Inflacija 25.03.2011.

Toliko je raznih objašnjenja inflacije da se čini da se tu ništa novo ne može reći. Jasno je svima, da ako u zadanom trenutku ponuda novca prelazi mogućnosti gospodarstva da to odradi, da će nastati inflacija. Međutim postoji i drugo logičko rješenje koje bolje objašnjava pojavu inflacije. Generalno, možemo uzrokom inflacije naći u dvije ljudske osobine: pohlepi i potrebi.

Pohlepa objašnjava fenomen dizanja cijena radi postizanja profita, a potreba dizanje cijena da se pokriju troškovi. Prvi razlog nam je i više nego jasan, a drugi mnogima izgleda poprilično nejasan i možda znak poduzetničke nesposobnosti. U članku "Od problema do rješenja" smo logički pokazali da kad u jednom sustavu nema unosa novca da dugoročno ne mogu svi ostvarivati novčani profit. Oni koje stalno ostvaruju novčani gubitak imaju nekoliko mogućnosti za rješenje problema. Jedna je promjena djelatnosti koja će donositi novčani profit (ili barem spriječiti stvaranje gubitka). Druga mogućnost je dizanje cijene vlastitih proizvoda i usluga sa ciljem postizanja pozitivng poslovanja. Treća je smanjenje troškova, a četvrta je bankrotiranje. Prva tri načina imaju opet za posljedicu da će se gubitak prenijeti nekome drugome ili smanjiti profit do sada novčano profitabilnima.

Nama je najzanimljivije rješenje problema pokrivanja troškova dizanjem cijene. Logički smo dokazali da je to posljedica toga što ne mogu svi ostvariti novčani profit. To je zakonitost sustava sa konstantnom količinom novca. Imamo jedan dobar primjer koji može pokazati problematiku: Zamislimo da postoje samo seljak i baba travarica. I ako bi na početku svatko imao istu sumu zlatnika, jasno je da, kad bi baba travarica ostvarivala veći prihod od troškova (hrana od seljaka), da bi tada seljak polako ostajao bez početnog novca. Jedini način da to spriječi je da smanji troškove (manje plaća babi travarici) ili da poveća cijene hrane.

U momentu kada seljak poveća cijenu hrane, baba travarica može povećati cijenu biljnih pripravaka i imamo inflaciju (rast cijena). U primjeru je vidljivo da potreba očuvanja novčanog statusa, kada se na drugoj strani ostvaruje profit, vodi u inflaciju. Imamo dakle direktnu vezu stvaranja novčanog profita na jednoj strani i pokretanja dizanja cijena na drugoj strani. Veza u svemu tome je da u tom sustavu nije došlo do povećanja količine novca. Dobar primjer ovog djelovanja je stagflacija (slaba privredna aktivnost sa inflacijom). Da sustav ima realan dotok novca, tada bi se velik dio novčanog profita mogao zatvoriti iz tog dotoka te ne bi na drugoj strani nastajao novčani gubitak i razlog za dizanje cijena. Apetiti onih koji profitiraju ne bi smijeli preći količinu raspoloživog dodanog novca. Gospodarstvo bi imalo novčani profit od djelatnosti i to bi pokretalo rast. Rast bi morala pratiti i povećana emisija realnog novca (svake godine 3,5 do 5% od ukupne novčane mase).

Sustav centralnih banaka sa bankama koji danas regulira novac u opticaju očigledno sa jedne strane ostvaruje profit, a sa druge strane stvara novčane gubitke (dug je veći od unosa novca na kreditan način) prema gornjem logičkom zaključivanju mora imati reakciju kod onih koji ostvaruju novčani gubitak da ga moraju na neki način riještiti ili će propasti. Jedno od rješenja je uvijek sigurno - povećanje cijena će biti jedino rješenje kada se na drugoj strani ostvaruje novčani profit. Alternativa tome je da oni koji ostvaruju novčani profit smanje prestanu ostvarivati profit (smanjenjem cijena). Naravno, ta je mogućnost skoro nemoguća. Tražiti od profitabilnih da se odreknu profita znači isto što i učiniti njihov posao neisplativim (sa stanovništva gdje je binzis uspješan dok ostvaruje novčani profit).

Svi ovi zaključci upućuju na to da sadašnji sustav regulacije novca ima ozbiljne nedostatke koji ne vode zajednicu u blagostanje nego u sasvim drugačiji smjer. Prema tim zaključcima, sustav ne bi mogao funkcionirati dobro ni bez multiplikacije novca u bankama. Banke svojom kreditnom aktivnošću samo maskiraju stvarne probleme, ostvaruju zaradu na multiplikaciji novca i prolongiraju rješenje jer rastućim kreditima simuliraju dotok novca. Možemo čak zaključiti da je uvođenje centralnih banaka bila podvala bankara sa ciljem preusmjerenja zarade u svoje ruke, kao i skretanje sa puta prema pravom rješenju. To znači da trenutno imamo dvostruku sabotažu u monetarnom sustavu.

Tvrdnja postaje još utemeljenija kad vidimo koji se sve potezi rade da bi se očuvao ovakav sustav regulacije novca. Npr. produžuje se radni staž za mirovinu, uvode skupe školarine, režu socijalna prava, smanjuju mirovine, dižu porezi na sve i svašta, uvode čak i posebni porezi na banke, stvaraju fondovi spasa, testiraju banke na krizne situacije, centralne banke otkupljuju dugove država, itd. Očigledno je da bi prijelazom na pravo rješenje banke izgubile zlatnu koku (Ponzijevu shemu zarađivanja na beskonačnoj kreditnoj ekspanziji), a samim time i moć da vladaju iznad suverenih država. Moć duga je tolika da ucjenom dobivaju ono što nikad ne bi mogle dobiti od neke suverene države. Novac može što burgija ne može, a dug može još i puno više.