Razmišljao sam da bi Stvoritelj, ako bi želio umrijeti i tako platiti kaznu za ljudski grijeh, morao i sam na neki način postati smrtno biće – čovjek. To će biti moja prilika. Do sada nije bilo čovjeka kojega nisam uspio nadmudriti. Bar jednom. A to mi je sasvim dovoljno da dokažem kako nitko, baš nitko, ne može održati Stvoriteljev Zakon u potpunosti. Pa tako ni On sam, ako postane čovjekom, neće imati nikakve šanse. I Stvoritelju ću na Njemu samom dokazati da nitko ne može držati Zakon koji je On uspostavio. Svi moji ciljevi i napori bili su usmjereni na to da se usavršim za taj trenutak.

Kroz razne nove životne navike, koje sam, u cilju da griješe protiv Stvoriteljevog Zakona, osmislio za čovjeka, primijetio sam da su ljudi kao vrsta skloni degradaciji i da njihove sposobnosti kroz generacije slabe. Stoga sam odlučio čovjeka kao biće učiniti što slabijim i bespomoćnijim, kako fizički tako i intelektualno.

A kako se činilo da će proći podosta vremena prije nego što se ostvari ono na što su obredi ukazivali, ja ću ljudski rod prilično uniziti. Ako se prvi, savršeni čovjek u savršenim okolnostima nije mogao meni oduprijeti, još će se manje moći oduprijeti čovjek kojega ću tijekom vremena unazaditi, makar i sam Stvoritelj bio u takvom tijelu. Ništa nisam htio prepustiti slučaju.

A najbolji suradnik da u svojoj zamisli uspijem postao mi je sam čovjek. Zanimljivo, zar ne? Prihvatiti navike koje će ga uniziti, onesposobiti, razboljeti... to može prihvatiti samo čovjek. Naravno, uvjet je da uživa u tome. Radi toga je spreman na sve.

Voda koja je uništila cijeli planet se povukla. Nisam nikada vidio ništa ružnije. Onaj prekrasan planet koji sam zbog njegovih ljepota želio samo za sebe, sada je bio ruglo svemira. Prekrasni brijegovi, prelijepe šume, divni vodotoci, sve je to bilo potpuno uništeno. Ekosustav na Zemlji potpuno se promijenio. Tlo se razdijelilo na nekoliko dijelova, polovi su se zamrzli, pojavilo se ono što danas zovemo oblaci. Vodenog omotača oko Zemlje više nije bilo. Prostor za život na Zemlji smanjio se za trećinu.

Pitao sam se što Stvoritelj namjerava. Kako je mogao dozvoliti nešto tako ružno i nesavršeno u savršenom svemiru?

Noa i njegova obitelj izašli su iz arke. I oni su se zgrozili onim što su vidjeli. Uhvatila ih je panika. Što će jesti, od čega će živjeti? Ubrzo je Stvoritelj progovorio Noi. Govorio je s njim o nekakvom savezu. Obećavao im je da ih više neće uništiti na ovaj način – potopom. Zapovijedio im je da se namnože i napune Zemlju. Zar nije vidio da bitku protiv mene za čovječju naklonost ne može dobiti? Koji bi drugi cilj mogao imati?

Ako je On htio da se ljudi rašire po cijeloj Zemlji, ja sam morao raditi da do toga ne dođe. Htio sam ljude držati na okupu kako bi ih ujedinio da rade protiv onoga što je Stvoritelj rekao. Htio sam da se sami izbore za svoju neovisnost. Skupio sam ih u jednoj dolini s namjerom da izgrade kulu koja će biti simbol njihove moći i neovisnosti. Stvoritelju se to nije svidjelo. Učinio je nešto neobično. Učinio je da svatko od njih govori drugačijim jezikom. Nisu se mogli razumjeti. No, mene su svi razumjeli, a to je jedino bilo važno.

Kroz vrlo kratko vrijeme svijet je nakon potopa bio opet u onakvom stanju u kakvom je i bio. Pitao sam se kako će sada Stvoritelj uništiti svijet. Hoće li ga konačno prepustiti meni? Onda sam vidio kako dolazi jednom čovjeku i govori mu da je njega izabrao da od njega načini jedan poseban narod. Bio je to Abraham. Bio je to pobožan čovjek. Nisam uspio i njega zavesti jer mi je planove stalno ometao ostarjeli Noa. On je bio kao živi fosil među njima. Stvoritelj ga je ostavio da još dugo poživi kako bi svjedočio o onome što se dogodilo čovječanstvu zbog njihovog bezakonja. Abraham je upijao svaku njegovu riječ i odlučio da će ići Noinim stopama i slijediti Stvoriteljevu volju. Stoga ga je Stvoritelj čini se, i odabrao.

I što? Što će On preko tog izabranog naroda moći učiniti? Imati preko njih veći utjecaj na ljude nego što ga mogu imati ja?

Abraham se doselio u kraj koji mu je bio određen. Smetalo me je što je to bilo baš na raskrižju tadašnjih kultura. Svi su tuda prolazili. Svi su mogli vidjeti Abrahamov blagoslov koji je proizlazio iz njegove zajednice sa Stvoriteljem. Njegova obitelj je rasla. Malo po malo. Nikako nije u potpunosti prihvaćala tadašnje oblike ponašanja, navike i obrede koje sam uspostavio u svim okolnim narodima. Abraham je oslanjajući se na Stvoriteljevu silu bio veliki autoritet i primjer. Istina, slomio sam ga par puta, ali sve je to bilo beznačajno i kratkotrajno. Morao sam pod svaku cijenu spriječiti da se jedan takav narod raširi i bude opomena i uzor ostalima.

Uspio sam razdvojiti tu obitelj. Sugerirao sam Lotu da se preseli u jedan od tada najljepših gradova – Sodomu. Bio je zaveden njegovom vanjskom ljepotom, ali nije znao da sam mu tamo spremio zamku. On je želio te ljude poučiti istinama o Stvoritelju, ali ja sam njega htio poučiti svim zadovoljstvima koje ljudsko tijelo može osjetiti. U tom gradu razbuktao sam nemoral svake vrste. Stvoritelj nije dugo čekao. Ponovno se odlučio za uništenje. Ovaj put samo Sodome i okolnih gradova. I dok je on razgovarao s Abrahamom o tome što planira učiniti, dvojica mojih bivših kolega otišli su izvidjeti situaciju. Abraham je molio da Stvoritelj izbavi Lota i anđeli su to učinili. Ništa zato. Predrasude kojima sam ga tamo naučio, a naročito njegovu djecu, ostat će s njima zauvijek. Gradovi su potom uništeni. Ljudi izgubljeni. Tko je pobijedio? JA!