dobra komunikacija
Sviđa mi se definicija (moje) profesorice Lidije Arambašić koja kaže da je komunikacija "proces pomoću kojeg razumijemo druge i nastojimo da nas drugi razumiju".
Neki od mitova u komunikaciji:
komunikacija je sposobnost - ovo je netočno; komunikacija je vještina, dakle može se uvježbati,
komunikacija je uvijek svjesna i namjerna - ovo nije točno, neverbalna komunikacija nije u potpunosti svjesna i ne može se toliko uvježbati da u potpunosti bude pod svjesnom kontrolom,
oni koji više pričaju imaju bolje odnose s drugima - nije točno, važna je efikasnost a ne opsežnost komunikacije,
komunikaciju uglavnom provodimo riječima - također nije točno; u komunikaciji razlikujemo sadržajnu razinu (ono što govorimo) i odnosnu razinu (ono kako govorimo) koje su neodvojive jedna od druge. Ako su ove dvije razine neusklađene, komunikacija neće biti dobra.
Jeste li znali da Bugari kimaju glavom za " ne", a okreću lijevo-desno za "da"?
To je jedan konkretan primjer moguće teškoće u tumačenju neverbalne poruke. Teškoću može predstavljati i kad isti neverbalni znakovi imaju različito značenje.
NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
Pod neverbalnom komunikacijom podrazumijevamo izraze lica, geste, govor tijela (položaj tijela, pokreti), pogled, ton glasa. Njome izražavamo naše stavove, emocije i dajemo "ton" poruci koju izgovaramo riječima. Djelotvornost neverbalne komunikacije ovisi o samoj upotrebi neverbalnih znakova, prilagodbi neverbalnih znakova osobi s kojom komuniciramo i / ili situaciji, dosljednosti primjene neverbalne komunikacije i usklađivanju verbalnih i neverbalnih poruka.
Neverbalna komunikacija:
pojačava verbalnu,
pojašnjava ili mijenja verbalnu komunikaciju,
može zamjenjivati verbalnu komunikaciju (samostojna je),
pruža povratnu informacjiu o tome kako se verbalna "prima" i
odr(a)žava odnos.
JA-poruke i TI-poruke
Vjerojatno ste čuli za tzv. JA-poruke i TI-poruke. One se odnose na način na koji komuniciramo.
TI-poruke su usmjerene na sugovornika, govorimo o njemu i njegovim osobinama, najčešće u neugodnom tonu. Naš sugovornik takve poruke može doživjeti kao optuživanje i ima potrebu braniti se ili nas napadati. Uzmimo za primjer situaciju u kojoj osoba nije napravila ono što ste se dogovorili. Vaša TI-poruka upućena njoj poput: "Ti si tako neodgovoran!" dovest će do neugodnih emocija i sukoba.
Za razliku od toga, JA-porukama izražavamo sebe, govorimo o svojim osjećajima i potrebama koje nisu zadovoljene. Iz prethodnog primjera, JA-poruka bi zvučala otprilike ovako: "Osjećam se loše kad ne napraviš ono što smo se dogovorili!".
JA-poruka NIJE: "Ja mislim da si ti neodgovoran" i
JA-poruka NIJE: "Osjećam se loše kad si ti neodgovoran".
Primijetite razliku?
JA-poruka ima svoju strukturu. Sastoji se od:
opisa kako se osjećam (npr. osjećam se ljuto)+ objektivnog opisa ponašanja druge osobe (npr. kad ne pospremiš sobu / kad kasniš) + (opcionalno) prijedlog ili zamolba (npr. pa te molim da to napraviš sada)
U našem društvu su TI-poruke uobičajene, no uz malo truda i svjesnog biranja na koji ćemo način komunicirati, naša komunikacija s drugima doista može biti ugodnija i efikasnija!
Vjerojatno ste se mnogo puta uvjerili da razgovarati s nekime ne podrazumijeva nužno i razumjeti se!
Evo što su istraživanja pokazala, što utječe na međusobno razumijevanje, odnosno što može stvoriti tzv. šumove u komunikacijskom kanalu:
osobine sugovornika (dob, spol, obrazovanje i druge osobine),
predrasude i stereotipi,
slabije / ne razumijevanje jezika kojim osoba govori (npr. dijalekt, žargon),
unaprijed stvoren dojam o sugovorniku (prvi dojam, halo efekt),
razina usredotočenosti sugovornika na razgovor,
socijalna anksioznost,
kršenja pravila komunikacije,
manipulacija komunikacijom.
MANIPULACIJA U KOMUNIKACIJI
U komunikaciji se ponekad pokušava manipulirati. Manipulacijom pokušavamo sugovornika ili grupu ljudi navesti na određena ponašanja koja su nama u interesu.
To ne znači da nužno pokušavamo izvući korist za sebe ili nekoga "nasamariti". Ponekad jednostavno ne želimo (iz različitih razloga) biti direktni u komunikaciji, pa pribjegavamo indirektnim načinima komuniciranja. Kako to radimo?
To radimo korištenjem drugih lica umjesto prvog lica jednine! Evo primjera:
"Danas je baš koma dan! Znaš ono kad te na poslu odmah dočeka hrpa stvari koje trebaš napraviti, a živčane stranke se iživljavaju na tebi kao da si im ti nešto kriv..." - što mislite da se ovim prvim primjerom pokušava dobiti / izbjeći u komunikaciji?
"Trebalo bi obrisati stol" - što mislite da se ovim primjerom pokušava dobiti / izbjeći?
"Ljudi nekad jednostavno trebaju izdržati ovo..." - što mislite o ovom primjeru?
TEMELJ DOBROG RAZGOVORA JE - SLUŠANJE
U nekim situacijama je teže slušati sugovornika, bez obzira koliko smo inače dobri u slušanju. Evo nekih situacija koje sam pronašla u literaturi, a odnose se na prepreke u slušanju:
razgovor o osjećajima koji kod slušača izazivaju nelagodu,
sugovornik koji izaziva nelagodu,
riječi koje su izgovorene, a koje izazivaju nelagodu (npr. TI-poruke),
stereotipi ili predrasude prema sugovornicima,
fizička ili emocionalna iscrpljenost i
kontekst, odnosno poslovi koje smo radili netom prije ili ćemo raditi nakon razgovora, pa mislimo o tome umjesto da slušamo.
KAKO NE BISMO TREBALI RAZGOVARATI?
Poruke drugima šaljemo i onime što kažemo i onime što ne kažemo. kako smo svi različiti i različito možemo doživjeti iste situacije, možemo i vrlo različito protumačiti iste poruke. Ponekad i samo jedna riječ može učiniti razliku.
Koje su najčešće poruke koje znamo izgovoriti svojoj djeci, partnerima, kolegama, a koje bi trebalo izbjegavati? Evo primjera:
zapovijedanje, određivanje: "Trebaš / moraš to napraviti"
prijetnja: "Ako mi ne kažeš, zažalit ćeš!"
davanje gotovih rješenja: "Napravi kako ti kažem: nazovi je, to je jedino ispravno!"
pripovijedanje: "Kad sam ja bila tvojih godina..."
ruganje kritiziranje: "Ti si derište!"
uvjeravanje: "Već sutra ćeš biti bolje, sigurno!"
odvraćanje pažnje: "Nemoj na to misliti, samo se loše osjećaš"
Istina, neki načini se čine čisto u redu, toliko su se ukorijenili u naš svakodnevni govor.
Pa kako onda razgovarati?
Na način da iskažemo podršku, budemo prisutni, slušamo i pomognemo osobi da sama dođe do rješenja!
KAKO BISMO TREBALI RAZGOVARATI?
Kako biti dobar sugovornik, učiniti da se drugi osjećaju ugodno dok razgovaraju s vama, kako komunikaciju učiniti efikasnom?
Predlažem sljedeće:
gledajte osobu u oči (kad ne gledate u oči, osoba može steći dojam da je ne slušate), a potrebno je s vremena na vrijeme kimnuti glavom ili dati neki drugi neverbalni znak kojim poručujete da slušate),
iskažite zainteresiranost za ono o čemu se priča i postavljanjem pitanja razjasnite što nije odmah jasno,
parafrazirajte (ponovite sadržaj koji je sugovornik rekao, ali svojim riječima - onako kako ste ga shvatili; time se umanjuje nerazumijevanje i pogreške u komunikaciji),
nemojte previše govoriti niti prekidati drugoga dok govori, naviknite se i na kratke stanke - zbog tih kratkih perioda šutnje ne mora nikome biti neugodno,
izbjegavajte raditi nešto drugo dok razgovarate (npr. gledati na mobitel),
budite iskreni na pristojan i ljubazan način - recite ono što doista mislite, a ne ono što mislite da se od vas očekuje da kažete,
smješkajte se češće, osvijestite činjenicu da se općenito trebamo više smješkati u međusobnim kontaktima, pa to i prakticirajte,
potrudite se zapamtiti imena ljudi i povremeno ih oslovljavajte imenom,
pokažite da vam je razgovor ugodan i da vam je lijepo razgovarati s tom osobom (opet neverbalno: smješkanjem, kimanjem glavom, ali možete to i izreći),
primite kompliment bez potrebe da ga umanjujete ili odmah uzvraćate komplimentom drugoj osobi.
ZA RODITELJE
Postoji mnogo načina na kojima djeci možemo reći da nam se ne sviđa njihovo ponašanje i kako očekujemo da nas poslušaju. Umjesto "dosta je!" ili "Prekini s tim! ODMAH!" ili još neke nezgodnije kombinacije riječi i slova, možemo vježbati nešto novo i time dati sebi priliku reagirati drugačije i primjerenije.
Zamislimo situaciju da dijete, unatoč našoj želji da stiša glazbu, i dalje vrlo glasno pušta glazbu. Umjesto neke od ranije opisanih reakcija, pokušajmo neke drugačije ili kreativnije, poput:
objektivno pojasniti u čemu je problem ("Kad tako trešti glazba, ne mogu niti razmišljati!"),
dati argumente ("Izlaganje glasnim zvukovima može oštetiti sluh!"),
izreći što osjećamo ("Od jasne glazbe imam bolove u ušima!"),
dati izbor ("Bi li malo stišao glazbu ili slušao u svojoj sobi?"),
izreći činjenicu kratko uz jasnu ekspresiju ("Preglasno" uz primjeren izraz lica),
izreći obiteljske vrijednosti ("Svi u obitelji poštujemo druge i njihove granice, pa tako i u glasnoći glazbe!"),
iznenaditi reakcijom: odglumiti pantomimom - prekriti uši rukama, zatim odglumiti da stišavamo zvuk i na kraju spojiti dlanove u znak zahvale,
iznenaditi reakcijom 2: otpjevati ili odrepati stihove neke pjesme koji dobro pristaju situaciji (a možemo i osmisliti svoje), poput "ugasi me, zar ne vidiš da gorim?" (inače pjesma Parnog valjka).