poučne priče

Bio jedan uspješan i bogat čovjek koji je naglo obolio od nekakve bolesti očiju. Jednostavno, nije mogao gledati, nije mogao držati oči otvorenima, jer ga je jako boljelo !

Okupio je najbolje stručnjake oko sebe, koji su, na žalost, zaključili da nema lijeka za njegovu bolest, ali da mu gledanje u zelenu boju može znatno olakšati stanje. 

Stoga, čovjek naredi obojiti sve zidove svoje kuće u zelenu boju, sav namještaj... cijeli njegov dom bio je, na kraju, zelen.


Nakon nekog vremena, stanje mu je bilo mnogo bolje, pa poželi izaći iz svog doma. To je donosilo ponovni rizik za njegov vid! Zato je odlučio cijelu ulicu obojiti u zeleno! Dok su radovi bili u tijeku, on je ostao bez novca i nije više mogao financirati bojanje. Pao je u očaj! Znao je da će ostatak života morati provesti kao zarobljenik u vlastitom domu!

U tom trenutku potpunog beznađa, prišao mu je neznanac i rekao: "Ne možeš sve oko sebe obojiti u zeleno, ali možeš staviti zelena stakla na svoje naočale!".

*************************************************************************************************************************************************

PAS I KOST

Danima je pas stajao pred mesnicom, čekajući dobru prigodu. Ona mu se najzad pruži i pas uleti u mesnicu, šćepa veliku, masnu kost i izjuri s njom van.

Mesar pojuri za njim, ali je pas bio brži. Ubrzo se nađe izvan sela, pred rijekom. Uživao je pri pomisli na svoj ukusni obrok. Kad je stigao do obale rijeke, ugleda svoj odraz u vodi, pa pomisli da je to neki drugi pas, koji drži kost u zubima. 

Pomisli kako je kost tog psa veća i masnija od njegove. Bio je lakom i više mu nije bila dovoljna ukradena kost, nego nastavi gledati u vodu, sve više misleći kako je kost ovog drugog psa mnogo, mnogo sočnija od njegove. Konačno, odluči se domoći te druge kosti. Nagne se nad vodu da bi ugrabio kost onog drugog psa, pa otvori čeljust. Prekasno je shvatio da je ono dolje njegov odraz u vodi. Njegova kost mu ispadne iz čeljusti, padne u rijeku i struja je odnese.

(prepričana Ezopova basna)

********************************************************************************************************************************************

VRANA I PAUN

Po kraljevskom dvoru šetkao se paun, šepureći se i gizdajući svojim prekrasnim repom. Na granu sleti vrana i zakriješti:

“Zašto su jednoj ovako ružnoj ptici dopustili da se šetkari kraljevskim vrtom? Gle, kako su joj nespretne noge i hod! I kako je odbojna ta plava boja njezina perja! Takvu boju ne bih nikada nosila. A kako li samo širi taj svoj nadmeni rep!”

Vrana je to kriještala na sav glas, ali se paun ne osvrnu na njezine riječi. Šetkao se kao kralj. Vranu to još više razljuti i ona nastavi sipati pogrde paunovim tragom:

“Ona je još i ohola, ta rugoba! Drži se kao njegovo kraljevsko visočanstvo, a nema u vrtu ružnijega stvora! Gle, kako su mu noge naborane! Kako je neukusno kitnjast njezin rep! Kako joj je ukočen vrat! Kako se gega u hodu!”

Vrana nije odustajala od izrugivanja i tko zna dokle bi ona tako kriještala da se paun u jednom trenutku nije zaustavio i uputio joj riječi odgovora:

“Sve pokude koje si mi uputila temelje se na nesporazumu i nerazumijevanju. Vjeruj mi, nisam ni ohol ni tašt. Samo se činim takvim, jer glavu držim uspravnom; zbog toga mi se i vrat izobličio. A znaš li zašto držim glavu visoko? Zato da ne bih gledao svoje uistinu ružne i naborane noge! Muči me to što su one tako naborane i što mi je hod tako neotmjen. Da to ne bih gledao, dižem glavu uvis, vrat mi se od toga koči a pera se kostruše. A ti u tome vidiš ružnoću i gordost. Ne, ne radi se o tome. Radi se o mojem stidu! Ljudi se, naprotiv, dive onome, zbog čega me ti ovako grdiš.”

*********************************************************************************************************************************************

Znate onu priču kada je magarac upao u bunar?


Dakle, magarac je upao u bunar a njegov vlasnik je bio zbog toga očajan. Naime, nije bilo nikakve šanse da ga izvuče iz te rupe. Zbog toga je odlučio jednostavno zatrpati taj bunar i tako magarcu skratiti muke.

Vlasnik je počeo zatrpavati bunar sa zemljom, lopatu po lopatu. No, dosjetljivi magarac bi svaki puta tu zemlju stresao sa sebe i stao na nju. I tako, umjesto da se prepusti svojoj sudbini i umre pod zemljom u dubokom bunaru, on je pronašao način da izađe iz rupe: sa svakom lopatom zemlje bio je bliže izlazu, dok na kraju nije iskočio iz bunara!

Poučno, zar ne?


***************************************************************************************************************************************************************************************

NE PITAJ, SAMO RADI ŠTO I OSTALI (?)

U kavez stavi pet majmuna. Na sredini kaveza objesi bananu na špagu i ispod stavi ljestve. Nedugo nakon toga jedan majmun će krenuti po ljestvama po bananu. Čim dotakne ljestve, sve ostale majmune polij mlazom ledene vode. Ubrzo nakon tog događaja, sljedeći majmun će krenuti po bananu. Čim dotakne ljestve, polij sve ostale mlazom ledene vode.

Vrlo brzo nakon toga, kada sljedeći majmun krene po bananu, ostali će ga pokušati spriječiti u tome.  Majmunima penjanje po ljestvama neće više pasti na pamet.

Ako zamijenimo jednog majmuna iz kaveza i stavimo novog, on će, čim vidi bananu, krenuti prema ljestvama. Sav prestravljen, shvatit će da ga ostali napadaju čim dotakne ljestve. Odustaje od banane, jer shvaća da će pobrati batine.

Čak i kada su svi majmuni iz originalne postave zamijenjeni novima, koji su bez zalijevanja hladnom vodom, nijedan od majmuna nikada neće pokušati doći do banane. Zašto? Zato jer su prihvatili nepisano pravilo da se to u tom kavezu ne radi.

(prepričano V. Srića: Sve tajne kreativnosti)

************************************************************************************************************************************************************************************************

KOMU VJEROVATI?

 

Moji su mi liječnici rekli da nikada neću hodati. Moja majka mi je rekla da hoću. Vjerovala sam majci. Wilma Rundolph

 

Ovo je priča o djevojčici rođenoj u siromašnoj obitelji, koja je živjela u daščari u zabačenim šumama države Tennessee. Ona je bila dvadeseto od dvadeset troje djece, rođena prerano i veoma slabašna. Bilo je pitanje hoće li preživjeti.

Kad je navršila četvrtu godinu, razboljela se istovremeno od dvostruke upale pluća i od roseole, što je bila pogubna kombinacija dviju bolesti. Ostavila ju je s paraliziranom lijevom nogom. Namjestili su joj gvozdeni podupirač. Ipak, mogla se smatrati sretnom što je imala majku koja ju je hrabrila, uvjeravajući je da čovjek može sve ono što je namjerio i u što vjeruje, unatoč paralizi i gvozdenoj štaci.

«U životu možeš ostvariti baš sve što si naumila, samo ako imaš vjere, ustrajnosti, ako se trudiš i ako ti je volja čvrsta» govorila je majka svojoj maloj djevojčici.

Djevojčica je bila bistra i voljna da vjeruje svojoj majci. Kad je navršila devet godina, skinuli su joj gvozdenu štaku a ona je zakoraknula oštećenom nogom, mada su liječnici prethodno govorili da nikada neće prohodati. Tijekom četiri naredne godine razvila je ritmični hod, koji je bio pravo medicinsko čudo. Tada je mlada djevojka poželjela i utuvila sebi u glavu nevjerojatnu zamisao – da će postati najbrža svjetska trkačica. Kako – s takvom nogom, koja još uvijek nije bila normalna?

S trinaest godina se priključila jednoj utrci i stigla zadnja, daleko iza sviju. U srednjoj školi sudjelovala je u skoj utrci i uvijek stizala zadnja. Svatko joj je govorio da odustane.  Međutim jednoga je dana stigla pretposljednja. I onda malo pomalo je došao dan kada je stigla prva. Od toga dana nadalje Wilma Rudolph bila je pobjednica svake trke u kojoj je sudjelovala.

Wilma se upisala na državno sveučilište u Tennessiju, gdje je susrela trenera po imenu Ed Temple. On je u Wilmi vidio neslomivi duh i volju i shvatio da je duboko religiozna i da ima velik, prirodan dar za atletiku. Vježbao je s njom tako dobro da je 1960. sudjelovala na Olimpijskim igrama u Rimu.

Tamo joj je suparnica bila najbolja svjetska trkačica toga vremena, Njemica Jutta Heine. Nitko nikada nije prestigao Juttu. Ali u trci na 100 m, Wilma je pobijedila Juttu. Ponovno je pobijedila u utrci na 200 m. S tim je osvojila dvije zlatne olimpijske medalje.

Slijedila je, napokon, i trka na 400 metara, štafeta. I još jednom su se Wilma i Jutta našle na istoj stazi. Prve dvije trkačice Wilmina tima bez greške su jedna drugoj dodavale štapić. Ali kad je treća trkačica pružila štapić Wilmi, Wilma je bila toliko uzbuđena da ga je ispustila na stazu. Vidjela je Jutu kako gdje pravilno hvata štapić i leti svojom stazom. Bilo je ravno nemoguće pretići tu hitru trkačicu! Ali Wilmi je upravo to pošlo za rukom! Wilma Rudolph osvojila je svoju treću olimpijsku medalju!

Toga je dana ušla u povijest jer je postala prva žena koja je ikada osvojila tri zlatne  medalje na istim Olimpijskim igrama.

A rekli su da nikada neće hodati!

*********************************************************************************************************************************************************************************

ZANIMLJIVO ISTRAŽIVANJE KOJE POKAZUJE DA JE EMPATIJA UROĐENA?


Doktor J. T. Greene sa sveučilišta u Georgiji, vršio je pokuse sa štakorima. Nabavio je deset bijelih štakora i vježbao ih da sebi dobave hranu pritiskom na dvije male poluge u svojem kavezu. Jednu od dvije poluge bilo je teže pritisnuti a i količina hrane bila je manja. Štakori su brzo naučili da ignoriraju tu polugu. Usredotočili su se na drugu, koju je bilo lako pritisnuti i koja je štakorima omogućivala više hrane.

U susjedni kavez znanstvenik je smjestio drugog štakora. Zanimljivost eksperimenta nije se sastojala u učenju i izboru najbolje mogućnosti. Eksperimentator je htio vidjeti da li štakori suosjećaju s bolom pripadnika svoje vrste ili su na bol drugih ravnodušni.

Eksperimentator je spojio žicom „dobru“ polugu i kavez drugog štakora tako da je on uvijek dobivao strujni udar kad bi štakori u prvom kavezu pritisnuli polugu.

Što su potom radili štakori prvoga kaveza? Oni su u prvom redu utvrdili da pritisak na polugu zadaje bol njihovom susjedu. Potom je osam štakora od njih deset napustilo onu „bolju“ polugu i usredotočilo se na drugu, koju je bilo teže pokrenuti i koja nije donosila toliko hrane. Tako su svojem susjedu uštedjeli bol.

***********************************************************************************************************************************************************************************************

PRIČA O MIŠU

Jednog dana, gledajući kroz pukotinu u zidu, miš je ugledao farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket. Kad je vidio da iz paketa vade mišolovku, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme vičući: „U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”

Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: „Gospodine Mišu, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ne moram brinuti zbog toga.”

Miš se okrene svinji i vikne: „Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”   

Svinja je suosjećala, ali reče: „Vrlo mi je žao, gospodine Mišu, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”

Miš se tad okrene prema kravi:  “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”

Krava reče: “Oh, gospodine Mišu, žao mi je zbog tebe, ali to za mene ne znači ništa.”

Miš se vratio pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s mišlju o mišolovci i opasnosti koja mu je vrebala od nje. Usred noći začuo se čudan zvuk u kući, poput onoga kad mišolovka uhvati svoj plijen. Farmerova žena požurila je vidjeti što se dogodilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka umjesto miša uhvatila rep otrovne zmije. Kad joj se približila zmija ju je ugrizla.

Farmer je čuo ženine jauke, ustao i nakon što je vidio što se dogodilo odvezao ženu u bolnicu. Žena se kući vratila s vrućicom. U želji da joj pomogne farmer je zaklao kokoš i skuhao kokošju juhu. Zdravstveno stanje njegove žene nije se popravljalo. Dolazili su prijatelji i susjedi posjećivati je pa je farmer zaklao svinju ne bi li nahranio svoje goste. Nakon par mjeseci žena je umrla. Farmer je zaklao kravu kako bi prodao meso i osigurao novac za pogreb i ostale troškove.

Miš je to sve gledao kroz svoju pukotinu na zidu, s velikom tugom…

***********************************************************************************************************************************************************************************************

Kule u pijesku


Rabin Harold Kushner je gledao djecu kako prave kulu od pijeska na plaži. Kada su je dovršili, došao je veći val i sravnio kulu u koju su uložili toliko strpljenja i vremena. Rabin je očekivao ljutnju od djece i plač. No, djeca su sjela i počela se smijati primivši se za ruke. Potom su započeli graditi novu kulu.

Tada je rabin rekao: “Spoznao sam da su me ova djeca naučila vrlo važno lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji će imati s kime držati se za ruke.”

**********************************************************************************************************************************************************************************************

POZNAJEM LI SE?

Čovjek putuje podzemnom željeznicom. Razmišlja o poslu koji ga čeka u uredu. Iznenada podigne pogled i učini mu se da ga čovjek na sjedalu prekoputa na sjedalu netremice promatra. U svojoj rastresenosti i ne uoči da vidi samo svoj odraz u zrcalu.

„Odakle poznajem tog tipa?“ upita se shvativši da mu je lice poznato.

Ponovno ga pogleda i lik mu, naravno, uzvrati osmijeh.

„I on mene poznaje“, reče tiho za sebe.

Ma koliko pokušavao prestati razmišljati o tom čovjeku poznata lica, ne uspijeva ga odagnati iz misli. Čovjek dođe na svoje odredište i prije nego što ustane kako bi  izašao iz vlaka, pozdravi svoga navodnog suputnika, a on, naravno, smjesta uzvrati pokret.

Na poslu se nije mogao prestati pitati:

„Odakle poznajem tog tipa?“

Kako bi rado imao njegovu sliku da je može pokazati kolegama. Možda bi mu netko od njih mogao pomoći da ga prepozna…

Na kraju dana odluči otpješačiti kući kako bi imao vremena da pretraži pamćenje. Nakon sat vremena uđe u svoj stan, još uvijek bez odgovora. Istušira se, večera, gleda televiziju, ali ne može se nikako usredotočiti.

„Gdje sam vidio tog čovjeka?“ pitao se i dalje idući na počinak.

Idućeg jutra probudi se s osmjehom…

„Znam“, reče glasno, sjedne naglo u krevetu i udari se dlanom u čelo. „Kako to prije nisam shvatio?“

Riješio je problem koji ga je mučio.

„Poznajem ga iz frizerskog salona…!“

***********************************************************************************************************************************************************************************************

PLANINAR

Jedan se planinar dugo pripremao za uspon na najvišu planinu. Takav je uspon zahtijevao godine i godine priprema i vježbi. Budući je puno uložio u taj pothvat, odlučio ga je provesti sam. I tako se uputio u planinu. 

Vrijeme je odmicalo, no on nije htio gubiti vrijeme na pauze. Kada se smračilo, umjesto da pripremi logor za noć, nastavio se penjati.

Planinske vrhove obavila je tvrda tama. Planinar se našao u mraku, nije bilo čak ni mjesečevog sjaja, jer su nebo prekrili gusti oblaci. No, planinar se i dalje penjao, jer mu se činilo da ima svega nekoliko koraka do vrha. No, u jednom je trenu skliznuo, noge mu izgubiše uporište i on poče padati velikom brzinom. Sila teža vukla ga je strašnom snagom u ponor. U tim trenucima užasnog straha, pred očima mu iskrsnuše svi ružni i lijepi prizori njegova života. Misleći o tome da će sljedeći trenutak biti mrtav, osjetio je kako ga uže kojim je bio vezan, povlači… Tijelo mu je visjelo u zraku… samo ga je uže držalo… i činilo se da će svaki čas puknuti.

Tada je uzviknuo: „Bože, pomozi mi!“

Iznenada je s neba odjeknuo dubok glas: „Što želiš da učinim?“

„Spasi me!“

„Doista vjeruješ u mene?“

„Naravno da vjerujem! Inače te ne bih zvao!“

„A imaš li povjerenja u mene?“

„Naravno da imam!“

„Onda prereži uže o koje si vezan!“

Nastupio je trenutak grobne tišine. Planinar ipak odluči držati se užeta svom snagom.

Spasilačka ekipa našla je narednog jutra mrtvoga, smrznutog planinara u podnožju planine. Njegovo je tijelo visjelo o užetu, a smrznute su se ruke grčevito držale užeta – samo tri metra od zemlje!

Ovu priču možemo razlagati na slojeve. Može se shvatiti na više različitih načina. Meni je jedna interpretacija ipak najupečatljivija, a to je: ponekad ne vjerujemo drugome, već se grčevito držimo nekog svog načina/ponašanja/razmišljanja. Iako nas drugi može vidjeti objektivno i vidjeti nas u odnosu na naše okolnosti, često mu ne vjerujemo i nastavljamo "po svom". Potrebno je saslušati drugoga, barem poslušati, jer nam to može proširiti sliku o nama i našem stanju i otvoriti mogućnosti kakvih se sami, možda, ne bismo dosjetili ili ih iz svoje pozicije ne možemo niti uvidjeti (poput ovog planinara).

*************************************************************************************************************************************************************************************************

PRIČA O TRGOVAČKIM PUTNICIMA


Jedan menadžer koji se bavio prodajom cipela, želio je proširiti tržište te je poslao svoja dva trgovačka putnika na mali pacifički otok. Prije nego su otputovali, zatražio je da mu brzojavom jave kakva je situacija na otoku s obzirom na mogućnost prodaje.

Jedan trgovački putnik otišao je na sjeverni, a drugi na južni dio otoka. Ubrzo su menadžeru stigli brzojavi od obojice. U jednom je pisalo:

"Loše vijesti, domoroci ne nose cipele.", a u drugome:

"Dobre vijesti, domoroci ne nose cipele."

************************************************************************************************************************************************

PRIČA O GLUHOJ DJEVOJCI


Rođena sam gluha, ali sam uspješno završila fakultet i zaposlila se. Radila sam naporno i vrlo brzo napredovala.  Mnogi me ljudi pitaju kako mi je to uspjelo, kako sam postala uspješnija od onih koji normalno čuju.

Kada sam se kao mala igrala u dvorištu, druga djevojčica počela mi se rugati zbog toga što ne čujem. To me jako pogodilo. Rasplakala sam se, otrčala kući i požalila se svom ocu. 

"Ne mogu ti pomoći", rekao mi je, "Ljudi će ti se cijeli život rugati zbog toga. Zato moraš biti puno sposobnija i bolja od njih."

************************************************************************************************************************************************

MUDRE MISLI I IZREKE:

Zahvalnost može pretvoriti svaki dan u praznik, rutinu u veselje, a prilike u blagoslove.

William Arthur Ward.

HRAST I TRSKE (Ezopova basna)

Olujni je vjetar nasrnuo i iščupao hrast, koji je rastao na obali rijeke. Oborio ga u rijeku, gdje ga je struja dohvatila i odvukla ga sa sobom. Hrastova je krošnja strugala o obale, žuljajući trske. Hrast se začudio kako su trske mogle preživjeti udar vjetra, ostajući uspravne i neozlijeđene.

„Hej“, doviknu im, „kako to da ste preživjele ovu nepogodu, koja je oborila moćan hrast, vi, tanke trske?“

„Mi se ponašamo posve drukčije od tebe, hraste“, odgovoriše trske. „Nismo ukočene i neslomive, niti se oslanjamo na vlastitu snagu, kao što ti činiš. Mi se opustimo i prilagodimo vjetru i oluji, jer dobro znamo da u nas nema snage da joj se odupremo. Gipke smo i umijemo se povijati, pa nas vjetar ne lomi, niti nas čupa iz korijena.“

************************************************************************************************************************************************************************************************

MUDRE MISLI I IZREKE:

Vjerujmo u sebe i ono što jesmo. Uvijek imajmo na umu da u nama postoji nešto veće od bilo koje prepreke.

Christian D. Larson

PRIČA O ORLU (ILI KOKOŠI)


Našao neki čovjek jaje orla i stavio ga pod kvočku. S pilićima se izlegao i orlić. Rastao je poput pileta: kvockao je i kokodakao; čeprkao po zemlji tražeći crve; mahao je krilima i uspijevao poletjeti po par metara. 

Prošle su godine. Jednoga dana ugledao je, sad već ostarjeli orao, iznad sebe u zraku veličanstvenu pticu.

"Tko je to?" upitao je.

"To je kralj ptica, orao." odgovori mu kokoška. "On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji; mi smo kokoši."

I tako je orao, misleći da je kokoš, kao kokoš živio i kao kokoš uginuo.

***********************************************************************************************************************************************

PRIČA O MLADOŽENJI


Neki se mladić trebao oženiti, a sve do večeri uoči svadbe nije isprobao odijelo. Obitelj se užasnula kada se ispostavilo kako su mu hlače predugačke za cijelih pet centimetara. No, mladoženja je izjavio kako mu to uopće ne smeta i otišao je spavati.

Negdje oko ponoći, probudi se njegova sestra, sva u brizi oko hlača. Odšunja se u njegovu sobu, odreže suvišnu dužinu, uredno porubi nogavice i vrati se zadovoljna u postelju. Oko tri sata digne se majka: oka nije mogla sklopiti od brige. Uvuče se u sinovljevu sobu, odreže pet centimetra hlača, obradi rub i vrati se tiho na počinak. U šest sati ustane baka. Iskoristi priliku dok još unuk spava, pa učini kao prethodne dvije brižne osobe...

***********************************************************************************************************************************************************************************************

DRVOSJEČA

Jednom davno, jedan se vrijedni drvosječa prijavio za posao kod drvodjelca te je bio primljen. Plaća je bila jako dobra kao i uvjeti rada i stoga je drvosječa bio odlučan biti vrlo vrijedan i ozbiljan radnik kako bi zadovoljio poslodavca i pošteno zaradio svoju plaću.

Poslodavac mu je dao sjekiru i pokazao mu područje koje treba obraditi.

Drvosječa odlučno krene raditi i već je prvog radnog dana uspio dokazati svoju vrijednost te je donio 18 posječenih stabala…

“Odlično”, rekao je šef, “Samo tako nastavi!”

Motiviran šefovim riječima, drvosječa se još više potrudio slijedeći dan, ali je uspio donijeti svega 15 stabala.

Treći je dan radio još napornije, ali je uspio donijeti samo 10 stabala.

Dan za danom je donosio sve manje stabala.

“Mora biti da gubim svoju snagu”, pomislio je drvosječa.

Otišao je do svog šefa i ispričavao se, govoreći kako ne zna što se događa.

“Kad si zadnji put naoštrio svoju sjekiru?”, upita poslodavac.

“Naoštrio sjekiru? Nisam imao vremena za to. Bio sam prezaposlen sječenjem stabala…”


***********************************************************************************************************************************************************************************************

MUDRE MISLI I IZREKE:

Najveća zapreka novim otkrićima nije neukost, već iluzija da već sve znamo.

Daniel Boorstin

**********************************************************************************************************************************************************************************************

SOK OD NARANČE

Priznati stručnjak iz područja ljudskih potencijala držao je predavanje.  Nakon uvodnog dijela, on uze naranču u ruke i upita:

»Ako stisnem iz sve snage ovu naranču, što će izaći iz nje?»

Jedna djevojka iz prvog reda dobaci: »Glupog li pitanja! Ako stisnete naranču iz naranče će izaći sok od naranče.» 

Predavač reče: »Točno. Iz naranče će izaći narančin sok jer je samo to unutra.” 

Tako je i s ljudima: Kad nas stisnu problemi, brige, strahovi, kad nas se ogovara, kad nas netko uvrijedi, kad nam nanese bol… iz nas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba…

Rekli bismo da je to izašlo iz nas zato što nam je netko rekao ovo ili učinio ono, ali istina je da iz nas može izaći samo ono što imamo u sebi.

Upamtite, ako vas nešto optereti, iz vas će uvijek izaći samo ono što je već u vama. 

Iz naranče nikad neće izaći sok od jabuke. 

Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama.

********************************************************************************************************************************************************************************************

MUDRE MISLI I IZREKE:

I vrh najviše planine nam je na dohvat ruke ako se nastavimo penjati prema njemu.

Barry Finlay

**********************************************************************************************************************************************************************************************

I OVO ĆE PROĆI


U kineskoj provinciji živio siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju.

Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:

“Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.”

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu i žuljeve na rukama, i zdjelu riže dnevno.

Onda su došle poplave. Rijeka Jangce se izlila, poplavila polja i oranice, nastala je glad i za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi.

Jedne noći netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.

Otvorio je bijelu. U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano: “Ovo će proći!”

Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, pročitao im glasno, i prošli su. Prošao je i on. Nekoliko je dana proveo po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.

Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina bio je strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.

Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je svom mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu.

Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.

Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao…

Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano: 

“I ovo će proći.”

*******************************************************************************************************************************************************************************************

MUDRE MISLI I IZREKE:

Karakter se ne može izgraditi lako i nečujno. Samo sa iskustvom duša može ojačati, ambicija nadahnuti te postići uspjeh.

Helen Keller

ZA JEDNU MORSKU ZVIJEZDU

 

Jedan se naš prijatelj zadesio u Meksiku. U predvečerje se prošetao po pustoj plaži. Hodajući, primijeti u daljini čovjeka, koji se saginjao, nešto kupio iz pijeska i bacao u more. To je trajalo i trajalo.

Radoznao, naš se prijatelj prikuči tomu čovjeku da vidi što on baca u more. I shvati da su to morske zvijezde – jednu po jednu vraćao je u vodu. A po tlu ih je bilo na stotine i tisuće – plima ih bila donijela, oseka ostavila na suhu.

„Dobra večer“, reče šetač, naš prijatelj. „Što to radite?“

„Vraćam ove zvijezde u ocean. Inače, one će uginuti.“

„Ali … oko nas su tisuće nasukanih morskih zvijezda, vidite li? Valjda ne mislite da ih sve možete vratiti u more? Osim toga, duž ove obale ima na stotine plaža, i na njima isto tako silan broj morskih zvijezda, kao i na ovoj…“

Čovjek se nasmiješio. Sagnuo se i podigao još jednu morsku zvijezdu. Zavitlao ju je u ocean, a tada odgovorio našem prijatelju:

„Učinio sam nešto bar za ovu!“

*********************************************************************************************************************************************************************************************

POUKE DIVLJIH GUSAKA:

*********************************************************************************************************************************************************************************************

SUNCE I VJETAR

Sastali se sunce i vjetar, pa se počeli hvaliti svojom snagom, baš kao djeca.

„Ja sam najjači!“ tvrdilo je sunce.

„Ja sam jači od tebe!“ hvalisao se vjetar.

„A u čemu je tvoja snaga?“ pitalo sunce.

„Moja je snaga u udarcima, kojima mogu iščupati i najveća stabla, odnijeti krovove, potopiti lađe, srušiti kuće“, nabrajao vjetar. „A u čemu je tvoja snaga?“

„Moja je snaga, naprotiv, u svjetlosti i toplini kojima uklanjam mrak i studen iz života ljudi“.

„Hm“, reći će vjetar, „hajde onda da se takmičimo u snazi. Eno, ide dolje cestom čovjek putnik. Ogrnuo se kabanicom. Da vidimo tko će mu od nas dvoje strgnuti kabanicu!“

„Pristajem“, reče na to sunce. „Hajde, kreni.“

I vjetar nadre puhati tako strašno, da se drveće savijalo do zemlje. Udarci su se njegovi ćutili uistinu kao udarci nevidljive ruke. Pritom je urlikao kao pobješnjeli vuk, dovlačeći stada gustih oblaka. Nestade sunca, nastupi mrak i studen.

No, što je više vjetar navaljivao, to je putnik više držao uza se kabanicu. Zakopčao ju je do grla i stegnuo oko pasa. Ruke je duboko zarinuo u džepove.

Vjetar se na kraju umorio od uzaludnih pokušaja.

„Ti si na redu“, reče suncu.

Sunce proviri kroz oblak, najprije s dvije, tri zrake, a onda zasja punim sjajem. Zagrije zemlju, rastjera mrak. Putniku bude ugodno i toplo, tako toplo da je naposljetku sam otkopčao i skinuo kabanicu.


Kad bismo bar svi češće bili sunce nego vjetar! Koliko bi prijateljstva, ljubavi, lijepih riječi… bilo oko nas!

*********************************************************************************************************************************************************************************************

DOBRO SE DOBRIM VRAĆA

Koncem 19.stoljeća, neki je važan zastupnik u britanskom parlamentu jurio kroz kišu i maglu pustih škotskih polja. Jer radilo se o iznimno važnom sastanku, odnosno, o govoru kojega je trebao održati na skupu. Još kilometrima od odredišta, njegova je kočija skrenula s ceste i upala u duboko blato. Koliko god se trudili konj i kočijaš, nisu ju mogli pokrenuti.

A njegov je govor bio tako važan! Stoga je i taj engleski plemić, onako svečano odjeven, pomagao kočijašu. No, sve je bilo uzalud. Kočija se nije pomaknula ni za pedalj.

Slučajno je istom cestom prolazio seoski dječak s parom konja. On je zdvojnom zastupniku priskočio u pomoć. Nakon silnih pokušaja i napora, pođe im za rukom izvući kočiju iz blata.

Zahvalni zastupnik ponudio je dječaku novac. No, ovaj je to odlučno odbio.

«Ali tvoja je odjeća uprljana i poderana zbog toga što si nam pomagao» prosvjedovao je zastupnik. «Ja ti se svakako želim odužiti».

No dječak je i dalje tvrdoglavo odbijao novac. Tada ga Englez upita što bi želio postati kada odraste.

«Liječnik, gospodine, želio bih postati liječnik».

Toliko se dječak dojmio zastupnika, te mu je ovaj rekao:

«A ja bih ti želio pomoći da ostvariš želju».

Održao je riječ. Školovao je dječaka. Zahvaljujući zastupnikovoj velikodušnosti, mladić se kasnije upisao na sveučilište.

Prošlo je pedeset i nešto godina. U posjetu Maroku, Winston Churchill se razbolio_ podlegao je ozbiljnoj upali pluća. Život mu je spasio jedan nov, čudotvoran lijek po imenu penicilin. Svega nekoliko godina ranije, penicilin je otkrio liječnik škotskoga podrijetla, Aleksandar Fleming.

Upravo je Fleming bio onaj dječak, koji je pola stoljeća prije, usred kišne i mračne noći, pomogao da se zastupnikova kočija izvuče iz blata. A tko je bio onaj zastupnik? Nitko drugi nego otac Winstona Churchilla, Randolph!


ZA ZNATIŽELJNE: Na ovoj poveznici možete pogledati video o otkriću penicilina (video je na engleskom ali je prijevod na hrvatskom)  https://ed.ted.com/lessons/the-accident-that-changed-the-world-allison-ramsey-and-mary-staicu  

CRTICA IZ SVAKODNEVNOG ŽIVOTA:

Prije nekoliko godina sam s učenicima išla u Zoološki vrt. Vozili smo se tramvajem i na jednoj stanici je u tramvaj ušao stariji gospodin. Jedan učenik mu se, čim ga je spazio, ustao i ponudio da sjedne. Taj je starac bio toliko zahvalan na ljubaznosti ovog učenika, da mu je dao 20 kuna. Učenik je to odbijao, ali je starac bio uporan. Kada smo se vratili u školu, svima smo prepričali događaj uz zaključak da se dobrota i ljubaznost isplate, čak i doslovno!

*********************************************************************************************************************************************************************************************

LEPTIR

Jednoga dana pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi kroz taj maleni otvor izvukao svoje slabašno tijelo.

Onda je leptir stao – činilo se, ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali, imao je krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se njegova krila svakog trenutka otvoriti, povećati i raširiti se kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.

Međutim, ništa se nije dogodilo!

Cijeli je svoj život leptir proveo puzeći okolo sa svojim slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio!

OBJAŠNJENJE: ovaj čovjek je želio pomoći, no nije razumio da je leptir nužno morao proći kroz mali otvor čahure, kako bi se krv iz tijela leptira prelila u krila u onom trenutku kada se leptir oslobodi čahure. Ponekad su teškoće upravo ono što nam treba u životu, kako bismo razvili svoje snage a jednog dana možda i poletjeli!

*********************************************************************************************************************************************************************************************

POSTANI JEZERO

 Jedan je stari učitelj imao učenika koji je imao običaj da se stalno na nešto žali – ako ne na ovo , onda na ono. Jednoga jutra, učitelju dojadi to učenikovo tužakanje na sudbinu. On pošalje učenika po sol, kako bi mu na opipljiv način objasnio pogrešku njegova stava.

«Uzmi sad pregršt soli i pomiješaj je u čaši vode», reče učitelj.

Učenik tako učini.

«Sada to popij» naredi učitelj.

Učenik malo otpije ali odmah ispljune – voda je bila odvratno slana!

«Kakvog je okusa?» upita učitelj

«Groznog! Ovo je preslano» reče učenik.

Učitelj mu sada naredi da uzme istu takvu šaku soli i da ju baci u jezero. Učenik tako učini.

«Zahvati sada od jezerske vode i pij!» naredi učitelj

Učenik zahvati čašom jezersku vodu i stade piti.

«Kakvog je okusa?» upita učitelj.

«Svježega» odgovori učenik.

«Osjećaš li sol?»

«Ne».

Učitelj tada uzme mladića za ruku pa mu blagonaklono reče:

«Bol života nalik je na čistu sol; ni više ni manje. Količina boli u životu ostaje točno i uvijek ista. Međutim, okus slanosti i gorčine ovisi o posudi iz koje pijemo svoju bol. Sve što možeš učiniti jest da proširiš svoj osjećaj za stvari… Prestani biti čaša. Postani jezero.»

*********************************************************************************************************************************************************************************************

ORAO

 Svatko od nas ima svoj životni teret – znaj da nisi jedini koji ga nosi!

Znadete li da orao zna da se približava oluja mnogo prije nego što će se ona izbiti? Orao tada uzlijeće na neko visoko mjesto, čekajući nailazak prvih vjetrova. Kad oluja udari svom snagom, orao će tako raširiti krila da će ga vjetar obuhvatiti i podići iznad oluje. I dok oluja bjesni ispod njega, orao boravi u visinama, nošen vjetrom.

Orao nije izbjegao oluju. On ju je jednostavno iskoristio da bi sebe uzdigao iznad nje. On se diže na vjetru, koji donosi oluju.

*********************************************************************************************************************************************************************************************

PRIČA JEDNOG MENADŽERA

Diplomirao sam na fakultetu za menadžment. Bio sam vrlo ozbiljan student i savjesno sam se pripremao za svaki ispit. Jednog ispita sam se posebno bojao i bio sam sretan kad sam, čitajući na brzinu pitanja, vidio da na skoro sva znam odgovoriti. No, zadnje pitanje me iznenadilo. Glasilo je: Znate li kako se zove žena koja čisti na ovom fakultetu?

Pomislio sam da je to sigurno neki štos, odgovorio na sva ostala pitanja, sav sretan predao test i čekao dan-dva da pročitam svoje ime na popisu onih koji su ga položili. No, kada se popis pojavio na oglasnoj ploči, na njemu nije bilo mog imena. Pomislio sam da se radi o grešci i otišao do profesora.

„Da, niste položili ispit“ rekao je profesor.

„Ali odgovorio sa na sva pitanja!“ pobunio sam se.

„Niste odgovorili na zadnje“ odgovorio je profesor.

„Ali zar je to pitanje toliko važno?“ nisam mogao vjerovati svojim ušima što mi profesor odgovara.

„Naravno da je važno“ odgovorio je profesor. „U svom poslu susretat ćete mnoge ljude. Svi oni su važni. I svi zaslužuju vašu brigu i pažnju, čak i ako je sve što ćete učiniti samo pozdraviti ih i nasmiješiti se.“

Nikada nisam zaboravio ovu lekciju. I naučio sam da se žena zvala Dorothy.