PRVA FAZA: povećati pripravnost na neki nenadani događaj, potencijalnu traumu

Što su djeca (kao uostalom i odrasli) pripremljenija na moguće traumatične događaje, lakše se snađu ako dođe do istih te se lakše nose sa situacijom. Pripremiti dijete na neku izvanrednu situaciju ne znači plašiti ga, već znači povećati njegov osjećaj kontrole i smanjiti psihološku napetost. Na primjer, sa djecom ćete kroz razgovor dogovoriti i razjasniti što treba učiniti ako ponovno dođe do potresa. Na taj način se dijete unaprijed pripremi i zna što mu je činiti i zbog čega. Ili, pripremiti dijete što treba napraviti ako dođe do požara kada je samo kod kuće, ako je na vratima nepoznata osoba i slično. Na sve te i slične situacije, koje su vjerojatne da se dogode, dužni smo našu djecu pripremiti. Potrebno ih je pripremiti na situaciju, da znaju što očekivati i na reakciju, da znaju što mogu napraviti, kao što ih pripremamo na prelazak prometnice na putu od škole do kuće ili učimo jesti sa nožem i vilicom. Ukratko, roditelji trebaju:

1.      Naučiti dijete što treba činiti u slučaju nekakve opasnosti (pa je dobro da napamet znaju telefonski broj roditelja, bake, susjeda ili da znaju gdje se nalazi notes u kojem su zapisani brojevi)

2.      Otvoreno razgovarati s djetetom o događajima koji izazivaju traumu (prirodnim nepogodama, nasilju, bolestima). Naravno da ćemo razgovor i informacije koje ćemo dati prilagoditi dobi djeteta, no potpuno je pogrešno ne razgovarati o ovome s djetetom kako bismo ga „zaštitili“ (pročitajte priču Leptir u odjeljku Poučne priče)

3.      Učiti dijete da rješava probleme, a ne rješavati ih umjesto nje/ga. U literaturi ćete pronaći pet koraka za rješavanje problema: opis problema, uočavanje mogućih rješenja (uvijek ih ima nekoliko), uspoređivanje mogućih rješenja, odabir najboljeg/najprimjerenijeg rješenja i primjena izabranog rješenja. Što dijete češće ima priliku primjenjivati ovih pet koraka u svakodnevnim situacijama, imati će veći osjećaj kontrole, veće samopouzdanje a u konačnici će bolje usvojiti samu vještinu rješavanja problema

4.      Naučiti dijete dobroj komunikaciji i asertivnosti. Ovo su važne sastavnice emocionalne inteligencije. Kad dijete zna djelotvorno izražavati svoje emocije a onda i svoje potrebe, ima veću šansu da će se izboriti za svoje potrebe! Te se vještine mogu uvježbati. Na primjer, kada na televiziji vidite da je negdje bio požar, pitajte dijete što bi ono učinilo da nastane požar dok ste vi na poslu, s njim prorađujte korake i potičite ga da se samo sjeti još nekih postupaka

TREĆA FAZA: oporavak

Proces oporavka može započeti tek onda kada je dnevni ritam, rutina, ponovno uspostavljen. Ono što roditelji mogu napraviti je osvještavati djetetu osjećaje, pomoći mu da prepozna svoje osjećaje te da ih učinkovito izražava. Ovdje je važno biti svjestan da dijete može imati iskrivljenu percepciju, pogrešna uvjerenja o traumatskom događaju, što može dovesti do osjećaja krivnje za ono što se dogodilo (osjećaj krivnje je čest kod djece u slučaju razvoda roditelja). Stoga je važno ispravljati ta pogrešna uvjerenja i davati djetetu realna i logična objašnjenja. Djeca se vole kreativno izražavati. Iskoristite tu prirodnu potrebu i dajte djetetu priliku da kroz umjetnost izrazi svoje osjećaje. Ukoliko se radi o starijem djetetu, može ga se uputiti i u čitanje prigodne literature koja je danas vrlo zastupljena i lako dostupna.

No, oporavak od traumatičnog događaja pogrešno bi bilo promatrati samo kroz aspekt psihološkog. Naprotiv, mi smo složena bića i različiti pojedinci i oporavku treba pristupiti holistički, kroz razvijanje pozitivnih i zdravih životnih navika kako u psihološkom tako i u fizičkom smislu (zdrava prehrana, redovita tjelovježba i sl.)

Važno je da ova faza donese pojedincu smanjivanje ako ne izostanak psiholoških i fizičkih simptoma i vraćanje uobičajenim svakodnevnim razvojnim izazovima. I ne zaboravite humor!

ČETVRTA FAZA: osviještenost

Ako uznemirenost i simptomi koji su ranije spomenuti potraju dulje od mjesec dana, moguće je da dijete ima PTSP (posttraumatski stresni poremećaj). Svaki oblik pretjerane obuzetosti proživljenom traumom može biti znak da dijete treba stručnu pomoć.