Brojač posjeta

O nama

Slobodna trgovina 29.06.2011.

    Slobodna trgovina je jedan od ciljeva neoliberalne politike. Često se može čuti zalaganje za što slobodniju trgovinu i poduzetništvo. Tržište EU je slobodno.

    Da li je to zbilja nešto dobro i koje su posljedice?  Kad gledamo sa pozicije malih potrošača, čini se jako primamljivo. Zašto proizvoditi nešto što netko drugi može proizvesti jeftinije? Potrošačima raste kupovna moć i razvija se trgovina. Rekli bi sve je to dobro, ali koje su posljedice?

    Da bi shvatili posljedice moramo trgovanje gledati preko toka novca. Ako nešto jeftino uvozimo, moramo i izvoziti jer inače stvaramo manjak koji se može pokriti samo kreditima. Hrvatska danas pokriva oko 60% uvoza. Posljedica je da se samo zbog deficita vanjskotrgovinske bilance moramo zaduživati. Ovaj deficit u vanjskotrgovinskoj platnoj bilanci utječe na globalnu isplativost posla u državi. Novac za profit može doći samo od izvoza, zaduživanja države i zaduživanja subjekata. 

    Današnja situacija je slijedeća. Uzimanjem inozemnih kredita HNB dobiva devizne rezerve, a u državi se pojavljuje kunski dotok novca. Taj devizni dotok se zatim troši na razliku između uvoza i izvoza te na izvlačenje kunske dobiti iz zemlje (promjenom u devize). U takvoj situaciji HNB drži kamate visokima i time ne omogućava razmah trgovine i proizvodnje. To je mjera kojom se guši i ubija gospodarstvo, ali se time sprečava rast BDP-a te je manje novca zarađeno. A, ako nema zarade, nema niti velike potrošnje na uvoznu robu. Zašto je bitno da nema razmaha trgovine jer će HNB ostati bez deviza za očuvanje tečaja. Visoke kamate opet čine našu proizvodnju više opterećenu troškovima te smanjuju konkurentnost naših firmi.

    Situacija koju često predlaži učeni ekonomisti je da se tečaj spušta i time povećava konkurentnost. Je to je sve pet, ali situacija je tada slijedeća: Država koja ima deficit u vanjskotrgovinskoj platnoj bilanci (više troši nego zarađuje) opet mora uzimati kredite. Centralna banka smanjenjem tečaja utječe na manju kupovnu moć u inozemstvu, a razlika je što dug u nacionalnoj valuti ima više nula. Sav novac se u kreditnom sustav ubacuje kao kredit i kao takav ne može otplatiti bez realnog dotoka novca. Znači privreda možda može malo živnuti, ali je sa vremenom guši rastući dug i mora početi propadati. Tu nismo uopće razmatrali problem kredita koji su vezani valutnom kaluzulom jer to samo pogoršava mogućnost otplate dugova.

   Možemo reći, da nam nacionalne centralne banke zbog problema deficita vanjskotrgovinske platne bilance sa inozemstvom, svojom politikom visokih kamata ili snižavanjem tečaja posredno utječu na slobodnu trgovinu. To rade smanjenjem ponude novca ili slabljenjem njegove kupovne moći. Tako reći, slobodna trgovina postaje prevara jer posredno regulirana preko ponude novca.  Posljedice su katastrofalne. Visoke kamate stvaraju troškove, u isto vrijeme manje je i novca (ili manje vrijedi). Tako se teško mogu pokriti troškovi jer dovoljne prodaje nema. Posao postaje neisplativ, a nelikvidnost poduzeća vodi u nezaposlenost, prijevremeni odlazak u mirovinu, bankrote te pljenidbu osobne imovine građana. Ukupni dug eksponencijalno raste i ne može se zaustaviti. 

   Slobodna trgovina odgovara samo državama koje imaju dobar suficit vanjskotrgovinske platne bilance. U kreditnom sustavu se iz tog novca pokrivaju zadržani profiti (štednja) firmi i građana. U isto vrijeme zbog sigurnog dotoka novca u tim državama kamate mogu biti manje, a zaposlenost visoka. Međutim, dotok novca od suficita u vanjskotrgovinskoj bilanci se pretvara u nekoliko puta više kredita (niske kamate) i tada se može javiti rast cijena. To se najbolje vidi po cijenama nekretnina. Profit se ulaže u nekretnine i građevinari imaju mogućnost da stvore ekstra profit. Rast cijena nekretnina daje zamaha daljnjem ulaganju u nekretnine radi špekulacije i zarade na rastu cijene. To je posebna priča.

   Zemlje izvoznice u isto vrijeme povećavaju količinu novca u državi i smanjuju količinu robe (jer je izvoze). Takva pojava može voditi u inflaciju. Dio tog kapitala se opet plasira kao kredit zemljama koje imaju deficit trgovinske platne bilance sa inozemstvom, a velik dio opet vraća preko kamata na sve veće izdane kredite. Sam izvoz radi stvaranja dotoka novca i globalne isplativosti posla je u biti bacanje resursa. Dobar dio privrede radi samo da bi se stvorio suficit od izvoza. To možemo izjednačiti sa kopanjem zlata, kada bi novac bio 100% pokriven zlatnim pologom. U toj situaciji bi se industrija zlata koristila samo za stvaranje podloge novca koji će stvoriti globalnu isplativost posla u državi. Sve to nije potrebno jer se novac može realno emitirati bez zlatnog pologa, a ne kao kredit (dug).

   Slobodna trgovina je zbog toga prevara i za zemlje izvoznice. A krajnji cilj ovog ponašanja je da se preko slobodne trgovine jednim zemljama omogućava nekakav privid uspjeha, a drugima vlada preko sve većeg duga. Tim zaduženim zemljama se zatim nameće privatizacija, još veća liberalizacija, smanjenjenje socijalnih davanja, plaćanje školarina, produženje radnog staža, privatizacija zdravstva, privatizacija opskrbe sa strujom i vodom, itd. A sve te mjere ne mogu riješiti stvaranje dugova. Država postaje ovisnik o stranom novcu kao narkoman. Doza mora biti sve veća da bi postojalo zadovoljstvo. Najbolji primjer je Japan. Bez obzira na poznatu radišnost, visoku tehnologiju i do nedavno dobar izvoz, Japan je zbog naraslih dugova sada u kreditnom rejtingu kao i bitno nerazvijenije zemlje.

   Izlaz iz dužničke krize ne postoji bez promjene regulacije novca i ograničavanja slobode trgovine na način koji ne uništava privredu. Kada država ne bi imala dugova prema inozemstvu, njena vanjskotrgovinska bilanca bi trebala biti oko nule. Time se ne stvara disbalans odnosa novca i robe te zadržava kapital. Alternativni program se svodi na prestanak ekspanzije novca u vidu kredita, već se novac treba stvarati za pokrivanje deficita proračuna države. U tom slučaju se bankama visokom obaveznom rezervom na izdavanje kredita (>50%) treba onemogućiti ekspanzija kreditnog novca. Problem bilance sa inozemstvom se mora riješiti stvaranjem odgovarajućih carinskih barijera i eventualno korekcijom tečaja. Time će se učinit da posao u državi ima globalnu isplativost, povećati će se zaposlenost, dobar dio uvoza zamijeniti domaćom proizvodnjom, mirovinski fondovi će opstati i jačati, školovanje može biti potpuno besplatno, zdravstvo može biti besplatno za sve, socijalna pomoć može biti viša, a moguće je uvesti i starosnu državnu mirovinu za sve građane. 
 
   Da bi se to postiglo, moramo svi glasati protiv ulaza Hrvatske u EU te na parlamentarnim izborima glasati za blok stranaka koje će reformirati regulaciju novca i ukinuti dužničko ropstvo u Hrvatskoj (npr. stranka Ivana Pernara). Najvažniji cilj politike zdravog razuma je izbjeći ulaz u EUropstvo. Prihvaćanjem da EU zakoni imaju prednost nad našim zakonima, da se novac emitira samo kao kredit i da nas EU može kažnjavati, ako ne provodimo te zakone pretvoriti ćemo našu zemlju u koloniju nesposobnu da se otrgne iz dužničkog ropstva.

   Evo malo primjera:

  1. Npr. Ja i vi trgujemo slobodno između sebe. Ako ja poželim imati suficit, vi morate imati deficit. Koje dobro rješenje vi imate? Dizanje cijene? Koja je razlika u međunarodnom trgovanju?

  2. Ako svaka država specijalizira proizvodnju i bude tu konkurentna opet ne može stvoriti profit iz takve trgovine, a da se na drugoj strani ne stvara dug. To znači da specijalizacija i produktivnost nije rješenje za sve u međunarodnoj trgovini.