ESEJI KAO ŠEJKINI CRTEŽI

„Moj bol je fragmenat! Moja radost je fragmenat!“ veli Tin Ujević u jednom od svojih užarenih i lucidnih eseja kojima je znao dati stempel prosvijetljenja i inovavnosti. Mali naslovi Zorana Mandića doimaju se kao sadržajni fragmenti jedne filozofije, jedne poetike, jednog života i literature. Putujući ovom književnom brodicom kroz oniričko magličaste predjele života, smrti, ljubavi sa invokacijskim malim naslovima koji kao da su uhvatili čovjeka u sopstvenim kučinama i tricama iz kojih se ne umije ispetljati ali koje su istodobno imanentne njegovom biću.

Biblijska lapidarnost i istodobna dekonstrukcija doktrinarnosti u pripovjedanju, a sve u funciji kreiranja svoga vrta saznanja koje je uvijek podložno promjenama, kao i samo zapisi, prepuni fatalnih obrta, oštrih rezova ali i permanentne zapitanosti koja svemu daje smisao ali i sve umije obesmisliti.

Zoran Mandić je uspio u jednoj nakani, a to je da napiše valjanu knjigu, koja se doima i kao vokabular pojmova, kao Šejkini crteži, ali i kao Melkijadesov laboratorij ili Buendijina osvojena teritorija. Ona može biti i poezija u prozi i proza u poeziji, može biti san koji se prepliće sa javom i obračun koji ne imenuju i time ne unižava.

Sve je u „Malim naslovima“ na svom mestu, svaka riječ, svaki fragmenat, koji zrcali iskričavu misao koja kruži i čini beskrajne krugove koji ne ovise o čovjeku, ali koje on uporno pokušava odgonetnuti i iskočiti iz njih no to mu ne uspijeva jer tu vlada potpuno nejasna harmonija cenrifugalne i centripetalne sile koje održavaju savršenu ravnotežu, a čovjek hoće van nje jer prividni haos izaziva u njemu opšti haos koji ne razumije najbolje i osjeća vječnu tjskobu i grč pred nepoznatim. A zapravo se boji smrti koja je kraj, mada bi čovjek volio biti besmrtan i u „zlatnoj činiji“.

Ova je knjiga koliko fragmentarna toliko i paradoksalno cjelovita, koja volšebno slika kišovski kolorisane enciklopedičnosti u potrebi da naznači život, san, ljubav, majku, masku i dopre do uma i njegovih krhotina, do „biblijskog popisa svih reči“, do „dokumenata istorije“, da slika život u njegovoj cjelovitosti i da naposlijetku „izbriše sopstvenu biografiju“ kako veli Mandić na kraju ovog djela, što je opet simbolično oslikana smrt ili bjelina koja potražuje novi krug pretraživanja i osvajanja prostora slutnje i sumnje, otkrivanja novih „imaginarnih brojeva“, brojeva koji „dolaze iz vremena koje izbrojati ne možemo“ kako veli Jursenar u eseju o Kajou.

Miodrag Radović

Katkada te ljudske slabosti, ako to tako tanko mogu reći, bivaju razotkrivene jasnom vivisekcijom čovjekove potrebe za vječnim životom, što se može tumačiti potiskivanjem saznanja da se može umrijeti i sa „zlatnom činijom“, kao i bez činije. Mandić je ovim rukopisom ukazao, a da nije iskazao eksplicite, uputio a da nije označio izravno posrtanje onoga koji je izgleda potpuno zaboravio da je „smrt ta koja nas, i pored svih nejednakosti, izjednačava, ona zauzdava našu sujetu, našu pohlepu, našu lažnost, našu surovost“, kako veli Aleksandar Tišma u jednom tekstu iz 1967. o fizičaru Etingeru koji je tada još najavio mogućnost čovjekove besmrtnosti.