tvojih gorah, očajnost zvijezdah, jeca sjena, žuhka suza, slatka kao kaj (Gnijezdo bez sokola), strogi pjesnički oblik soneta (1909., Grički dijalog, Gnijezdo bez sokola, Stara pjesma), simbole (jablan u pjesmi Kod kuće simbolizira samog pjesnika, čest je njegov individualni simbol, znači ustrajnost, trajanje u nedaći; gospa Marija – individualizirana domovina, a ne znamen), i mnogobrojne druge figure (slikovitost).

No, proučavajući stilističke slojeve pjesama, koji su tipično modernistički, uočavamo da pjesnik uvodi drugačije doživljavanje Hrvata i njihove političke pasivnosti, koju on nikako ne odobrava, koja ga izrazito ljuti, žalosti, pa čak dovodi i do očaja i rezignacije (sve pjesme odlikuju se zanimljivim osjećajnim skalama koje pjesnik oblikuje mnogobrojnim odličnim riječima za imenovanje osjećaja: a može se svesti na poentirajući stihove pjesme «Gospa Marija»: «Samo tebe volim, draga nacijo,/ Samo tebi služim, oj, Kroacijo,/ Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, / Za te živim, samo za te, amen»), od njegovih prethodnika iliraca čija je vizija domovine šablonizirana i idealizirana (pjesme koje tematiziraju domoljublje kao ljubav prema ženi i kraju (Vraz, Preradović), ili ljubav prema domovini kao Božanstvu u Kranjčevića. Matoš je politički angažiran pjesnik, njegovo je domoljublje konkretizirano kao borba, akcija, pa bismo to mogli i smatrati novim tipom hrvatske domoljubne poezije.

Upravo Matoševo razočaranje u Hrvate i njihov odnos prema domovini, navodi ga da često poseže za ironijom (Matošu možda najdraža figura, a otkriva intelektualno britkoga, beskompromisnog pjesnika) u svim slojevima od metafore: krvavi uzdisaj, propali dvori, staromodna priča, uski ljudi, uska varoš (paralelizam), šuplje glave, šuplje grudi (paralelizam), tiha propast) do aluzija kojima povezuje vrlo udaljena područja spoznaje (biblijske: «kobna rupa», «krvavim si njenim znojem smočih», «vaše psalme šapće vasiona» (aluzija na Kranjčevića); «A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin» (aluzija na Domjanića) «ceri se Jevrejin» (aluzija na Vidrića), «propali dvori» (aluzija na Leskovara), ponavljanje -ah u pjesmi «Gnijezdo bez sokola» aluzija je na ideje zagrebačke filološke škole koja se borila za trojednu osnovicu hrvatskoga književnoga jezika (a koja je propala), i ironizirane metonimije – «Ja vučem čemer magle tvojih gorah, /očajnost zvijezdah što nad tobom niču/ U meni jeca sjena tvojih dvorah/ moj otrcani, kraljski, banski Griču!; Za orlom, strofo!» - (orao ovdje simbolizira Austrougarsku monarhiju, a ironizira se mađaronski sluganski duh, koji je svojstven i književnicima njegova razdoblja, koje stoga ne štedi jer nisu dovoljno razvili političku svijest, i aktivnost : «Pa ta svakidašnja glupa perspektiva.» (Gnijezdo bez sokola, Stara pjesma).

Sluganstvo i licemjernost možda su dvije osobine koje Matoš najviše prezire, vidimo to u ovim stihovima: «Čuju, gospon, zakaj nečeju/ Naši ludi bit za bana zdigani./ Zakaj naši novci drugom tečeju?/ - Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!»(Grički dijalog) (Za Matoša Zagrepčani imaju političku svijest i hrabrost za promjene samo u kasnim noćnim satima u svojem krevetu, ali i tamo govore urotničkim tonom, bez namjere da poduzmu išta za promjene, sve su to «retorička pitanja» na koja se ne traže pravi odgovori na pravim mjestima) «Jer Hrvatsku mi moju objesiše,/ Ko lopova, dok njeno ime briše,/za volju ne znam kome, žbir u uzama!» (1909.), «Čemu iskren razum koji zdravo sudi,/čemu polet duše i srce koje sniva,/ Čemu žar, slobodu i pravdu kad žudi,/ Usred kukavicâ čemu krepost diva?» (Stara pjesma).

Upravo nas posljednji stihovi upućuju da se pjesnik smatra samotnjakom u svijetu koji ga okružuje. Čak mu ni krepost diva (ironična aluzija na Kranjčevićeva «Posljednjeg Adama»), ne pomaže u opstanku .»O, monotona naša zvona bona,/ Kroz vaše psalme šapće vasiona:/ Harum – farum – larum – hedervarum – reliquiae reliquiarum!» - odzvonilo je u glasovnim figurama (aliteracija /a/ /u/ /o/ , asonaca /m/ /n/ /t/ /p/ /v/) i hrvatskim ostacima ostataka, pogrebna je to pjesma bolnih zvona, zagorski cinkuš («Duša moja zagorski je kraj») (Kod kuće). «Ubijstva mjesto, tamno kao blud.»(1909.) Upravo očaj i revolt daju Matošu i autorsko pravo da se u mnogobrojnim pjesmama pojavljuju kao vrlo stilogene riječi i vulgarizmi poput: žbir, krepati, cigani, čkomiti, ceriti se, uski ljudi, šuplje glave, glupa perspektiva.

Jedino što mu daje nadu, utjehu, vjeru u budućnost nacije, je njegov jezik koji je jedini preživio sve «Scile i Haribde» nepovoljnoga vremena(Khuen-Héderváryjev režim), i prava je čovjekova bit, jezik Hrvata rađa, on mu je majka (intimizacija, poosobljavanje jezika): «Dojila me mlijekom svoje ljubavi/Učila me ovaj jezik ubavi,// Kojim ću i onda slatko tepati/Kada ću za plotom možda krepati.»(Gospa Marija), «ta žuhka suza, slatka kao kaj» ( Gnijezdo bez sokola) (žal za izgubljenom raznolikošću hrvatskih idioma upravo je u sažet u ovom stihu).

Zato je jezik jedino sredstvo kojim se pjesnik može boriti za dignitet svoje domovine. Dakle, nije dovoljno sadržajno domotužiti (za «stare slave djedovinom», sic.), već treba i svoj jezik njegovati, na njemu stvarati, za njega se boriti, za njega prositi («Kupala me suzom, Bog joj platio,/ Anđeo joj suzom suzu vratio) za njega umrijeti («I mjesto nje u kobnu rupu skočih/I krvavim si njenim znojem smočih/ Moj drski obraz kao suzama «) (drznuo se prikazati se kao Krista, zato sam sebe ovdje ironizira, sic.) slušati ga (harum, farum,larum) i voljeti, nad njim gorko plakati (« Domovino moja, tvoje sunce pada,/Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, / Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.») on mora biti «duša, jezik, majka, a ne znamen», za njeg treba «živjeti» samo za njeg, i to je onda «amen» (alfa i omega svega, početak i svršetak, postanak i velika preobrazba).

Literatura:

Antun Gustav Matoš, Prometej na raskršću, Mozaik knjiga, Zagreb, priredio Miroslav Šicel

Vjera, ufanje i ljubav u Utjehi kose Antuna Gustava Matoš

piše: Nataša Sajko

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. 

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, 

Na visokom odru, u agoniji svijeća, 

Gotov da ti predam život kao žrtvu. 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao 

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, 

Sumnjajući da su tamne oči jasne 

Odakle mi nekad bolji život sjao. 

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke, 

Sve što očajanjem htjedoh da oživim 

U slijepoj stravi i u strasti muke, 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim. 

Samo kosa tvoja još je bila živa, 

Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva. 

Uvod 

Utjeha kose prvi je, možda najbolji, vjerojatno najčešće interpretiran Matošev sonet. [1] Napisana je u veljači 1906. u Beogradu. Šaljući ga nedavno pokrenutome Savremeniku, Matoš je napisao da šalje burgiju, kad ne može «što bolje».[2] Pjesma je pisana simetričnim dvanaestercima, s čvrsto urezanom cezurom iza šestog sloga i trohejskim rasporedom naglasaka, oblikovana prema strogim zadatostima soneta: s obgrljenim rimama u katrenima (abba) i ukrštenima u tercetima s paralelnom rimom u poanti (cdc dee). Formalno izbrušen matoševski sonet[3] katrene suprotstavlja tercetima prema općim načelima važeće poetike da unutrašnja struktura mora biti dvočlana i da između katrena i terceta mora biti odnos očekivanja i ostvarenja, napetosti i opuštanja.[4] Pjesma je naslovljena neobično i neočekivano – utjeha kose. Naslov pobuđuje pitanja koja se tijekom čitanja ne razrješavaju već usložnjuju i izazivaju različite konotacije. Kako je moguće da kosa daje utjehu? U kojem je to kontekstu moguće? Već naslov sugerira ključ za iščitavanje teksta – prijenos značenja i područje simbolizacije, sinegdohe i metonimije mora biti prostor istraživanja ponuđenih rečeničnih konstrukcija. 

Viđenje 

Što je izrekao pjesnik? Pjesma započinje rečenicom: Gledo sam te sinoć. Lirski je subjekt u poziciji gledanja. Bilo je to netom – sinoć. Bilo je to u snu. No, elipsa U snu. nudi dvostruku mogućnost tumačenja.[5] Kao svim eliptičnom rečenicama i njoj nedostaje ključna informacija – predikat. Kad je i tko bio u snu, nije izrijekom rečeno. Je li to bio lirski subjekt koji je usnuo prizor koji će nam prepričati ili pak je nekoga gledao u snu, a sam pritom bio budan? Svaka od polazišnih situacija nudi novi i drugačiji put daljnjoj interpretaciji pjesme. Ako je lirski subjekt usnuo ponuđeni prizor, tada imamo pred sobom pokušaj da se riječima oblikuje što je ljudskim riječima teško izrecivo, ali ne i nemoguće[6] – da se ono što je simultana igra slika i prizora djeliću trenutka (jer to je ono od sna čega se sjećamo prilikom buđenja) izrekne sukcesivnim rečeničnim iskazima koji baš zato da bi oponašali strukturu sna moraju biti reducirani na slike, obezglagoljeni, a sam lirski subjekt u njemu će dobiti poziciju objekta koji je i sam promatran u prikazanom prizoru. No, što to lirski subjekt zori u svome snu? Dvorana kobna, idila cvijeća, visoki odar, agonija svijeća. Prostor idilično-zastrašujuć, tri puta je u pjesmi nazvan kobnom dvoranom. Inverzni redoslijed imenice i pridjeva naglašava kobnost dvorane. Kakva je to kobna, usudna, suđena dvorana? Usud, sudbina, kob svih je živih prekidanje životne niti – to čini u grčkoj mitologiji treća od Suđenica- izlaganje tjelesnih ostataka u kobnoj dvorani – mrtvačnici. Konačnost te spoznaje izrazno je naglašena ponavljanjem sintagme dvorana kobna tri puta na istaknutim mjestima u pjesmi – dva puta na početku drugog stiha i posljednji u prvom stihu zadnje strofe. Koristeći eufemizam pjesnik je ponišitio zastrašujući učinak poprišta zbivanja. I dok idila cvijeća upućuje na spokoj i radost, agonija svijeća u suprotnosti je s idilom cvijeća., iako je i ta idila samo maska jezovitosti, larfa kojom se zakriva lice smrti, stanje koje podsjeća na trenutak prije vizije naznačene u snu – cvijet je simbol ljubavi i sklada, ljepote i mira. Prisjetimo se i simbolike svijeće. Svijeća je materijalizirana svjetlost, lat. lux. U Rječniku simbola[7] razotkriva se bogatstvo simbolike svjetlosti. I najranije civilizacije štovale su svjetlost kao izvorište života, praiskonsku točku, po sv. Ivanu to je Riječ koju prima «srce». Svjetlost je Krist, Put, Istina, Život, znanje , spoznaja, razum, prometejstvo, žrtva. Agonija svjetlosti njezino je skončanje. Dogaranjem svjetlosti, nastupa tama, mrak. Tama je simbol zla, nesreće, kazne, prokletstva, smrti. (Job, 18, 6, 18)[8].Sakralnost, tajanstvenost prizora još je pojačana leksemom «žrtva». Lirski je subjekt spreman (gotov) da preda život kao žrtvu.[9] Žrtvovati se znači biti spreman na razmjenu: materijalnog za duhovno dobro. Mrtvoj daje život u snu. Po snazi ova se slika može povezati sa mnogim sličnim slikama koje izviru iz folklora, literature romantizma[10] koji je arhetipizirao sliku «ljubavi na odru»[11], ljubavi jačoj od smrti, Erosu-Tanatosu. 

Lirski je subjekt zapanjen stao. Vidi sebe u šutnji, bez plača, krika koji katarzički čisti i pročišćava. Nemoć emocionalnog odaziva rječito iskazuje dvjema negacijama koje okružuju glagol plakati. Dvorana kobna puna je smrti krasne. U ovoj rečenici uočavamo sljedeću podvojenosti – on je stao, a smrt je krasna ispunila prostor dvorane. Smrt je personificirana oksimoronom karakterističnim za modernističku, bodlerovsku poetiku –ružno se estetizira, poljepšava. Smrt je krasna. Mrtva je krasna. Misaoni paralelizmi dovode do sažimanja, analepse/katalepse, figure znakovite za razdoblje. Sonet ne dopušta ponavljanja, objašnjavanja, nižu se slike pune pridodanih značenja koja smo pozvani razotkrivati. Pa ipak dva put kaže nisam (plako). Kao da se sam čudi toj neprirodnoj reakciji. A što jest? Sumnjao je. A sumnjati je tako ljudski! Toliko ovozemaljski. I sv. Petar sumnjao je da će Isusa zanijekati, i tri puta trebao je pijevac zakukurikati da bi shvatio snagu Riječi. Sumnja da su tamne oči jasne. Oči – ogledalo duše, osjetilni organi kojima primamo podražaja iz izvanjskoga svijeta i preobražavamo ih u svoj nutarnji svijet misli i osjećaja. Očima gledamo, očima nas gledaju. Pjesnički subjekt gleda oči Mrtve, no nismo sigurni gleda li ih vanjskim, fizičkim ili/i unutarnjim, duhovnim okom. Koje od njih je zapanjeno, sumnja? I ponovno dvojnost, antiteza, tame i jasnoće. Samo ovaj put suočavamo se s preokrenutom slikom stvarnosti. Prizor zorimo s drugu stranu očiju, iza kapaka. Tamne su oči bile žive, a sad kad su mrtve, one su jasne. Tama je sumnja, živost, dvojba, skrivanje, igra, višeznačnost, a jasnoća je svjetla, Jedna, Istinita, jednoznačna. Tumačeći simboliku svjetlosti naišli smo i na sljedeći iskaz u Rječniku simbola:[12] « Kao u Postanku, tako i u Indiji i Kini, svijet je nastao odvajanjem tame i svjetla koji su prvobitno bili pomiješani. Povratak počecima mogao bi se dakle izraziti razrješenjem dvojnosti, uspostavljanjem prvobitnog jedinstva.(..)Simbolizam onkraja svjetlosti i tame u nekih mistika proizlazi iz vjerovanja da se božanska bit ne može spoznati ljudskim razumom.» [13]A iz tih tamno-jasnih očiju nekad mu je bolji život sjao. Nekoć je tama bila život, a život je sad smrt. Banalnom metaforom boljega života, učestalom u onodobnoj lirici, pjesnik zamućuje dublja značenja pjesničke vizije koju nudi pogled ispod trepavica, vizije kojom je iniciran u mistiku odnosa života i smrti. 

U tercetima nastupa razrješenje, oslobođenje napetosti, ukočene sumnje, zabezeknutosti, šoka. Utvrđujući: Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke/sve što očajanjem htjedoh da oživim lirski se subjekt suočava sa stvarnošću smrti i popisuje je – katalogizira. Zanimljivo je da se nigdje ne susrećemo s uzvikom, krikom koji bi bio očekivan odziv na grozu spoznatog, ističe Solar. Susrećemo sa razotkrivenom spoznajom mistika koji zna da je smrt samo drugo lice života. Oči su ogledalo duše, a dušu primamo prvim udahom da bismo radeći postali čovjekom, kao da nam govore sinegdohe iz prethodnih stihova. U očaju htio je vratiti nju Mrtvu u život, oživjeti je u očaju, slijepoj stravi i strasti muke, poput Poovog junaka iz Gavrana što noću lista mračne, prašne knjige, alkemijske, ne znajući u svojoj konačnosti da je bilo kakav pokušaj prethodnoga osuđen na propast. Kakva je to slijepa strava – je li to ta osjećajna zaslijepljenost i okrenutost vremenskoj dimenziji sadašnjosti koja ne dopušta otvaranje duhovnog oka ili oka srca koja po Plotinu, Sv. Augustinu ili sv. Pavlu nudi sintetičko i globalno opažanje onkraj vremena. Oko srca je čovjek koji vidi Boga, ali i Bog koji vidi čovjeka. Ono je instrument ujedinjavanja Boga i duše, Principa i stvorenog.[14] No, u strastvenoj muci, čovjek ne vidi Boga. To je muka samotrapljenja, mazohističkog užitka kojom je obilježen prvi tercet. Ipak, misao se opkoračenjem prenosi u posljednju strofu u kojoj je izrečena poanta. Nakon što je tri puta (božanski broj tri još se jednom pojavljuje na strukturnoj razini ponavljanja riječi i sintagma– tri puta kobna dvorana, tri put sve, stavljen uz znakovitosti dvojčanih ponavljanja – a broj dva je ljudski, Adama i Eve – tužnu/ mrtvu; idila cvijeća/agonija svijeća; prezent/perfekt, strast muke/misli sive) utvrdio da je sve mrtvo, lirski se subjekt prepušta sivim mislima. Napetost popušta, zorenje u ovostranost, grozu «kobne dvorane», strah od smrti nestaje i nastaje ravnodušnost, sivilo, nestaju opreke u kojima se kretala pjesma – božanske i zemaljske znakovitosti brojeva tri i dva te je moguć dijalog svjetova. Stoga veznik samo ne isključuje posljednje stihove iz prethodnih iskaza, već je riječ i o prostor-vremenskoj dekontekstualizaciji –kosa je sinegdoha umirućeg života, personifikacija mrtvaca, života koji se stapa s onostranošću, ona nudi zor u transcendenciju. Kosa je još bila živa i ona progovara nadahnuta Riječju: Miruj, u smrti se sniva! Progovara imperativom, opominjući. Upravo taj iskaz iznenađuje svojom jakošću, uvjerenjem. I tako se na kraju soneta simboličnost usložnjava novim snom. San i smrt se izjednačuju, ali i razjednačuju. U smrti se sniva, stoga smrt i san jesu i nisu isto. Jer pitamo se ima li snova bez smrti i smrti bez sna? Utjeha koju kosa izražava čitatelja ostavlja zatečenim – jer iz svoje pozicije ovostranosti i žudnje za životom neće na nju pristati. Tek kad se okani svoje sebičnosti i potrebe za trajanjem spoznat će što je i lirski subjekt spoznao i utješiti se – tko vjeruje, nada se i ljubi spoznat će život vječni. A u tom će životu biti oslobođen svih težina ovozemaljskog trajanja – emocija straha, sumnje, očaja, strave, mučeništva i žrtve i obasjan svjetlošću ući će u Ništa, vječno blaženstvo. 

Zaključak 

Mogli bismo zaključiti da se još jednom potvrdila moć Riječi, svjetlosti što sja u mraku, koja se materijalizirala u metafizičkoj i transcendentalnoj moći poezije, kako bi se gledanjem u snu sna pokazalo jedinstveno počelo svega bitka. 

Bilješke

[1] Dvije su ponajbolje interpretacije Utjehe kose u hrvatskoj književnoj interpretaciji: Zorana Kravara u Matoševoj lirici, Ključ za književno djelo, Kravar – Oraić Tolić, Matoševa lirika i proza ŠK, Zagreb, 1996. str. te Milivoja Solara u Vježbama tumačenja, MH, Zagreb, 2005. str. Ova interpretacija polazi od tamo izrečenih sudova. 

[2] Wikizvor, Utjeha kose, www.wikipedia.org 

[3] Svetozar Petrović, Stih u Škreb-Stamać, Uvod u književnost, Globus, Zagreb, 1986. 

[4] Svetozar Petrović, Stih u Škreb-Stamać, Uvod u književnost, Globus, Zagreb, 1986. 

[5] Milivoj Solar, Vježbe tumačenja, MH, Zagreb, 2005. osobitu pozornost posvećuje takvom tumačenju pjesme s pozicije spavača – tko je taj lirski subjekt ili mrtva draga. 

[6] Isto: «Svi doduše govorimo, ali znamo li doista što i kako govorimo, osobito onda kada se radi o odnosima sna i jave, vizije i zbilje, ljubavi i ljepote, života i smrti, a to su teme o kojima bi zapravo jedino i vrijedilo govoriti? Možda nas jedino pjesnički govor može upozoriti kako ipak i ugovoru samom postoji nešto drugo osim pokušaja, uglavnom uzaludnog, da se dogovorimo oko toga što bismo mogli osjećati, ili što mislimo da osjećamo. (…) Ako nas ona (pjesma. O.a) ičemu «uči» onda nas «uči» jedino tome kako se može govoriti a da se riječi pri tome ne potroše u prenošenju onoga što nam je već unaprijed poznato.» 

[7] J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, NZMH, Mladost, Zagreb, 1994., str. 667 -171 natuknica svjetlost 

[8] isto, i «Osjetilni svijet je obmana tame koja želi ugrabiti svjetlost, ali uspijeva samo uhvatiti njezin odraz u materiji. Izabrani, oni u kojima postoji iskra božanske svjetlosti, moraju stoga sve poduzeti kako bi otklonili i uništili vlast tijela te pronašli svoju istinsku narav, u biti božansku i svijetlu. 

[9] Isto: natuknica žrtva, str. 826. :»Žrtva je simbol odricanja od zemaljskih veza iz ljubavi prema duhu ili božanstvu (…) Čin žrtve, u Starom zavjetu, simbolizira čovjekovo priznanje božanske nadmoći. Žrtva u hebrejskoj misli posjeduje posve osobito smisao. Život valja uvijek više voljeti nego smrt, žrtvovanje, života, to jest mučeništvo, valjano je samo ako je riječ o žrtvovanju smrtnog života da bi se posvjedočio viši život u jedinstvu Boga. Žrtvovanje sama sebe valja sagledati iz ispravnog kuta, jer bi takva žrtva koja bi bila posljedica ohole poniznosti bila mazohistički grije, a to bi značilo udaljavanje od punoće ljubavi. 

[10] Vidi i Gilbert Durand, Antropološke strukture imaginarnog, AC, Zagreb, 1991., Silazak i čaša 

[11] vidi novelu R. F. Jorgovanića, Ljubav na odru 

[12] . Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, NZMH, Mladost, Zagreb, 1994., str. 667 -171 natuknica svjetlost 

[13] Takvo poimanje izražavaju jednako neki muslimanski duhovni oci kao i sv. Klement Aleksandrijski, sv. Grgur Nisenski (Mojsije na Sinaju prodire u božansku tamu) i Pseudo_Dionizije Areopagit. 

[14] isto, natuknica Oko, str. 450-451 

Literatura:

1. Zoran Kravar-Dubravk Oraić Tolić, Matoševa lirika i proza, ŠK, Zagreb, 1996.

2. Milivoj Solar, Vježbe tumačenja, MH, Zagreb, 2005.

3. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, NZMH, Mladost, Zagreb, 1994.

4. .Gilbert Durand, Antropološke strukture imaginarnog, AC, Zagreb, 1991.

5. Wikizvor, Utjeha kose, www.wikipedia.org 

6. Svetozar Petrović, Stih u Škreb-Stamać, Uvod u književnost, Globus, Zagreb, 1986.