Razapevši Otkupitelja, Židovi su po Danielovom proročanstvu, imali još tri i pol godine da se pokaju i obrate Stvoritelju. Nisu to učinili, bar ne kao narod. Sami su izabrali mene za svog gospodara. Odlučio sam uništiti i spomen na njih. Vrlo brzo sam učinio da i sam Jeruzalem bude razoren. Stvoritelj je uspio sačuvati samo svoje sljedbenike koje je na vrijeme izveo iz Jeruzalema par godina prije njegovog potpunog uništenja. Ostali su, zarativši međusobno, istrebljivali jedni druge sve do trenutka kada je došao Tit i razorio cijeli grad. Želio ih je samo pokoriti i sačuvati im hram i grad. Nije želio žrtve. Uspio sam toliko razbuktati židovski nacionalni ponos, da su svi njegovi napori da privoli Židove na predaju, propali. Na koncu Tit je uspio ući u grad, a zbog bijesa rimskih vojnika i njihove opravdane mržnje prema Židovima koji su tada živjeli u Jeruzalemu, grad je spaljen i uništen do zadnjeg kamena. Hram isto tako.

Razgnjevljen zbog uspjeha Otkupiteljevog djela odlučio sam da svim silama moram nastojati fizički istrijebiti Njegove sljedbenike. Cijeli tadašnji svijet bio je pod mojom upravom. Rim i sva njegova vlast klanjali su se meni. Organizirao sam javna smaknuća kršćana kao zabavu. Kršćane sam uspio optužiti kao državne neprijatelje i uzrok svega zlog što se događalo. Hvatali su ih, zatvarali i bacali u arene. Umirali su u mukama. Bacali su ih pred lavove, spaljivali na lomačama, bacali pred naoružane gladijatore, mučili, ubijali. No, oni su kao i njihovi učitelji umirali s radošću. Čak s pjesmom. Međutim, umjesto da ostale ljude takvim postupanjem demoraliziram i prestrašim, umjesto da ostali odustanu od toga da slijede Otkupiteljev nauk i žive po njemu, to kao da je bio dodatan poticaj da se pridružuju Crkvi. Kršćanima. Tako su ih nazvali.

Skrivajući se u katakombama pod zemljom, sastajući se tajno, Crkva je nezaustavljivo rasla. Puno brže nego što sam ih ja uspijevao uništiti. Postojala je opasnost da ostali ljudi shvate moje postojanje pitajući se tko ima interesa nekog poštenog, poniznog, dobrog, skromnog i moralnog čovjeka bez ikakvog razloga ubiti. Mogli bi djelovanje ljudi koje sam na to poticao povezati sa mnom. Želio sam i dalje ostati u sjeni. Morao sam smisliti nešto drugo. Djelotvornije.

I onda mi je sinula genijalna zamisao. Poznavajući Stvoritelja, znao sam što On želi od svojih sljedbenika. A znao sam i što ne želi. Što Ga vrijeđa. Znao sam i pod kojim uvjetima On ni na koji način ne može spasiti ljude iako su uvjereni da Mu služe.

U istinu, koju je ostavio svojim sljedbenicima, odlučio sam umiješati malo zablude. Ne puno, kako zabluda ne bi bila lako uočljiva. Ne odjednom, kako je ni vodeći ljudi Crkve ne bi primijetili.

Stvoritelj je svom narodu u staro vrijeme zabranio da slijede vjerske običaje ostalih ljudi. U svom savršenom planu On nije želio dopustiti da čovjek unosi promjene ili određuje pravila po kojima će se obraćati ili služiti Stvoritelju. Znao je da ja stojim iza svega toga i da bih prije ili kasnije uspio taj nedostatak u službi iskoristiti i ljude pridobiti na svoju stranu. Osmislio sam savršeni plan kako da religiju starog Rima sjedinim s kršćanstvom. Pričekao sam dvjestotinjak godina. Za to vrijeme nisam mirovao. Unosio sam sve više i više problema, zabluda i predrasuda među kršćane kako bih svoj plan uspješno ostvario.

Dolaskom Konstantina na vlast iskoristio sam ga kako bih konačno ostvario svoj naum. Uvjerio sam ga da je zbog političkih interesa najbolje da cijela država ima jednu religiju. Kršćanstvo. Budući da je imao prilično nejasnu predodžbu o kršćanstvu i njegovom smislu, on je naredio da se sva njegova vojska krsti i da svi postanu kršćanima. Budući da je mitraizam – obožavanje Sunca, već stoljećima bila glavna religija u Rimu, sugerirao sam mu da zbog manjeg otpora svojih ljudi mitraistička božanstva preimenuje u kršćanske apostole i nazove ih svecima, a mitraističke običaje u kršćanske. Svi će biti zadovoljni time. Naravno, sve je to bilo vrlo suptilno obavijeno tako da je sve nalazilo svoje prividno opravdanje u Otkupiteljevom nauku. Moram li reći da je moja zamisao toliko lukava i snažna da se održala do danas?

Da si i ti dio nje?

Zamisao je bila doslovno savršena. Svi su ljudi upali u moju zamku. Gotovo svi. Vrlo mali broj je bio onih koji nisu bili zavedeni ovim mojim činom. Moj uspjeh bio je nemjerljiv. Ubijajući kršćane fizički samo sam im činio uslugu. Oni bi ostajali vjerni do smrti i time zadobili ono što im je Otkupitelj i omogućio. Uskrsnuće i vječni život.

No, unoseći zabludu u istinu postizao sam onu pravu pobjedu. Postizao sam njihovu vječnu propast, a da oni to nisu znali. Nastavljali su živjeti. Ostajali su religiozni. Molili su se Stvoritelju. Ali na moj način. Uvodio sam postupno sve ono što je Stvoritelj zabranio. Paganske običaje. Kipove. Slike. Čak sam uspio promijeniti dan svetkovanja koji je ukazivao na Stvoritelja. Uspio sam kršćanski dan svetkovanja i odmora koji je bio istovjetan židovskom, prebaciti na prvi dan u tjednu. Tadašnjim kršćanima ta je zapovijed došla kao olakšanje jer su ih zbog te sličnosti poistovjećivali i proganjali skupa sa Židovima, iako to nisu bili.

 Svetkovinu u čast rađanja Sunca preimenovao sam u dan Otkupiteljevog rođenja. Isto sam napravio i s proljetnom svetkovinom promijenivši joj namjenu u proslavu Otkupiteljevog uskrsnuća. Preko običaja i blagdana koje sam ja uspostavio, ljudi su se klanjali Stvoritelju. Bar su bili u takvom uvjerenju. Udaljivši ih na taj način od istine, ostali su bez mogućnosti da ostvare ono što je Stvoritelj za njih želio. Nisam nailazio ni na kakav otpor. Ljudi su bivali izgubljeni za vječnost, a ja se nisam morao truditi da ih proganjam i ubijam. Kako rekoh; genijalan plan!

U to vrijeme sam pokušao ostvariti još jedan plan koji mi nije u potpunosti uspio. Budući da je Stvoritelj tada pokrenuo ljude da izvrše odabir spisa koji će ući u biblijski kanon, ja sam ih pokušao nadahnuti i sugerirati im da u njega uvrste što više spisa koji su bili puke izmišljotine. No, Stvoritelj mi nije dozvolio da tu svoju zamisao ostvarim. Mogao sam jedino početi smišljati na koji način da obezvrijedim te spise. Ne pretjerano inovativno, ali vrlo učinkovito pokazalo se širenje sumnje u vjerodostojnost Biblije zbog toga što su je pisali ljudi i zbog toga što su ljudi odlučivali koja će knjiga ući u biblijski kanon, a koja ne.

Na moju sreću malo ljudi razmišlja o tome kada se suoče s takvim argumentom. On im izgleda neoboriv. Nitko se ne pita zašto bi čovjek izabrao i uvrstio u biblijski kanon one spise kojih se neće pridržavati, one spise koji će ga osuđivati, one spise zbog kojih će strahovati da ne dođu običnim ljudima u ruke. Nitko se ne pita zašto onda nisu izabrali spise koji će odgovarati njihovim stavovima i to onda svesrdno preporučili narodu i na taj način osigurali potpunu vlast nad umom ljudi u stoljećima koja će doći. Nitko ne razmišlja da bi na taj način bilo rješeno pitanje vjerskih sukoba, progonstava, krivovjerja... ljudi bi vjerovali upravo ono što oni žele. Upravo ono što JA želim.

Ljudska površnost i spremnost prihvaćanja bez predhodnog razmišljanja i provjere oduvijek mi je jedna od najdražih ljudskih osobina.

I kod tebe mi se to sviđa.