Promatrajući Stvoriteljev narod u pustinji počeo sam shvaćati što namjerava s njima. Želio ih je postaviti na raskrižje tadašnjeg svijeta kao uzor. Odabrao je jedan potpuno prosječan narod, po ničemu osobit. I onda je učinio to da im je dao zakon Neba. Posljedice toga bi za mene bile vrlo nepovoljne jer bi okolni narodi, gledajući uzvišena načela Neba u ovom narodu, počeli shvaćati da je uzrok njihove bijede i patnji upravo nedostatak takvih zakona.

 Gledajući svečane izraelske religijske obrede pune smisla i uspoređujući ih sa svojim krvavim orgijama mogli su poželjeti i sami činiti tako, i čekati Otkupitelja. Gledajući bračne zajednice i uzajamno poštovanje izraelskih supružnika koji su bili vjerni jedno drugome mogli bi shvatiti da uzrok njihove obiteljske nesreće leži u mnogoženstvu i odnošenju prema ženama kao prema robinjama. Gledajući izraelsku djecu koja poštuju roditelje mogli su uvidjeti prednosti obiteljske sreće i posljedice pravilnog odgoja u usporedbi s njihovim grubim ponašanjem prema djeci i otuđenosti od njih. Gledajući kako Izraelci nemaju zaključana vrata ne bojeći se krađa i nasilja, mogli su shvatiti da je takav život puno mirniji i ugodniji od njihovog koji je bio prepun toga. Gledajući Izraelce zdrave mogli su uzrok svojih bolesti pronaći u svom pogrešnom načinu ishrane... Stvoritelj je to lukavo smislio. Izraelski narod ne bi tada morao o Stvoritelju reći ni jedne riječi. Ljudi bi sami dolazili k njima želeći prihvatiti njihovo vjerovanje i služiti njihovom Bogu. To mi nikako nije odgovaralo. Morao sam samim Izraelcima izvrnuti smisao zakona kojega im je Stvoritelj dao. Neka ni oni ne vide blagoslove koji mogu proizaći iz poslušnosti tim zakonima. Na sreću, to nije bilo teško postići. Sugerirao sam im da je bitno da se drže forme zakona umjesto da razmišljaju o njegovom smislu i zaista dozvole da ih taj zakon suštinski promijeni. Uspio sam učiniti da im Stvoriteljev Zakon postane sam sebi smislom. Nikada Izrael neće moći o Stvoritelju svjedočiti na način kako je to Stvoritelj zamislio.

Nakon ulaska u obećanu zemlju Izrael se više počeo baviti sobom nego svojom pravom zadaćom – navješćivati otkupljenje čovječanstva koje će Mesija ostvariti umrijevši umjesto čovjeka.

Tko li ih je naveo na to, pitam se? Pa ja, naravno. Pokušavao sam ih međusobno zavaditi, učiniti da ratuju međusobno, ali osim manjih sukoba ništa nisam uspio. No, u jednom sam ipak uspio. Nisu u potpunosti poslušali Stvoritelja i nisu istrijebili sav Kanaanski narod.

Nikada neće naučiti. Ni uza sve primjere i iskustva koja su imali u pustinji dok su Egipćani bili među njima i navodili ih na otpad od Stvoritelja, oni nisu shvaćali da ja razvijam opet tu istu strategiju. A nisu to shvaćali jer nisu imali onakvu zajednicu sa Stvoriteljem kakvu su trebali imati. Opet sam ih držao u šaci.

Morao sam smisliti nešto još bolje. Morao sam ih navesti da odbace Stvoritelja kao svog kralja i umjesto Njega postave čovjeka za kralja. I gle. Uspio sam. Ponovno. To je bio vrlo težak udarac za Stvoritelja. Izravno odbacivanje svega onoga što je On učinio za njih. Takvu nezahvalnost sam do tada mogao pokazati jedino ja. Ali kako rekoh; čovjek je odličan i pouzdan podanik. Kada ga odvojiš od Stvoritelja.