Kreditni sustav 13.05.2011.

Kad se spomene kreditni sustav, obično se misli da se radi o sustavu kreditiranja, međutim današnji sustav regulacije novca baziran je isključivo na emisiji kredita tj. novca kao duga. Evo kako to izgleda u slučaju Hrvatske tj. velike većine država u svijetu:

Izgleda dosta komplicirano, ali sve ima svoje zašto. Gornja 4 subjekta pripadaju inozemstvu (centralna banka, deponent obavezne rezerve, inozemne banke te inozemni poslovni subjekti). Neke strelice su izbačene. Npr. otplata kredita domaćih banaka prema državi jer se te otplate prebijaju još većim kreditima. Stoga su otplate kredita prikazane isprekidano.

Banka iz inozemnog financijskog kruga nalazi sredstva za financiranje neke druge države (kupovinom obaveznica) iz uloga dioničara ili vlastite zarade koju ostvaruje bankarstvom djelomične rezerve (stvara dužnoničku krizu u svojoj zemlji). Kamate u Hrvatskoj mogu biti više nego u npr. EU i banke ulazu zaradu te kreditiraju Hrvatsku. Te devize se ne mogu plasirati na hrvatskom tržištu pa ih HNB mijenja u kune. Tako nastaju devizne rezerve. One nisu nisu nastale kako višak u trgovanju sa inozemstvom, nego su ostatci kredita u obliku deviza. Kopija tih deviza postoji kao izdane kune u hrvatskom financijskom sustavu. Stoga se sve operacije HNB-a sa tim devizama, osim razmjene kuna u devize, može smatrati stvaranjem novca iz ničega. A takvo nešto vodi u nestabilan novčani sustav.

I kako se tu sad može napraviti isplativost biznisa? Očigledno je, ako se dođe sa X deviza, da se ne može otići sa X+Y deviza jer naša država više uvozi nego izvozi. Za to se koristi mogućnost naše države da izdaje obaveznice na stranom tržištu. Nećemo sad ulaziti u nepotrebnost tog poteza, ali to je ključ stvaranja profita banaka na domaćem tržištu. Dakle, država uzima kredit u devizama, koji HNB mijenja u devize. Domaće banke (u stranom vlasništvu) prema načinu ostvarivanja profita opisanom u članku "Profit banke" stvaraju profit od kapitala koji dotiče kao kredit iz inozemstva i onda jednostavno zarađene kune promijene u devize koje ima HNB. Dio kredita se troši na uvoz te HNB i tu troši devizne rezerve. Sad taj profit inozemnih proizvođača dolazi njima kao dotok deviza. A on se tada opet može na inozemnom financijskom tržištu pretvoriti dijelom u dobit inozemne banke i višestruko više kredita inozemnim subjektima.

U cijelom ovom krugu kretanja novca je najzanimljiviji je način kreditiranja država. On se radi izdavanjem obveznica. Time banka dobiva papir na kojem piše da će na dan xxx moći izdanu obveznicu vratiti vladi i dobiti više novaca nego što je platila obveznicu. Pri tome banka koja kupuje obveznicu nema obavezu stvaranja rezerve. Na ovaj način se otvara mogućnost da se isti novac višestruko puta posuđuje vladi. Put tog novca je: inozemni kredit u devizama -> devizne rezerve HNB -> devizni odljev (uvoz) -> štednja inozemnih subjekata -> polog u inozemnu banku. Važno je primjetiti da ovaj put novca stvara dodatni priljev deviza u inozemstvu od faktički kredita koji da su izdani bez stvaranja obavezne rezerve. Time se dodatno povećava ponuda novca u inozemstvu i eskivira ograničenja koja postoje u bankarstvu djelomične rezerve.

Što se događa sa novcem od inozemnih kredita? Bilo tko tko uzme inozemni kredit i troši ga unutar države, mora ga promijeniti u kune. Tako HNB dolazi do deviza, a kune dobivene konverzijom (emitirane samo radi toga) mogu završiti kao početni depozit u bankama. Na osnovi tog početnog depozita se putem bankarstva djelomične rezerve taj novac preljeva u: zaradu banke, obaveznu rezervu, te u višestruko veći kredit (dug) koji na drugoj strani završava kao nečija štednja bez pokrića. Detaljnije o tome imate u članku "Profit banke". U tom pogledi banke djeluju kao emiter novca, dok se u isto vrijeme slobodnog novca ima sve manje. Slobodni novac je na početku jednak početnom pologu novca. Kako priliko izdavanja kredita jedan dio novca ide u obaveznu rezervu (13%) tako se taj novac gubi. Kako ide vrijeme, od preostalog novca banka uzima kamatu, a kada se taj kredit pojavi kao nečija zarada stvar se ponavlja. Sve što ne završi u obaveznoj rezervi i zaradi banke biti će rezerva u trezoru banke. Simulacija pokazuje da 9% novca može završiti u rezervi banke, 32% u zaradi banke, 58% u obaveznoj rezervi te 1% dodatno slobodnog keša. Pri tome se razvije kredita u visini 380% od početnog novca. 346% od početnog novca se stvori BDP-a (dodatni depoziti stvoreni multiplikacijom novca). Izgleda sve super, osim što je krajnji rezultat nestašica novca za otplatu dugova i nepostojeća štednja. Praktično štednja nije pokrivena sa zbrojem obavezne rezerve i rezerve banke nego samo sa rezervom banke. U kalkulaciji to izlazi samo 9%. Tj. 10 od 11 štediša ne može stvarno podići svoju uštedu. Može se primjetiti da zarada banke može po iznosu nekoliko puta preći ostali slobodni novac te je očigledno da taj sustav radi kao odlična pumpa za izvlačenje novca iz zajednice u privatne bankarske ruke. I tada se ljudi obično pitaju zašto banke ne daju kredite? Odgovor je jednostavan. Ako nema dotoka novca izvana, slobodni novac (onaj koji se može preliti u ruke bankara) je sve manji te bi svako daljnje davanje kredita bilo nepotrebno angažiranje aktive jer se zarada banke može ostvariti jedino ako ima slobodnog novca. Naime, bez slobodnog novca nema načina da banka isplati profit. Sjetite se toga kada čujete reklamu koja poziva na polaganje novca u banku i mami dobrom zaradom. Banka zatim te zarađene kune može promijeniti u devize (kod HNB-a) te novce transferirati u matičnu državu. Dio dobiti će naravno završiti kao porez u državnoj blagajni. Ako je država uzela 100% inozemnog kredita, a banka ugrabila 32% od tog novca tada će nakon odbitka dobiti banci ostati 24% od iznosa kredita koji je uzela država. Ovi podatci su dobiveni simulacijom procesa multiplikacije novca te ih treba uzimati okvirno. I bez obzira na to, očigledno je da bankarstvo djelomične rezerve u kombinaciji sa emisijom novca samo kao kredita ima za posljedicu stvaranje prefektnih uvjeta za stvaranje zarade banaka.

Kada domaće banke kupuju države obveznice također imamo efekt pojave novog novca koji se može pretvoriti u višestruko veće kredite (dugove) ostali subjektima u državi. Ti krediti se naravno ne mogu vratiti. Pogledajte članak o profitu banaka. Dio subjekata u državi zbog toga neće moći vratiti kredite i kad-tad odlazi u siguran bankrot.

Naravno i same države (vlade) ne mogu vratiti kredite, nego uzimaju nove kredite da bi vratili stare. Novac za to se u biti pojavljuje iz centralnih banaka koje po bitno nižim kamatama posuđuju bankama novce stvorene iz ničega. Logički je jasno da se ne može vratiti više novca nego postoji, a skoro sav novac je izdan kao kredit. Novac koji nije kredit je samo novac koji centralna banka ili nacionalna banka plaća za kamate na položenu obaveznu rezervu. Taj iznos je simboličan jer je iznos obavezne rezerve otprilike desetina novca, a kamata je ispod 1%.

Primjer uzimanja inozemnih kredita imamo kada naša država izdaje obveznice na američkom tržištu. Tamo svaka banka može doći do dolara iz FED-a po 0,25% kamata i zatim ih posuditi Hrvatskoj po 7%. Da ne bi bilo zabune, FED nema te novce, nego ih stvori iz zraka. Nikakve rezerve zlata ne mogu biti podloga za stalnu kreditnu emisiju bez kraja.

Zaključak:

Ovaj financijski sustav na bazi kredita vodi u beskonačan dug. Složen je tako da se omogućava stvaranje rastućeg duga koji se ne može vratiti. Na osnovi stvaranja nepotrebnog duga se zatim stvaraju pogrešna rješenja po preporukama WB, MMF i EU. Time se favorizira stvaranje novaca kao duga u bankama, a države nepotrebno zadužuju. Rješenje je u ukidanju kreditnog sustava i uvođenju nekreditne emisije novca. Razlozi za to su očigledni. Dužnička kriza stvara ekonomsko ropstvo koje ima za posljedicu masu loših stvari na kvalitetu života ljudi. Npr. besparicu, visoke kamate, besperspektivnost, nezaposlenost, bankroti, niske mirovine, produženje staža do mirovine, nepotrebno zaduživanje države za deficit proračuna, itd.

Kreditni sustav stvara sam po sebi inflaciju. Inflacija se objašnjava nemogućnošću pokrivanja troškova te potrebi dizanja cijena. Krediti nisu otplativi i reakcija je inflacija - dizanje cijena da se pokušaju pokriti troškovi. Kada se ukine kreditni sustav i omogući pokrivanje troškova tj. stvaranje uvjeta da nečija zarada (uspješna firma mora ostvarivati profit!) ne stvara na drugoj strani novčani deficit tada neće ni biti generatora inflacije.

Problem kreditnog sustava u regulaciji novca možemo promotriti kao jednu podvalu u vidu teške korupcije o kojoj se uopće ne razmišlja. Tako ispada da je prava borba protiv korupcije put ka rješenju današnjih problema. Krediti će postati otplativi tek kad se onemogući stvaranje duga većeg od emisije novca.

Sličan članak je "Financijski sustav na bazi kreditiranja" gdje je fokus na izvorima profita u jednoj državi, a manje na kompletnoj slici emisije kredita u svijetu, tj. Ponzijevoj shemi zarađivanja koja liči na lanac sreće koji ima ishodište u centralnoj banci (EBC, FED, itd.).