Krleža i Camus
ZADATAK ZA PISANJE ŠKOLSKOGA ESEJA
Miroslav Krleža, Na rubu pameti
Albert Camus, Stranac
Polazno pitanje
Kakvu su ulogu odigrali mediji u donošenju osuđujućih presuda glavnim likovima romana Na rubu pameti i Stranac?
Uputa
Školski esej oblikujte s obzirom na zadani zadatak. Oblikujte ga kao zaokruženu cjelinu s uvodom, razradom i zaključkom. Pazite da Vaš školski esej bude pravopisno, gramatički i leksički točan. Sve smjernice morate uvrstiti u školski esej.
Školski esej mora imati najmanje 440 riječi.
POLAZNI TEKSTOVI
TEKST I.
Miroslav Krleža, Na rubu pameti
Dvorana u kojoj je gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio raspravu da mene kazni zbog četverostrukog umorstva gospodina Domaćinskog ličila je toga dana više na koncertnu salu nego na sudnicu. Skupila se tu krema najodabranije kreme da prisustvuje prvom nastupu jednog paranoika za koga nitko nije nikada mislio da će se baviti davanjem takvih javnih priredbi koje same po sebi predstavljaju zagonetnu sablazan, a osim toga se - kao posve neuspjeli pokušaj zbunjivanja javnog mišljenja -- kažnjavaju po pozitivnim zakonima, i to prilično strogo. (…)
Na svome mjestu što ga zovu vulgarno optuženičkom klupom našao sam tri primjerka "Gazete". Na drugoj strani te "Gazete", pod uredništvom Zvonimira Tihomira Pavlasa, pod senzacionalnim naslovom: "Što misli o sebi jedan moralist", bila je moja slika i fascimile one prijavnice zbog koje sam bio globljen i u kojoj tvrdim za samoga sebe da sam: bludnik, klevetnik, priležnik, razveden vlastitom krivnjom, po svjedocima utvrđeni preljubnik, zasada ne-poročan, problematična ličnost, moralnobolesna pojava. Stvar nije bila neduhovito postavljena. Ispod jedne moje davne fotografije (po svoj prilici s kakvog mladenačkog krabuljnog plesa, s gitarom kao klaun) na kojoj držim u ruci čašu šampanjca djeluje fotografija prijavnice sama po sebi kao nesumnjiv dokumenat o potpunoj neuravnoteženosti lica koje želi da sudi drugima. U najvećoj tišini, promatrajući to remek--djelo gospodina Zvonka Tihomira Pavlasa, čuo sam iza svojih leđa kako mi se čitava dvorana smije. Svi su šuškali novinama koje je netko razdijelio po sudnici kao program prije početka predstave.
TEKST II.
Albert Camus, Stranac
Rekoh žandaru do sebe: — Koliko svijeta! — Odgovori mi daje to zbog novina, i pokaza mi skupinu ljudi koji su stajali oko stola podno klupe za porotnike. Reče mi: — Eno ih. — Pripitah: — Tko? — a on mi ponovi: — Novinari. — On je poznavao jednoga novinara koji ga u taj čas spazi i uputi se prema nama. Bio je to već postariji čovjek, simpatičan, ponešto iskrivljena lica. Rukova se vrlo srdačno sa žandarom. Primijetih da se svi ti ljudi sastaju, obraćaju jedan drugom i razgovaraju kao u kakvu klubu, gdje su svi sretni što su se našli s ljudima iz istoga društva. Protumačio sam također sam sebi čudan dojam, koji sam stekao, da sam tu suvišan, kao kakav uljez. Međutim se novinar obrati meni smješkajući se. Reče mi da se nada da će se na kraju sve dobro svršiti. Zahvalih mu, a on doda: — Vaš smo slučaj, znate, malo napuhali. Ljeto je mrtva sezona za novine. A jedino vaš slučaj i ono ocoubojstvo nešto vrijede. — Zatim mi pokaza, u skupini iz koje je došao, starkelju koji je nalikovao na ugojenu lasicu, s velikim naočalama u crnu okviru. Reče mi da je to poseban dopisnik pariških novina: — Uostalom, nije on došao radi vas. Ali, budući da je dobio zadatak da izvještava o suđenju zbog ocoubojstva, zatražili su od njega da ujedno javi nešto i o vašem slučaju. — Umalo što mu nisam i na tome zahvalio, ali pomislih da bi to bilo smiješno. Srdačno mi mahne rukom i ode od nas. Čekali smo još nekoliko minuta. Stigao je i moj branitelj, u togi, okružen brojnim kolegama. Otišao je do novinara i rukovao se s njima. Svi odoše na svoja mjesta. Moj branitelj dođe do mene, rukova se sa mnom i posavjetova me da kratko odgovaram na pitanja, da ništa sam ne govorim i da se u svemu ostalome pouzdam u njega. Lijevo od sebe začuh kako netko odmiče stolac i ugledah visoka, vitka čovjeka odjevena u crveno, s lornjonom, kako sjeda namještajući pažljivo togu. Bio je to javni tužilac. Podvornik najavi dolazak sudaca. U isti mah zazujaše dva velika ventilatora. Tri suca, dvojica u crnom a treći u crvenom, uđoše sa spisima u rukama i zaputiše se hitrim koracima prema podiju koji je zauzimao najistaknutije mjesto u dvorani. Čovjek u crvenoj togi sjede u srednji naslonjač, odloži kapu preda se, obrisa rupčićem svoju sitnu ćelavu glavu i objavi da rasprava počinje. Novinari su već držali naliv-pera u ruci. Svi su se doimali podjednako ravnodušno i pomalo podrugljivo. Međutim, jedan od njih, znatno mlađi od ostalih, u sivom flanelskom odijelu, s plavom kravatom, ostavio je svoje naliv-pero pred sobom i promatrao me. Na njegovu ponešto nepravilnu licu zapažao sam samo dva bistra oka što su me pomno proučavala, ne izražavajući ništa određeno. Imao sam čudan dojam da promatram samog sebe.
SMJERNICE
• U uvodu:
− ukratko predstavite autore i djela
− u jednoj ili više rečenica oblikujte tvrdnju kojom ćete odgovoriti na polazno pitanje i tako najaviti ono o čemu ćete pisati u središnjemu dijelu eseja.
• U središnjemu dijelu eseja razradite i argumentirajte svoju tvrdnju kojom ste odgovorili na polazno pitanje tako da argumentacija:
− proizlazi iz razumijevanja obaju djela u cjelini
− proizlazi iz sadržajne i stilske analize polaznih tekstovai njihove uloge u djelu u cjelini
− bude povezana s književnopovijesnim kontekstom u kojima su djela nastala.
Svoj tekst rasporedite u odlomke koji su jasno, logično i smisleno povezani.
• U zaključku sažeto istaknite ono najvažnije o čemu ste pisali u središnjemu dijelu eseja.