Izbori 2016 06.09.2016.

Slijede nam izvanredni izbori poslije promašaja sa stankom Most. Članak iz 2015 je uređen prema novijim saznanjima.

   Mnogo ljudi se postavlja slično pitanje: Za koga glasati? I ovi drugi ne ulijevaju nikakvo povjerenje. Pa tu se slažu i većina ekonomista. Programi stranaka koji oni nude su uglavnom popisi dobrih želja.

   Možda je za prosječnog birača bitan popis dobih želja, ali za malo pronicljivije i ljude sa dobri pamćenjem to više nije dovoljno. U čemu je ta kvaka?

   Cijela kvaka je u stvari u financijskoj izvedivosti bilo kojeg plana. Pa svi se možemo sjetiti da je koalicija uspjela potrošiti gomilu novaca na izgradnju autocesta i da je na prvi pogled dosta toga živnulo. Ali u isto vrijeme je i živnuo rast zaduženja. Programi su često toliko obimni da je porebna solidna stručnost da se preopozna da nema elemanta provedivosti tj. da provođenje svih dijelova programa neće biti moguće ili neće dati pravi rezultat.

   Dok su do nedavno političari govorili da imamo prostora za zaduženje, sada je već otprilike vrijeme za bankrot. Slijedeće godine dolazi na palatu mnogo milijardi kuna duga. A da li koji program stranaka nudi izlaz iz dužničke krize? Možda deklarativno jer konkretan plan te dijelove nema. 

   Npr. te priče o štednji i racionalizaciji. Ma sve je to dobro, osim što se štednja vraća upravo suprotno od ulaganja. BDP pada, a kod ulaganja raste. Imate prilike vidjeti to u svakoj državi, a pogotovo u onoj koja ima vanjskotrgovinski deficit.

   Sada je aktivna i priča o poticanju stranih investicija i korištenju EU fondova (u koje i sami uplaćujemo). To je opet priča za sebe. Samo ću reći da samo dva tipa stranih ulaganja imaju smisao: ulaganje koje povećava naš izvoz te ulaganje koje smanjuje uvoz. Bilo kakav odljev profita iz Hrvatske ustvari smanjuje naše devizne rezerve i vodi u problem sa tečajem. Početni dotok deviza od ulaganja se nakon početka iznošenja profita od posla pretvara u katastrofu.

   Mnoge stranke deklarativno nisu za privatizaciju, ali u primjeru Grčke se vidi da vladanje dugom stvara rješenja iz noćnih mora. Syriza je pristala na masovnu privatizaciju aerodroma i luka. Naravno, to neće riješiti ništa. Dug se neće otplatiti, a Grčka će ostati bez imovine. Privatizacija ne može biti rješenje jer je provodimo desetljećima bez ikakvog pozitivnog rezultata. Privatizacija samo vodi u koncentraciju kapitala. A koncentracija kapitala u rukama jednih ne garantira bolji život običnog čovjeka.

   Ulazak u EU se pokazao jednako promašenim kao i dosadašnja politika svih vladajućih stranaka pa ne čudi jednoglasnost podrške sabornika. Osim financijske opstojnosti plana, bitna je i javna korist. Ako je plan dobar samo za mali broj ljudi, a za većinu je štetan, jasno je da se tu radi o ugrađenoj političkoj korupciji koja će se prelomiti na najbrojnijima - radnicima. I nije li baš to ono što se već 25 godina događa? Radnička klasa kao većina je izigrana obećanjima i lažnim programima tj. popisima želja baš zbog političke korupcije koja radi štetu javnom interesu i pogoduje bogaćenju manjeg broja ljudi. Za svaki se plan može odrediti tko bi imao najveću korist. I ako to nije velika većina, taj plan je loš, koruptivan i nedemokratski.

   Poanta svega što planove stranaka čini neostvarivim i lošim za radnike je izostanak četiri točke: 

1. Mjere borbe protiv političke korupcije tj. za sprečavanje štete javnom interesu 
2. Mjere za prekidanje dužničkog ropstva novcu kao dugu. 
3. Izričito bezuvjetno napuštanje EU (jer je unutar EU nemoguće autonomno sprovesti točku 2) 
4. Smanjivanje socijalne nejednakosti ravnomjernijom raspodjelom plodova rada


   Sve 4 točke su bitne i najvažnije za prekidanje daljnjeg povećanog zaduživanja RH da bi se spriječio bankrot države, vratilo prava radnika i uspostavila demokracija u pravom smislu.

   Da dobro ste čuli. Prava radnika, su ugrožena jer nema novca, jer postajemo sve više dužni. Školarine nisu više besplatne. Zdravstveno se sve više privatizira. Mirovine se mogu zaslužiti tek u dubokoj starosti i to mizerne. Itd. Nije to zbog toga što je to nemoguće, nego što se društvo iscrpljuje plaćanjem kamata na novac u opticaju koji je preko 80% kredit (dug). Više o ekonomskom ropstvu i posljedicama možete pročitati u članku "Ekonomsko ropstvo".

   I što možemo učiniti na izborima 2016.? Treba glasati za stranke koje u svojem programu imaju sve gornje 4 točke. I tu imamo veliki problem. Takve stranke ili pojedinca za sada NEMA. Bivša stranka SP, sada Živi zid favozira kapitalističko uređenje koje se bazira na pojačanom socijalnom raslojavanju i korupciji javnog interesa za potrebe kapitalista. A bez 1. i 4. točke, nema boljeg života za radnike.

   Politička situacija je loša i vodi nas u crna vremena. Moj prijedlog je: ne glasajte za nikoga ili poništite listić. Glasanje za manje zlo nas je dovelo u ovu situaciju. Davanje glasa bilo kome, dajete legitimost društvenom sustavu, a ne radite baš ništa za mogući bolji život. I za neglasanje trebate imati znanje jer glasanjem za pogrešne pokazujete svoje neznanje.

   Preporuku glasanja za najmanje zlo ne mogu više dati. Svaki političar, ali i pojedinac koji ne djeluje u najboljem interesu svih je korumpiran i stvara razdor u državi. Ubacite u ovu definiciju imena svih koji se bave politikom pa ćete videti da teško naći nekorumpiranog. A samo takvi su pravi izbor. Nekorumpirani uvijek dijeluju u najboljem interesu svih.

   Prognoza ishoda ovih izbora je time dana. Nema nekorumpiranih kandidata (svjesno ili nesvjesno) pa prema tome možemo sa velikom verojatnošću (99%) očekivati da u državi neće doći do promjene stanja na bolje.

   Svi koji žele postati kompetentniji za odlučivanje bi se trebali obrazovati. Preporučujem "Ekonomija zajednice i demokratsko društvo".