U potrazi za reformom 18.02.2011.

U posljednje vrijeme se može čuti puno poruka da od Predsjednika Ive Josipovića, a već prije i od guvernera HNB-a Rohatinskog da nam trebaju reforme koje će pokrenuti gospodarstvo. I tu se svi slažemo. Nešto nam ne štima u državi i treba to reformirati.

Što to povezuje nezaposlenost, nelikvidnost, rad bez primanja plaće, probleme u vraćanju kredita, sve veći dug države, produženje radnog staža za punu mirovinu, skupo visoko školstvo, pad bdp-a i možda još neke loše stvari u državi? Pa sve to povezuje nedostatak novca. Malo je onih koji ne bi radili samo da im se pošteno i plati. Svatko bi htio biti u mogućnosti pokriti svoje troškove i možda uspjeti nešto sitno novca uštedjeti.

Pitanje je iskonsko: Što je bilo prije? Kokoš ili jaje? Tako se može isto zapitati: Što je bilo prije? Novac ili roba? U prošlosti je bilo važno imati robu koju si možeš mijenjati za neku drugu. Danas se robna trgovina radi novcem. Ako kupci nemaju novaca, nema ni trgovine. To znači da nedostatak novca doslovce koči gospodarstvo. Stvara se velika nelikvidnost i mnogi propadaju samo iz razloga što ne mogu naplatiti robu ili usluge.

Tu situaciju ne može razmrsiti promjena porezne politike. Treba očigledno mijenjati monetarnu politiku. Bilo je ideja da se smanje kamatne stope. HNB bi mogla smanjiti eskontnu stopu i omogućiti da se lakše mogu podići krediti. Ali HNB to ne radi. Razlog tome je lako objasniti. Povećana ponuda novca bi pokrenula gospodarstvo, a zarada bi se većinom položila opet na neki od bankovnih računa. Banka bi opet mogla izdati kredit umanjen za obaveznu rezervu. Taj kredit bi opet netko zaradio i njegova zarada bi završila na računu banke. U svakom slučaju proces je poznat i zove se multiplikacija novca. U više koraka početna emisija HNB-a se može pretvoriti u 5 puta veću emisiju kredita. Svi oni koji su uspješno zaradili novce sada imaju mogućnost trošiti te novce i na uvoznu robu. I tu nastaje problem. Za kupovinu vani se moraju koristiti devize, tj. devizne rezerve HNB-a. Posljedica sniženja eskontne stope stoga ima za posljedicu odljev deviznih rezervi HNB-a. A kad bi ostali bez deviznih rezervi, tada bi održanje tečaja bilo nemoguće.

Za sada je problem sniženja kamataa vezan sa deficitom u robnoj razmijeni sa inozemstvom. Zbog stalnog deficita u trgovinskoj bilanci Hrvatska ima devizne rezerve samo od deviza koje su tu stigle nakon promjene inozemnog kredita u kune. To je u stvari dio glavnice inozemnog kredita. I sad je pitanje: Zašto imamo deficit u trgovinskoj bilanci od kad je države? Razlog tome je sigurno povoljan tečaj za uvoznike, ali i nepostojanje potrebnih carinskih barijera. Sve je "jeftinije" iz uvoza. U stvari ništa nije jeftinije iz uvoza jer se uvoz financira kreditom koji, naravno za sada, ne možemo vratiti. Moglo bi se reći da time živimo iznad svojih mogućnosti. Svatko tko kupuje uvoznu robu umjesto domaće doslovce sudjeluje u rastu duga. Slogan "Kupujmo Hrvatske" je identičan izjavi "Ne zadužujmo se nepotrebno". To bi trebala biti glavna misao svih stanovnika Hrvatske.

Znači li da u slučaju da uvoz pokrijemo izvozom da smo riješili problem u državi? Na žalost, ne znači. Čak i kad bi uvoz bio pokriven izvozom ne bi bilo nikakvog razloga za slavlje. Malo je čudno da država ne može prosperirati kad ima izbalansiranu vanjskotrgovinsku bilancu, ali zasluga sa to je u postojećoj monetarnoj regulaciji (emisija kredita). Tu se vraćamo na priču koju smo započeli idejom da svatko želi pokriti svoje troškove i možda nešto novčano uštedjeti. Kada država ima izbalansiranu vanjskotrgovinsku bilancu prividno izgleda kao da je financijski izolirana jer nema priljeva ni odljeva novca.

Svi se možemo složiti da dugoročno svaka firma i pojedinac može ostvariti novčanu uštedu ili ostati na nuli. Dugoročno ostvarivanje novčanog minusa znači da stalno ulaže vlastiti novac (ili kredit) i ne uspijeva podmiriti svoje troškove. Možemo to nazvati lošim investiranjem, ali sigurno je da ta firma ili pojedinac ne može trajno imati deficit. Na kraju će morati bankrotirati. Ako želimo globalno izbjeći padanje u dug i bankrot, dugoročno moramo imati vlastiti balans nulu ili pozitivan. Vjerujem da svi to znamo, ali je pitanje da li se to može postići za sve firme i stanovnike u državi.

Prema zakonu o HNB-u iz 1994. HNB može regulirati novac u opticaju tako što faktički emitira kredit prema bankama. Banke ta sredstva mogu dalje plasirati opet u vidu kredita i on se u financijskom sustavu može umnožiti u višestruko veću sumu kredita. Nikakva emisija novca neopterećenog dugom ne postoji. Ako ne bi bilo emisije kredita, novac u državi uz uvjet uvoz=izvoz bi ostajao konstantnim. U takvim uvjetima se novac prilikom trgovanja prebacuje iz ruku u ruke te ono što je nekom izdatak, postaje nekom prihod u istom iznosu. Ne stvara se nikakav novi novac i nema promjene u novčanom balansu. On je na nuli. Možemo trgovati koliko hoćemo, ali nema mogućnosti da se stvori globalna akumulacija (profit ili novčana ušteda). To znači da čim netko ostvaruje profit, tada se na drugoj strani mora pojaviti novčani deficit. Ako se profit stalno ostvaruje, onda se negdje mora stvarati gubitak. Bilo bi idealno da samo država (proračun) ostvaruje gubitak jer bi tada deficit proračuna pokrivao profite u državi.

Mnogi ne mogu vjerovati da profit u državi dolazi od deficita proračuna, ali eto dolazi. A praktično se troši i na deficit platne bilance sa inozemstvom. Ovo uopće nije nevjerojatna tvrdnja, nego poznata svima makroekonomistima. Samo je rijetko možemo čuti u javnosti. Razlog za to je više nego jasan. Sigurno je da bi dosta ljudi moglo postaviti jedno zanimljivo pitanje: "Ako deficit proračuna odlazi na novčane profite u državi, kako će država uopće moći vratiti dug za deficit?" U slučaju kada država koristi domaći kredit za deficit proračuna stvar postaje logički neodrživa. Tj. dug za deficit proračuna se ne može vratiti. Profit koji bi ostvarila banka također dolazi od deficita proračuna, a on se financira novim većim kreditom koji pokriva kamatu i ostale potrebe države.

Zamislimo sad da država promijeni monetarnu regulaciju i umjesto zaduživanja za deficit proračuna, emitira novi novac i pokrije deficit proračuna. Tada bi se tokom godine povećala ukupna suma novca u državi te bi taj novac završio kao globalni profit u državi. Država ne bi gomilala dug, a pojavio bi se dotok realnog novaca. I nije to ništa novo. Imali smo to do 1994. godine. Ali tada smo imali i inflaciju. Da li smo tada znali od kuda dolazi inflacija? Za to se okrivljavala emisija države koja je postajala sve veća i veća. Iz nekog razloga se pojavila inflacija. Možemo ju objasniti upravo preko multiplikacije novca u bankama. Naime, na svakih 100 novčanica državne emisije, banke sa vremenom mogu emitirati višestruko veću količinu kredita, tj. povećati ponudu novca. Svi koji su u tim ciklusima zaradili te novce i položili ih u banku trebali bi nešto sitno profitirati, kao i banka. Suma svih tih profita može preći emitirani iznos novca. A sve profite bi trebala pokriti država svojom emisijom novca. Očigledno je da državna emisija novca ne može slijediti potrebe za profitom. Osim toga, velika ponuda novca prelazi mogućnosti privrede da poveća ponudu roba i usluga te je logičan rast cijena - inflacija.

Državna emisija novca u kombinaciji sa multiplikacijom novca u bankama sigurno vodi u inflaciju. Ovo je važna tvrdnja. Za sprečavanje inflacije potrebno je izmijeniti i bankarski sustav. Pa, svima je to već pomalo jasno, samo se ne govori kako. Nametanje poreza na aktivu banaka ne mijenja problem globalne profitabilnosti posla u državi. Ne stvaraju samo banke profit, već i druge firme i pojedinci. Međutim rješenja ima. Kad bi se podigla obavezna rezerva na 100% na tekuće račune i žiro račune firmi, tada bi novci svih firmi bili sigurni, a plaćanje bi se moglo odvijati u realnom vremenu. Time bi se moglo i ubrzati poslovanje firmi. S druge strane, za štednju bi se morala uvesti obavezna rezerva od barem 50%. Tako visoka obavezna rezerva ima za posljedicu da je izdani kredit manji ili jednak od deponiranog novca u trezorima. Uvođenjem ograničenja raspolaganja štednjom do isteka oročenja postignuti će se da nema multiplikacije novca u opticaju. Banke više neće stvarati veliku sekundarnu emisiju i uvjeta za inflaciju više neće biti. Ponuda novca će biti stabilna i država će je lako regulirati emisijom i porezima.

U potrazi za reformom dolazimo do potrebe za reformu monetarnog i bankarskog sustava, kao temeljnim reformama u državi. Priča ovdje ne staje. To je tek početak. Problem inozemnog trgovanja, regulacije tečaja prema ostalim valutama je slijedeća stepenica. Idealno je da država, koja je neopterećena dugovima, balansira vanjskotrgovinsku bilancu ili da je u suficitu (na račun drugih država). U uvjetima slobodne trgovine je to skoro nemoguća misija. Ne znamo koje će regulacije morati uvesti država (carina) da smanji deficit vanjskotrgovinske bilance, ali je sigurno da će to morati napraviti.

Čak i kad ne bi riješila vanjskotrgovinski deficit, država bi ovim reformama ozdravila privredu i godišnje uštedjela 12 milijardi kuna nepotrebnog kredita. Novi kredit bi se trebao dizati samo za uvoz i pokrivanje kredita od ranije. 12 milijardi kuna je cca 3,5 do 5% novčane mase. To uopće nije puno jer samo u 2010 su banke povećale emisiju kredita za 8%. A krediti su barem 80% novca u državi. Ova predložena emisija bi mogla biti dovoljna za 220 000 prosječnih neto plaća tokom cijele godine. Naravno, ti ljudi bi morali svojim radom i nešto vrijedno stvoriti jer samo stvaranje novih vrijednosti daje vrijednost novcu.

Ulazom Hrvatske u EU, ove reforme ne bi mogli provesti i zbog toga je ulaz u EU pogreška koja može dugoročno uništiti većinu gospodarstva.

Monetarna i bankarska reforma