Vrlo sam pažljivo slušao sve što je Otkupitelj iznosio ljudima ne bih li to mogao zloupotrijebiti protiv Njega. I onda, u jednom trenutku obraćanja svojim učenicima, saznao sam za sudbinu kakvu mi je Stvoritelj namijenio. On me nije mislio samo prognati ukoliko Otkupitelj uspije u svome naumu. On me je mislio uništiti. U potpunosti. Zauvijek. Obuzeo me užas. Do sada me tješilo što jarac Azazel, na kojega su simbolično stavljeni grijesi naroda, nije bio ubijen, već samo protjeran. No, Stvoritelj nije grijeh namjeravao ostaviti nekažnjenim. Otkupitelj je trebao platiti kaznu umjesto pokajanog čovjeka, ali ću ja snositi posljedice koje je trebao snositi onaj koji se pokajao. Sve mi je postalo jasno. Svaki čovjek kojega uspijem zauvijek odvojiti od Stvoritelja, sam će snositi konačnu kaznu za sebe i svoje prijestupe, dok ću za one koji su se pokajali, posljedice snositi ja. Njihov grijeh je bačen na mene. Ja ću ispaštati umjesto njih.
Ova spoznaja je samo pojačala moj bijes i moju mržnju prema Stvoritelju. I prema svim ljudima. I prema tebi. Moja osveta će biti strašna. Ja ću biti uništen, ali ćete svi patiti. Strašno patiti. Kako nema drugog načina da Stvoritelju naudim osim preko ljudi, možeš li pretpostaviti tko će najviše patiti? Možeš li pretpostaviti tko će najviše osjetiti svu moju mržnju i svu moju moć? Možeš li sada razumjeti s kojom predanošću radim na uništenju svakog čovjeka? Bez iznimke!