Razvijati odgovornost kod djece znači zajedno s odgovornosti razvijati slobodu. Kada bismo razvijali odgovornost bez slobode, doveli bismo ih u nemoguć položaj - morali bi odgovarati i za ono što nisu mogli birati, poput potrebe nošenja naočala. S druge strane, ako bismo razvijali slobodu bez odgovornosti, također bismo doveli djecu (i druge oko njih) u nezahvalan položaj, jer bismo stvorili osobe koje sve podvrgavaju svojim osobnih prohtjevima. Nije lako zaključiti da odgovornost i sloboda idu "ruku pod ruku".
Kako odrasli mogu pomoći u razvijanju odgovornosti?
ZADUŽENJA - djeci moramo dati konkretna zaduženja primjerena njihovoj dobi.
VRŠENJE NEKE DUŽNOSTI - tražimo da vrše neku dužnost kroz neko vrijeme (pospremanje kuće, kuhanje, potpuna briga o ljubimcu i sl.). Nakon isteka vremena, zajednički prokomentiramo što je činilo, kako uspješno, koliko mu se svidjelo... Važno je dijete pohvaliti (ako ništa drugo, bar za uloženi trud) i čestitati mu na vršenju dužnosti.
SVI SMO BITNI - zajedno s djetetom razgovaramo o različitim poslovima. Cilj je naglasiti da svaki posao sa sobom nosi određeni stupanj odgovornosti. Uvijek je važno naglasiti društvene, moralne, psihološke, higijenske, zdravstvene posljedice dobro, odnosno loše obavljenog posla.
U drugoj polovici 20. stoljeća, razvija se drugačiji pogled na međuljudske odnose koje karakterizira postojanje, prihvaćanje i poštovanje ukupnog integriteta i sebe i drugoga u nekom odnosu. Na tom temelju proizlazi i odgovornost. Pa tako razlikujemo 3 vrste odgovornosti:
društvena odgovornost / odgovornost za rezultat
odgovornost za odnos i
osobna odgovornost.
Krenut ćemo od osobne odgovornosti. Ona se sastoji od dviju komponenti - samosvijesti i zastupanja sebe. Biti svjestan sebe znači biti svjestan onoga što osjećamo, mislimo, što volimo, što trebamo i sl. Djelovati u skladu sa time, zastupati sebe čini nas osobno odgovornom osobom. Zastupati sebe znači zastupati se i riječima i djelima. ZRELI LJUDI KOJI RADE NA SEBI, ODNOSNO RADE NA SVOM OSOBNOM RASTU I RAZVOJU, JESU ONI KOJI PRAKTICIRAJU SVOJU OSOBNU ODGOVORNOST (RIJEČIMA I DJELIMA), A NE OČEKUJU OD DRUGIH DA SE ONI BRINU O NJIMA!
U odnosima, razlikujemo komplementarne i simetrične odnose. Komplementaran odnos je onaj u kojem sudionici imaju različite uloge i odgovornost prema aktivnosti zbog koje su u odnosu. Onaj koji ima ulogu poučavanja i/ili kontrole, ima i puno veću odgovornost za rezultat, a drugi član ima ulogu izvršitelj ili učenika (takvi su odnosi roditelj-dijete, učitelj-učenik, voditelj-radnik...). Simetričan je onaj odnos u kojem oba sudionika imaju podjednaku, ravnomjernu ulogu i odgovornost za aktivnost oko koje su se okupili (kolege, suradnici, članovi tima, supružnici...). U simetričnim odnosima, svaki je sudionik jednako odgovoran za odnos, dok je u komplementarnim odnosima odgovorniji onaj koji ima veću odgovornost za uradak (veća je odgovornost u rukama učitelja, roditelja, voditelja, nego djeteta, učenika ili radnika). Biti odgovoran za odnos znači djelovati u skladu s tim kakv bih odnos htjela i to proaktivno, gradeći taj odnos s namjerom. No, to ne znači preuzeti na sebe odgovornost za to kako se drugi ljudi oko nas ponašaju i osjećaju. O odnosima s drugima brinemo na način da drugoga pitamo što žele, što im treba, što hoće, što bi voljeli, odnosno tražimo od njih da budu osobno odgovorni, odnosno da zastupaju sebe.
Što se tiče društvene odgovornosti / odgovornosti za rezultat, kada su voditelji osobno odgovorni i odgovorni za odnos, onda će se i međuljudski odnosi i posao dobro obavljati. Odnosno, ako svi prakticiraju svoju osobnu odgovornost i odgovornost za odnos, rezultat će se lako i uspješno ostvariti.