Otkupitelj se vratio Ocu. Rekao je jedanaestorici da se ne udaljuju iz Jeruzalema. Proročanstva su govorila da će primiti potrebnu Silu za početak svog rada. On mi je osobno to obećao. Ali Stvoritelj ne daje svoju Silu ako za to nisu stvoreni preduvjeti. Morao sam ih razjediniti. Učiniti nesložnima. Njihov život ispuniti obvezama. Zaokupiti drugim životnim brigama. Progoniti ih pomoću ljudi koji su bili pod mojom vlašću. Bez Sile odozgo bit će potpuno bespomoćni. Odlučio sam Otkupiteljevo djelo uništiti u samom njegovom početku. Ipak, oduševljenje i iskustvo koje su imali bili su nepremostiva prepreka da učinim ono što sam namjeravao. Nisu se razdvajali. Neprestano su ponavljali jedni drugima što se događalo. Molili su se zajedno. Podupirali jedni druge. Tumačili su i utvrđivali ono što im je Otkupitelj govorio nakon svog uskrsnuća.

Deset dana nakon odlaska k Ocu, Otkupitelj je poslao Silu svojim učenicima.

Do tada sam se tješio kako Otkupitelj nije ostavio značajniji trag na Zemlji svojim životom i radom. Bio sam stoga, siguran da veći uspjeh neće imati niti njegovi učenici. No, kada su učenici ispunjeni Silom odozgo izašli među mnoštvo naroda koji je već shvaćao da je prevaren i da je Onaj koga su dali ubiti bio stvarno Stvoriteljev Sin – Mesija koga su čekali, nije puno trebalo da se tisuće počnu kajati i obraćati Stvoritelju. S nevjericom sam pratio što se događa. Na mom planetu ljudi ustaju protiv mene?

Kao i puno puta do tada poslužio sam se državnim i crkvenim vlastima kako bih ostvario svoj cilj. Organizirao sam progon i uništenje tog pokreta. Svaki koji je bio vjeran Stvoritelju i koji je stao na Njegovu stranu bio je proglašavan bezbožnikom i neprijateljem naroda. Ljudski um sam potpuno zamračio i oni su sada bili sposobni druge ljude, koji zapravo nisu učinili nikakav prijestup nekog zakona, zatvarati i svirepo ubijati. Organizirao sam javna kamenovanja, progone. Narod je bio u euforiji. Jedni da slijede one koji su išli za Otkupiteljem, a drugi da ih unište. Izabrao sam vrlo pobožnog Židova kojega sam u potpunosti nadahnuo i naveo da vjeruje kako je progonstvo i istrebljenje Otkupiteljevih sljedbenika zapravo Stvoriteljeva volja. Iako je i veliki broj drugih prihvatio ovakvu moju sugestiju, on je to posebno revno i uspješno obavljao. Međutim, Otkupitelj je odlučio baš njega, Savla iz Tarza, odabrati za dvanaestog apostola. Ukazao mu se, objavio i poslao ga učenicima. Oni su ga uputili u ono što je Otkupitelj činio i govorio, a sam Otkupitelj mu se objavljivao u viđenjima i pripremao ga za službu. Znajući Savlove sposobnosti i revnost odlučio sam ga smaknuti jer mi je mogao biti prilična smetnja.

Vrlo brzo, apostoli su organizirali Crkvu i pod Otkupiteljevim vodstvom raširili se po svim zemljama. Od šačice jadnika postali su dostojni protivnici. Jedino što sam mogao činiti bilo je zagorčavati im život stavljajući im na put razne prepreke. Državne vlasti kao i fanatični formalni vjernici bili su oruđe kojim sam vrlo uspješno sprječavao napredak njihovog djela. U očima tih ljudi Stvoriteljeve sljedbenike učinio sam omraženom sektom, izvrtao njihova učenja, dodavao sve ono što bi ih učinilo odbojnima.

S druge strane, i same apostole sam mučio malodušnošću. Nisu mogli shvatiti zašto nailaze na tolike prepreke nudeći svijetu nešto bolje od onoga što je imao. Neki od apostola su pisali poslanice i slali ih kako bi hrabrili novoosnovane Crkve koje su morali napustiti jer su odlazili osnivati nove. Vrlo pažljivo sam proučavao to što su pisali i među samim vjernicima podizao one preko kojih sam pogrešno tumačio riječi i poruke iz poslanica i tako razarao Crkvu iznutra. Morala je propasti. Prije ili kasnije. Posebnu pažnju sam posvetio tome da same apostole likvidiram jer su oni bili živi svjedoci onoga što je Otkupitelj radio i govorio. Kao takvi su bili i najveći uzrok širenju te Crkve. I uspio sam. Jednog po jednog. Na vrlo okrutne načine. Dok su umirali, bio sam pored njih i pitao ih gdje im je sada njihov Otkupitelj, zašto ih ne spasi, ali to ih nije obeshrabrilo jer su oni znali da im je zapravo ovaj život priprema za bolji. Vječni. Umirali su s radošću. Znao sam da i ovaj put moram izvrnuti smisao onoga što je Otkupitelj naučavao. Ali za to je bilo potrebno vrijeme, a ja sam morao djelovati odmah.

Ubijajući ih oduzimao sam im priliku da žive, ali sam i sebi samom oduzimao priliku da ih zadobijem za sebe odvodeći ih u nevjeru ili fanatizam. Ipak, nije bilo drugog načina da zaustavim širenje istina koje su propovijedali.

Nastavio sam sa poticati progonstva i neprijateljstva prema njima gdje god bi se pojavili. Morao sam dozvoliti da izgubim mali broj njih, makar i bili spašeni, da bih spriječio da se to proširi na druge. Koliko god se trudio činilo se da su uvijek korak ispred mene, bez obzira što sam u potpunosti znao njihove planove. Iako sam u prvu Crkvu unio mnoge lažne doktrine, iako sam nastojao zadržati stare obrede koji su izgubili smisao, Crkva je nastavila rasti. Za obraćene Židove sam imao jednu vrstu zabluda, a za obraćene pogane, drugu. No, to je samo malo usporavalo rast Crkve. Nije ga sprječavalo.

Počeo sam smišljati novu strategiju borbe protiv Stvoritelja. Borbe protiv onoga što je preko Otkupitelja napravio. Do sada sam uspio ugušiti sve Njegove pokušaje da istine o sebi proširi svijetom – uspjet ću i sada.