Ljudi su na Zemlji već tisućama godina živjeli bez nekog posebnog napretka. Vidio sam da Stvoritelj namjerava promijeniti takvo stanje. Nadahnjivao je razne ljude kako bi dolazili do novih spoznaja o svemiru, o prirodi, kemiji, biologiji, fizici i ostalim znanostima. Međutim ništa Stvoritelj ne može upotrijebiti, a da ja to ne bih mogao zloupotrijebiti. Paralelno sa otkrivanjem istina o Onome koji je sve ovo stvorio i o Onome koji će suditi svijetu, morao sam unijeti i suprotnu doktrinu kako bih bacio što veću sjenu na to što je Stvoritelj želio da se o Njemu govori. Kroz knjigu Otkrivenje i kroz četvrtu Stvoriteljevu zapovijed ljudi su bili upućivani da se poklone Onome koji je stvorio Nebo i Zemlju.

Kako su ljudsko znanje i različite znanosti uzimale sve više maha, iskoristio sam to kako bih u potpunosti, kroz vrlo snažne prividne argumente, zaveo sve one koji su se smatrali mudrima i obrazovanima. To je bilo od posebnog značaja jer je takav sloj ljudi imao najveći utjecaj na društvo.

Ubrzo sam preko mladog studenta medicine i teologije uspio postaviti temelje današnjoj teoriji evolucije. Zbog predrasuda koje su imali prema crkvi zbog onoga što je u srednjem vijeku radila, ljudi su izgubili vjeru i u samoga Stvoritelja jer su Njega poistovjećivali sa crkvom. Baš kako sam i htio. U takvim okolnostima nije bilo teško ljudima dati novu – bolju teoriju o postanku svijeta i teoriju o nepostojanju Stvoritelja. Rasplamsavao sam maštu ljudi koji su počinjali istraživati tu teoriju. Moju teoriju. Poznavajući beskraj ljudske gluposti i lakomislenosti nisam se morao previše niti truditi sve nedostatke u teoriji ispunjavati dokazima kojih ionako nije ni bilo. Bilo je bitno da imaju osnovu kako bi se suprotstavljali onima koji su tvrdili da postoji Stvoritelj koji je to sve stvorio Svojom riječju.

Odjednom, ljudi su počeli živjeti u uvjerenju kako je sve ovo posljedica slučaja, kako nikada nikome neće morati odgovarati, kako im je jedini cilj ovoga prolaznog života zapravo ugoditi sebi, kako nije važno što rade jer će ionako svi umrijeti u jednom normalnom, prirodnom, ničim kontroliranom ciklusu. I dok ih je s jedne strane ispunjavao osjećaj beznađa, s druge strane je nadjačala svijest o slobodi.

Teoriji evolucije morao sam dati i njezin početak pa sam, opet se oslanjajući na ljudsku lakomislenost, osmislio i teoriju velikog praska. I eto, ti sada vjeruješ da je nešto negdje eksplodiralo, i da se od te nekontrolirane eksplozije kroz milijarde i milijarde godina nešto tamo zgusnulo zbog određenih prirodnih sila i tako su nastali planeti. Pa onda opet kroz milijarde i milijarde godina su se, sami od sebe, stvorili uvjeti da bi se mogao pojaviti život. Iz ničega.

Posebno sam ponosan na ovo jer ljudska glupost ovdje dolazi do punog izražaja, tim više što su tu teoriju prihvatili najučeniji ljudi. Dakle, čovjek je povjerovao da nešto tako kompleksno i neobjašnjivo, nešto što nitko od ljudi pa čak niti ja, ni pod kojim kontroliranim uvjetima ne može napraviti – život – može nastati slučajno. Kako su se novi nalazi fosilnih ostataka pronalazili, tako sam mogao nadograđivati svoju teoriju da bi izgledala što uvjerljivije. Želeći čovjeka još više uniziti, a Stvoritelja još više omalovažiti sugerirao sam čovjeku da, grubo rečeno, njegovo porijeklo vodi od majmuna. To što je čovjek danas tako blizak majmunu zapravo je stvar njegove degradacije koju sam kroz vjekove uspio postići, a ne njegovog razvoja. I to je jedino što mutacijama, uzrokovanim različitim životnim uvjetima i navikama, mogu postići. Propadanje. A ne napredak i razvoj.

Možeš li vjerovati da sam tako nešto šuplje, poput teorije evolucije, mogao održati do danas? Tajna tolikog opstanka teorije evolucije ne leži u njezinoj neoborivosti. Sama po sebi ona nema toliku moć. Njezina moć se nalazi u čovjekovoj želji za slobodom koju sam uspio utkati u njega. U želji da nikome ne mora odgovarati za ono što radi. Zbog toga će čovjek prihvatiti i najluđe teorije.

 Kako bi ono što je bilo dokaz u prilog stvaranju imalo svoj smisao i u teoriji evolucije, morao sam osmišljavati teorije suprotne stvaranju na svim područjima. Tako sam, recimo, nestanak dinosaura, od kojih je većina njih bila uništena potopom, pripisao padu asteroida i ledenom dobu. Prirodnoj i slučajnoj katastrofi. A zapravo su mnogi od njih bili spašeni sa Noom u lađi i još dugo vremena živjeli među ljudima dok, zbog pogoršanih uvjeta na Zemlji, nisu izumrli. Otuda u svakoj kulturi, bez obzira na dio Zemljine kugle, postoje i legende o zmajevima. Na sreću, malo njih to povezuje sa dinosaurima.

Pronalazak fosilnih ostataka životinja i biljaka na Antarktiku objasnio sam teorijom u razdjeljivanju kontinenata tijekom milijuna godina, dok sam istinu o vodenom omotaču oko Zemlje učinio toliko nevjerojatnom da nitko u to ne može povjerovati. A tako je bilo. Zbog loma svjetlosti kroz taj vodeni omotač cijeli je planet, zbog efekta staklenika, imao jednaku klimu pogodnu za najbujniji život najrazličitijih vrsta. Otud život na Antarktiku. Još je mnoštvo ovakvih primjera koje sam objasnio na svoj način.

Iako je sama teorija prilično šuplja i povezana mnoštvom pretpostavki umjesto dokazima, iako su brojni vjerni ljudi i zagovornici stvaranja ukazivali na nedostatke i nelogičnosti, prividni dokazi su bili ti koji su imali veći utjecaj na ljude. I dok sam znanstvenike nadahnjivao da iznose nove, niti dokazive niti oborive teorije, istovremeno sam poticao ljude da na vjeru i istine koje je Stvoritelj želio objaviti gledaju sa prijezirom jer sam to predstavio kao nešto što ograničava ljudsku beskrajnu slobodu.

Teorijom o evoluciji sam postavio vrlo duboku predrasudu. Svaki novi pronalazak koji biva pronađen pokušava se uklopiti u već postojeću teoriju. Ako to nije moguće, odbacuje se kao takav – jer su ljudi sada duboko uvjereni da je jedini mogući odgovor na pitanje o nastanku svijeta i života na Zemlji – evolucija putem prirodne selekcije. Na taj način mnogi dokazi u prilog stvaranju bivaju zaboravljeni i obezvrijeđeni. Uzimaju se samo oni koji se mogu uklopiti u već postojeću teoriju evolucije.

Vrhunac moga uspjeha teorijom evolucije jest taj što sam prvih jedanaest poglavlja Biblije uspio proglasiti izmišljenima i nevjerodostojnima – i to od strane ljudi koji za sebe govore da vjeruju u Stvoritelja. No, i to je dio mog plana. Jedne sam čak uvjerio da je Stvoritelj stvarao evolucijom.

 Ako bih moć samog Stvoritelja uspio obezvrijediti i u krugovima vjernika, slika o Stvoritelju bi zauvijek bila unižena. Nikada se ljudi više ne bi mogli povezati sa Stvoriteljem onako kako bi On želio jer bi imali potpuno pogrešnu sliku o Njemu.

Teorija evolucije otvorila mi je vrata mnogim drugim zabludama. Njome je postojanje Stvoritelja postalo bez smisla. Bez postojanja Stvoritelja više ne vrijede niti moralna mjerila koja se iznose u Njegovo ime. Spisi preko kojih se On nastoji objaviti ljudima također ostaju bez smisla. Ljudi se okreću sebi samima. Okreću se meni.

Uspio sam učiniti da sve ono što čovjek sa svojim bijednim umom ne može objasniti ili shvatiti odbaci kao nemoguće. Danas će najveći znanstvenici gorljivo zagovarati nepostojanje Stvoritelja unatoč tome što su i sami svjesni da čovjek tako malo sudjeluje u kontaktu sa onim što je On stvorio i što ima toliko toga što je ljudskom umu ovoga trenutka neistraživo i neshvatljivo. Od silnog spektra boja, čovjeku je vidljiv samo mali dio. Od silnog spektra zvukova i zračenja, golemih prostora i atomskih čestica čovjek uspijeva doživjeti tek gotovo beznačajan dio. Razlog tome je upravo degradacija ljudske vrste i odvojenost od Stvoritelja zbog grijeha, čemu sam upravo ja zaslužan. Ali znanstvenici valjda znaju. I znaju – puno toga što se iz vaše "žablje" perspektive uopće može saznati. A vjeruj mi... to je zaista malo.

Stvoritelj je opet počeo gubiti bitku za čovjeka. Sve je više ljudi postajalo pobornicima evolucije i time se izravno odricali Stvoritelja. Plan koji sam ostvario bio je savršen. Iznio sam pogrešnu teoriju i poslužio se različitim granama znanosti kako bih toj teoriji dao potporu. Sama teorija nikada nije i naravno, neće postati znanošću, ali primjese stvarnih znanosti u ljudskim umovima tu moju izmišljotinu čine znanošću – nečim što se može dokazati – a ne može. Savršeno, zar ne?

Misliš li još uvijek da si pametan i da sam odlučuješ što ćeš raditi i u što ćeš vjerovati? Jesi li i ti u grupi ljudi koje sam na ovaj način uspješno udaljio od Stvoritelja? Jesi, zar ne? Nisi? Ne brini se, pronaći ćeš se u jednoj od stotina zabluda koje sam raširio sa istim ciljem. I ti si moja žrtva, samo to još nisi shvatio. Ali shvatit ćeš.

Hoćeš li se moći vratiti Stvoritelju? Naravno da nećeš. Ne zato što te On ne želi, već zato što ću te ja uvjeriti da ti to ne želiš.