Nisam mogao razumjeti što motivira Otkupitelja da siđe s nebeskog prijestolja i postane jedno od tih bezvrijednih bića – čovjek. I ne samo to, u stanju je dozvoliti da Ga Njegova vlastita stvorenja ubiju!? A zbog čega? Da bi On platio kaznu za grijeh umjesto njih? Tisućama godina nisam mogao vjerovati u to, ali sada sam vidio da je On to uistinu spreman učiniti. Morao sam Ga spriječiti.

Neumorno sam Mu došaptavao da će Njegova smrt biti uzaludna. Da se ne isplati umrijeti za čovjeka. Da je čovjek zaslužio da ostane pod mojom vlašću. Mnogim neuspjesima u Njegovom radu uvijek bih ga iznova podsjećao na to. Iako ih je On hrabrio, tješio, liječio, podizao iz mrtvih, oni su ga sada mrzili. Tri i pol godine je to neumorno činio, i što je postigao? Imao je šačicu od dvanaest jadnika koji su Ga se bili spremni odreći i na najmanji znak nevolje. I njima samima je tri i pol godine govorio, poučavao ih, živio s njima dan i noć, a oni su mislili samo na jedno – tko će od njih biti najveći u toj novouspostavljenoj vlasti nad Rimljanima?

Oni, ni uza sva Njegova objašnjenja, nisu shvaćali da se On prvi put na Zemlji treba pojaviti baš ovako. Kao sluga koji će umrijeti.

I što je On imao nakon tri i pol godine? Ništa! Veliko ništa. Ako ne računamo tugu, jad i razočaranje. Nitko ne može nadvladati toliko obeshrabrenje. Morat će odustati. Bio sam uvjeren u to.

Juda je sve pripremio. Za trideset srebrnjaka svećenici su dobili obećanje da će im on pomoći da uhvate Otkupitelja. Židovski blagdan Pashe je došao. Tijekom večere, Otkupitelj je raskrinkao Judu tako da je samo ovaj znao o čemu se radi. Nakon toga Otkupitelj je sa nekim učenicima otišao u Getsemanski vrt. Tamo sam Ga čekao ja. Upotrijebio sam svoju silu do krajnjih granica da Mu slomim odlučnost i volju da nastavi sa svojim planom. Tijelo Mu je jedva izdržavalo taj pritisak. Odjednom sam shvatio da je potpuno sam. Njegov Otac više nije bio uz Njega? Što se dogodilo? Nakon trenutka zbunjenosti nastavio sam sa pritiskom na Njega. No, odolijevao je. Prvi put sam u Njegovim očima gledao strah i neodlučnost. Još samo malo i uspjet ću. Stvoritelj nije odgovarao na Njegove vapaje. Učenici koje je poveo sa sobom da se mole s Njim, spavali su. Bio je u potpunosti prepušten meni. Um sam Mu ispunio najcrnjim mislima i strahovima. Krajnjim beznađem. Ništa nije uspijevalo. Mogao sam Ga jednim prstom zgnječiti, ali mi je to bilo zabranjeno. Nakon svega, iz Njega je bljesnula konačna odlučnost da nastavi do kraja. Nisam imao namjeru odustati. Sve je bilo na kocki. Ako je odolio psihičkom pritisku, neće fizičkom. I mnogo snažniji od Njega su tu odustajali. I On će.

Ubrzo su stigli i svećenici sa svojim ljudima predvođeni Judom. Za Judu je ovo bio vrhunac. Kada je Otkupitelj spomenuo da može pozvati anđele u pomoć, Juda je vjerovao da će to i učiniti. Oslobodit će se. Preuzeti vlast nad Izraelom. Povesti ih u pobjedu. Njemu, Judi, svi će biti zahvalni. No, Otkupitelj to nije učinio. Svezali su Ga. Tukli. Vodili od jednog poglavara do drugog. I Juda je odjednom, prije nego svi ostali, shvatio što su značile riječi koje je Otkupitelj govorio o svom stradanju i smrti. Pa, On se neće osloboditi! On će umrijeti! A on – Juda – je kriv za to. Pošao je svećenicima objasniti da je Otkupitelj nevin. Ali bilo je kasno. Gotovo da se htio pokajati, ali zašto bih ja snosio njegovu kaznu? Uvjerio sam ga da je njegov grijeh toliki da se za njega ne može pokajati te da mu je najbolje da se ubije. Poslušao me je.

Kada su Otkupitelja odveli pred Pilata, vidio sam da je ovaj sklon da Ga oslobodi. Predočio sam mu sve moguće političke probleme ako bi se usudio osloboditi ovoga Čovjeka. Narod bi se mogao pobuniti, on bi mogao biti kriv za nemire, vlast nad Judejom bi mu oduzeli, tko zna što bi se s njim dogodilo. Dvoumio se. Osuditi nevinoga i zadržati političku karijeru ili osloboditi ga i oprostiti se sa svim svojim ambicijama. Nije dugo razmišljao. Kako rekoh, zbog moći je čovjek u stanju učiniti i najčudnije stvari. Otkupitelj je bio osuđen. No, nisam to mislio završiti tek tako. Njegova smrt značila bi moj poraz. On nije smio umrijeti. Odlučio sam ga samo mučiti do te mjere da uvidi besmisao toga što želi napraviti. Da želi umrijeti i otkupiti vlastita stvorenja koja su Ga u stanju mučiti i ubiti. Poticao sam mnoštvo da Ga izvrgnu najvećem poniženju. Ruganje, pljuvanje, udaranje, skidanje do gola, krunidba trnjem, bičevanje. Cijelo sam vrijeme bio uz njega i došaptavao Mu. Zar zbog tih ljudi želi umrijeti? Zar njih želi otkupiti? Neka odustane, neka se vrati svome Ocu.

Pošao je prema mjestu gdje će Ga razapeti. Ovaj sam način umiranja posebno osmislio da bi ljudi danima patili. Pribili bi ih na križ kroz ruke i kroz stopala. Koljena bi bila blago savijena. Viseći na klinom probodenim rukama, pritisak na pluća je bio toliki da bi se počinjali gušiti. Tada bi se, uz veliku bol, oslanjali na probodene noge kako bi mogli udahnuti.

Bio je pribijen na križ. Podignut. Nisam se odvajao od Njega. Imao sam pred sobom nekoliko dana kako bih Ga uvjerio da odustane. Nitko ne može izdržati te muke. I ljude sam poticao da Mu se rugaju dok je visio. Želio sam Ga navesti da uzme umirujuće sredstvo koje bi Mu zamaglilo um kako bih lakše mogao djelovati na Njega. Odbio je.

Odjednom, nebo se zamračilo. Nastao je muk. Potom panika. A On je bio sam. Jedini koji je bio uz Njega, bio sam ja. Uvjeravao sam Ga da, osim što ništa nije postigao kod ljudi i Otac je otišao od Njega. Shvatio sam da su u tim trenutcima priznati grijesi cijelog čovječanstva bili na Njemu. Ako i izdrži moj pritisak i fizičku patnju, neće izdržati razdvojenost od Oca. Odustat će, mislio sam, bar zbog toga.

Par sati nakon toga dogodilo se ono što se nikako nije smjelo dogoditi. On je umro. Ne postoje riječi koje bi opisale ono što sam tada osjećao. On nije smio umrijeti. Morao je odustati. Ali nije. Sva proročanstva i simboli na koje su ukazivali obredi, toga dana su se ostvarili. Stvoritelj je svojom rukom poderao nekoliko metara visok zastor u hramu. Službe u njemu izgubile su smisao.

Moja sudbina bila je zapečaćena. Moj poraz konačan. Jedina prilika koju sam imao propala je. Opovrgnuo je sve moje tvrdnje koje sam iznosio protiv Stvoritelja i Njegovog zakona.

Skinuli su Ga s križa i sahranili. Govorio je da će uskrsnuti. Nisam se zanosio mišlju da mogu to spriječiti. No, zbog lakovjernih morao sam dati povoda za novu laž. Laž o tome da On nije uskrsnuo. Da su Ga ukrali njegovi učenici. Pokraj dobro uvježbanih rimskih ratnika. Naravno da su mnogi u to povjerovali.

Uskrsnuo je. Objavio se ženama. Pojavio se među učenicima. Slušao sam Ga što im govori. On će ostati s Njima do svršetka svijeta. Zar misli da će ta šačica neobrazovanih jadnika moći bilo što korisnog napraviti? Pa manipulirao sam njima dok je On osobno stajao pored njih. Kada Ga ne budu vidjeli, to će biti još lakše.

Proročanstva koja su bila dana do tada, ukazivala su na još dugi niz godina koji je trebao doći. Morao sam tražiti nove načine da zadržim vlast nad Zemljom.