Goethe-Ljermontov
GOETHE - LJERMONTOV
PRIPREMA BILJEŽAKA
1. čitanje - razumijevanje svih riječi, povezivanje tekstova (uspoređivanje)
2. čitanje - pisanje bilježaka:
Zajedničke su osobine:
- pripadnost romantizmu, kraj 18. i prva pol. 19. stoljeća
- J. W. Goethe - začetnik njemačkog, Ljermontov - začetnik ruskog romana
- stvaraju roman-lica
- oba teksta su datumirana - 20. veljače (Goethe) i 25. lipnja (Ljermontov), jedno je pismo (Goethe, epistolarni roman), drugo dnevnik (LJermontov - ciklička kompozicija)
- ispovijedni ton (usklici - Werther), usklici, pitanja (Pečorin)
- iznošenje misli (monološki tekst)
- pretjerivanje (hiperbola): primjer: dvadeset puta
- ton: ironija (Hvala ti, Alberte, što si me prevario; očekivao sam vijest o danu vašeg vjenčanja i bio sam odlučio da na taj dan najsvečanije skinem Lotinu siluetu sa zida i pokopam je među ostale papire. Međutim, vi ste sada par, a njena slika je još ovdje!).
- tema: ženidba
1. Werther bi oženio Lotu da nije to učinio Albert (odbačena ljubav) - Werther voli previše
2. Pečorin ne može preuzeti odgovornost, ne može voljeti (suvišan čovjek).
- oba lika (Werther i Pečorin) stradaju zbog neuravnoteženih osjećaja
- svjetonazor: verterizam, svjetska bol
- lik suvišna čovjeka
- motivi iz svakodnevice: propadanje institucije braka .
Pisanje nacrta eseja prema smjernicama
- uvod: zadnje smjernice
- sredina: usporedna razrada: tema (ženidba), motivi (citati), stilske figure (ironija, hiperbola, ponavljanje, gomilanje), pripovjedni postupci: monolog, ispovijed
- zaključak: tipovi junaka, verterizam, svjetska bol
PRIMJER ESEJA
Svakodnevno čitamo da je sve manje ljudi spremno stupiti u brak, da se i sklopljeni brakovi - raspadaju! Što je tome uzrok - previše egoizma, premalo ljubavi, poteškoće s izricanjem osjećaja; prevelika i nerealna očekivanja? Sve zamjećeno u svakodnevnom životu povezujem s tematikom romana njemačkog i ruskog romantičara - Johanna Wolfganga Goethea - autora epistolarnog romana lika Patnje mladog Werthera - i Mihaila Jurjeviča Ljermontova - autora prvog proznog ruskog romana, Junak našeg doba. Oba autora prednjače u literaturi svoga vremena - J. W. Goethe u njemačkom pokretu "Bura i nagon" (epohi mladih genija) i M. J. Ljermontov u ruskom realizmu prve polovice 19. stoljeća.
Romani su to lica.Prikazuju dvije ličnosti, Werthera i Pečorina, sklone pretjerivanju u ponašanju. Goethe nam daje čovjeka preosjetljivog za ljubav, a Ljermontov nesposobnog voljeti. Upravo priloženi tekstovi tematiziraju odnos glavnih likova prema ženidbi. Ukazuju na moguće otklone od prosječnoga ponašanja. Goetheov Werter ironizira svoju sudbinu:"Hvala ti, Alberte, što si me prevario; očekivao sam vijest o danu vašeg vjenčanja i bio sam odlučio da na taj dan najsvečanije skinem Lotinu siluetu sa zida i pokopam je među ostale papire. Međutim, vi ste sada par, a njena slika je još ovdje!" jer unatoč odluci da zaboravi onu kojoj je drugi u srcu - njena slika je i dalje na istome mjestu jer Lota je još u Wertherovu srcu. Werther i previše voli. Naprotiv, Pečorin bi lako mogao dobiti pristanak kneginjice. Ali njegov je doživljaj ljubavi drugačiji: "Drugi bi na mom mjestu pružio kneginjici son coeur et sa fortune, ali nada mnom ima riječ ženidba – neku čarobnu moć. Ljubio ja ženu ma kako strasno – ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu – ode ljubav!" Uočavam da oba junaka pretjeruju u iznošenju svojih emocija. Sve je puno uskličnih rečenica, gomilanja i uzdisanja, dugih i znakovitih stanka naznačenih trotočjima: "Spreman sam na svaku žrtvu osim ove... stavit ću dvadeset puta na kocku svoj život, čak i svoju čast... ali slobode svoje neću prodati. Zašto mi je tako mila? Što je za mene u njoj? Kamo se ja spremam? Što očekujem od budućnosti?... Zaista, baš ništa. To je kao neki prirođeni strah, neka neshvatljiva slutnja...". Primjeri su to monoloških i ispovjednih tekstova u kojima se likovi izravnim govorom obraćaju sami sebi ili sebi bliskim osobama u povišenom emocionalnom raspoloženju. Werther piše pisma prijatelju Wilhelmu (izabrano pismo napisano je dvadesetog veljače i nalazi se u drugoj polovici romana), a Pečorin se povjerava svome dnevniku (izabrani ulomak je datumiran s 25. lipnja i dio je predzadnje od pet novela koje čine roman). Oba lica ironiziraju sami sebe i druge (Werther Alberta, Pečorin sebe i svoju plemenitost). Upravo je miješanje odlika književnih rodova i vrsta odlika romantičarske poetike: lirizacija proze, dramatska strukura odnosa, ali i raspravljački tipovi diskurza karakteristični za diskurzivne vrste (pismo, dnevnik, monolog, rasprava i sl.)
Uočavam mračne slutnje, likovi spominju pakao, gatanje. Sve su to karakteristike nove književne epohe - romantizma te novih književnih junaka prema kojima se oblikovao društveni i literarni svjetonazor i tipovi lica - verterizam u njemačkoj književnosti i tip suvišnog čovjeka u ruskoj. Jedan od njih govori nam da "u svijetu boli nema lijeka" te da je samoubojstvo legitiman način prekidanja životne muke, a drugi nam predstavlja čovjeka nastalog u krilu ruskog romantizma - izraslog iz Puškinova "Evgenija Onjegina", a koji nastavlja živjeti i u djelima pisaca ruskoga realizma - posebno Turgenjevljevim lirskim opisima krajloka te u Gogoljovim pripovijetkama koje nasljeduju ideje groteske, mračnih slutnja i zaumnoga što je atraktivno i današnjim čitateljima.
sastavak ima 581 riječ
POSLJEDNJE ČITANJE
- ispravak pravopisnih i gramatičkih pogrešaka
-prijepis