Još uvijek nisam u potpunosti shvaćao što znači otkupljenje čovjeka. Abel je još uvijek bio mrtav. Ostali koji su bili poslušni Stvoritelju i umrli, isto tako. Nije ih valjda mislio oživjeti? To mi je jedino imalo smisla. Ali kada će to učiniti? Zašto to nije učinio odmah? Razmišljanje o tome mi je dalo još jednu prekrasnu ideju o tome kako još mogu zavesti čovjeka. Zašto čovjek ne bi mislio da se nakon smrti zapravo živi? Bilo je vrijeme čovjeka podsjetim na svoju prvu ne-istinu. I dok su ljudi proučavali Stvoriteljeve istine u njihovom spasenju počeo sam im sugerirati da zaključuju kako se ono mora odnositi odmah na trenutak poslije smrti. Uvjerio sam ih da se smrću zapravo ne prestaje živjeti, već da život poprima novi oblik. Da umrli zapravo žive. Fenomenalno! To mi je otvorilo mogućnost da ja i anđeli koji su dijelili moju sudbinu možemo komunicirati s ljudima, a da oni budu u uvjerenju da su to njihovi umrli – zapravo duše njihovih umrlih. Imala je ta zamisao i svojih nedostataka, ali nakon što bi se ljudi susreli s nama u liku ili glasu njihovih umrlih, ne bi previše razmišljali kako to nije u skladu s onim što im je Stvoritelj govorio.

Samo neka Stvoriteljeva obitelj drži svoje. Ja ću sve ostale tako zavesti da ni njegovi izabranici, u blizini onih koji će pripadati meni, neće moći vječno ostati tako neporočni.

Nekoliko generacija kasnije nastupila je velika suša. Stvoritelj je, na Njemu svojstven način, svom narodu omogućio da budu zbrinuti u vrijeme suše. U Egiptu.

Zapravo, On ih je tamo odveo kako bi se brže množili i brže bogatili, jer je taj kraj bio najplodniji na Zemlji. Ovo je bio izravan izazov meni. Tadašnje središte moga kraljevstva On je odlučio učiniti privremenim boravištem za svoj narod? Vidjet ćemo koliko će tamo biti sigurni.

 Faraon koji je poštovao Izraelce, i koji ih je zbog Josipa smjestio u najbolji kraj Egipta, je umro. Drugi koji je došao bio je pod mojom vlašću. Razbuktao sam u njemu mržnju prema Izraelcima, kao i strah od toga da ih Izraelci ne bi brojno nadjačali i jednog dana preuzeli njegovo kraljevstvo. Preko faraona sam Stvoriteljevom, sada već brojnom narodu, nanosio tešku patnju. Kako fizičku, tako i duhovnu. Došaptavao sam im da ih je Stvoritelj napustio, čak sam im govorio da On ni ne postoji, već da postoje samo egipatska božanstva. Narod je bio nadomak toga da se prepusti u potpunosti meni. Odlučio sam preko faraona što više oslabiti taj narod i trajno ga zadržati u ropstvu. Zato sam mu sugerirao da naredi da se sva muška djeca pri rođenju moraju ubiti. Zar je Stvoritelj mislio da će meni pred nosom moći ojačati svoj narod?

U strahu da joj Egipćani ne ubiju dijete, jedna žena –  Mojsijeva majka – svoje je dijete pomno skrivala, a potom ga u posebno pripremljenoj košarici, pustila niz rijeku. Znao sam da Stvoritelj ima neke planove s tim djetetom i zato sam ga nastojao ubiti, ali bio sam spriječen u tome. Stvoritelj je to vodio tako da je beba Mojsije došla pred faraonovu kćer. Pokušavao sam nadahnuti nju i njenog oca da se riješe tog djeteta, ali mi je to bilo zabranjeno. No, ništa zato. Za to vrijeme sam izraelski narod toliko podvrgnuo teškom ropstvu da ih nitko neće biti u stanju organizirati kako bi se vratili natrag u Obećanu zemlju.

Kada je Mojsije porastao, shvatio je kako ga je Stvoriteljeva providnost dovela do ovog položaja. Shvatio je i on da Stvoritelj ima neki plan za njega. Pokušavao sam mu sugerirati kako bi bilo nerazumno poistovjetiti se s tim robovima kada može naslijediti prijestolje najmoćnijeg kraljevstva na zemlji. No, vidio sam da ga to ne privlači koliko sam ja htio. Onda sam odlučio umiješati se u Stvoriteljeve planove i Mojsija natjerati da sam preuzme inicijativu kako bih ga natjerao da se uzda u sebe, u svoje obrazovanje i u svoju mudrost.

Stalno sam mu sugerirao kako je on Stvoriteljev izabranik i kako bi trebao sam izbaviti iz ropstva svoj narod velikom oružanom pobunom. Začudo, nasjeo je i počeo razmišljati o tome. Dalje je krenulo prilično lako. Kada je vidio da jedan Egipćanin tlači njegovog sunarodnjaka, sugerirao sam mu da ga ubije. To je i učinio. Naveo sam ga da pomisli kako će ga taj čin učiniti vođom i zaštitnikom svog naroda. No, Stvoritelj nije želio Mojsija upotrijebiti na taj način. Kada je sljedeći put pokušao rastaviti svoja dva sunarodnjaka, umjesto da ga pohvale kao zaštitnika, Stvoritelj ih je naveo da ga ponize, te je dozvolio da se pročuje za Mojsijevo ubojstvo. Ubili ga Egipćani ili ga ja naveo da svojom silom pokuša izvesti narod, meni je bilo svejedno. Bilo je bitno da taj izabrani narod ostane tu gdje neće imati nikakav utjecaj ni na koga.

Mojsije je, nažalost, uspio pobjeći. Ali narod je ostao. Pitao sam se što li Stvoritelj sada smjera. Godine su prolazile. Mojsije je, iako živ, bio prestar da bi ga Stvoritelj mogao upotrijebiti za bilo što. I tada, kada su Mojsijevi planovi ostali neispunjeni, kada je o životu počeo razmišljati kao o nečemu što je pri samom kraju, kada je u njemu nestalo svake snage i ponosa, na koji bi se mogao osloniti, kada sam se i ja počeo pitati preko koga bi još Stvoritelj mogao izvršiti svoje obećanje o povratku Izraelaca u svoju zemlju, Mojsije prima poziv od Stvoritelja da se pripremi za službu. Nisam mogao vjerovati. Što taj starac može učiniti? No, Stvoritelj ga je sada mogao osnažiti i ispuniti silom jer su tek sada bili stvoreni preduvjeti za to.

Mojsije se vraća u Egipat, traži faraona da dopusti narodu da izađe, ali meni ne pada na pamet da to učinim. Pokušat ću ga svim silama zadržati. Stvoritelj pokušava preko Mojsija činiti čuda kojima bi ljude uvjerio kako će ih On voditi. Isprva sam pokušao oponašati ono što je Stvoritelj činio, ali nisam uspijevao. Umjesto čuda uspio sam samo stvoriti iluziju. No, nije važno. Mogu ja ljude učiniti prilično tvrdoglavima. Ipak, Stvoritelj je bio spreman ići do kraja i na koncu, faraon je popustio. Tada je Stvoritelj u Izraelskom narodu uspostavio novi obred. Pashu. Morao sam duboko proniknuti u značenje tog obreda iz dvaju razloga. Kako bih mu mogao izvrnuti smisao, i kako bih se sam pripremio kada dođe do ispunjenja simbolike koju je sadržavao u sebi.

Mislio sam da bi bilo mudro kada bih Egipćane, koji su mi bili odani, potaknuo da se iz straha od Stvoritelja pridruže Izraelcima u napuštanju Egipta pod izgovorom da žele služiti njihovom Bogu. I naravno, to mi je bio jedan od boljih poteza. Moji ljudi među Stvoriteljevima. Moja mjerila i pravila među Njegovim narodom. Zahvaljujući Egipćanima, Izraelcima sam, a naročito Mojsiju, to putovanje učinio, u najmanju ruku, mučnim. Pobune koje su se događale poticao sam preko mojih sljedbenika među Izraelcima. No, nije ni to dugo trajalo. Stvoritelj je vrlo brzo kažnjavao te prijestupe, tako da se broj mojih podanika sveo na beznačajan i neutjecajan broj.

Kada su došli pred Kanaan, odabrali su dvanaest uhoda da izvide zemlju. Takvo nepovjerenje nije baš godilo Stvoritelju, ali je dopustio da se narod uvjeri u Njegova obećanja. Tijekom tog izviđanja, dok su uhode uživale u ljepotama one zemlje, neprestano sam im pažnju skretao na jakost njezinih stanovnika i utvrđenost njihovih gradova i obeshrabrivao ih u namjeri da se odluče ući u Kanaan.

I uspio sam! Zapravo samo kod njih deset. Dvojica su znala što je Stvoritelj u stanju učiniti za one koji Mu vjeruju i koji se pouzdaju u Njega. No, ovih deset je bilo dovoljno da Stvoritelj cijeli svoj narod vrati natrag u pustinju. I to na četrdeset godina.

To sam vrijeme iskoristio kako bih narod onoga kraja koji je bio pod mojim utjecajem i koji je štovao mene, još više utvrdio i pripremio za nadolazeći sukob sa Izraelcima.