Kapitalizam, socijalizam ili nešto treće 24.03.2013.

Problematiku ćemo tu proučiti isključivo preko toka novca i kapitala unutar države te načina emisije novca.

1. Novac

Novac je kupovna moć za robe i usluge na tržištu države koja se njime služi. Tj. sam novac ima zanemarivu vrijednost prema vrijednosti robe i usluga kojima se prometuje. Vrijednost novcu daje omjer ponude roba i usluga prema količini novca. Zbog toga se povećanje količine novca treba biti razmjerno povećanju ponude roba i usluga. Kako je ovo drugo čisto praktična stvar provedbe i mogućnosti slobodnih kapaciteta da se proizvodnja povećava, očigledno je da količina novca koji se dodaje ne može biti po volji velika. Ona mora biti u skladu sa mogućnostima.

2. Kredit

Kredit je prebacivanje sadašnje nečije kupovne moći (novca) na ime otplate preko vlastitih prihoda. Međutim, ako je kupovna moć tj. novac nastala produktivnim radom svih u državi (ili će nastati – usluge), jasno je da kredit u neku ruku pogodovanje. Rad svih tj. jednog dijela radnika se preko kredita daje u ruke pojedinca ili udružene grupe. Ako je kredit uložen u poslovne svrhe, to pogodovanje u konačnici može stvoriti osnovu za povećanje stvaranja profita (bogaćenje).

U kapitalističkom društvu bi zagovarali ovaj model, osobito ako je ulaganje u povećanje profita. Međutim, kako je profit dio novca koji se dodaje u sustav ili u gorem slučaju nečiji dug, posljedice stvaranja velikog profita u prvom slučaju može biti u stvari promjena u preraspodjeli bogatstva. Rast udjela u ukupnom kolaču takoreći relativno oduzima kupovnu moć drugima. U stvari raste kupovna moć onih koji rade veći profit.

I premda se kredit može uložiti u povećanje produktivnosti proizvodnje, povećanje profita kvari raspodjelu kupovne moći (novca) te bi stoga svi ostali morali također povećati produktivnost. To vodi ka većem standardu svih i ne kvari raspodjelu kupovne moći. Na žalost, produktivnost u različitim granama djelatnosti ne može uvijek pratiti produktivnost ostalih. Tako se može vidjeti da korporacije prodaju poslove koji im donose manje od planiranog povrata na uloženi kapital. Pažljivim biranjem i planiranjem one kao i pojedinci mogu ići za maksimalnim povratom ulaganja. Praktično to znači da je kapitalistički duh želja da se skupiti što više kupovne moći (novca) premda se ista često i ne koristi. A može se koristiti i za kupovanje materijalnih bogatstava (zemlje, resursa, itd.) te za kupovanje konkurentskih firmi. Što se više toga preuzme, smanjuje se širina ulaganja i može doći u situaciju da fali tržišta koje bi moglo hraniti daljnju akumulaciju kapitala. Slobodan tok kapitala i slobodno tržište stoga je logičan nastavak.

Krajnji domet postizanja visokog profita vodi u preuzimanje svih djelatnosti u državi. Kako privatnih tako i javnih. Ali isto tako, to znači da se kapital zajednice kako privatni, tako i zajednički može izgubiti. Da li situaciju nešto poboljšava što se ne radi o jednoj obitelji, nego da se radi o nekoliko postotaka stanovništva, prosudite sami?

U kapitalizmu kupovna moć koja ima pokriće u novcu dolazi od rada svih, a preraspoređuje se tako da manjina dobiva veći dio (statistike to potvrđuju).

Načini emisije novca

Razmotrimo poznate i predložene načine emisije novca.

1. Emisija novca sa zlatnom podlogom.

Premda se ovdje čini dosta primamljivo da je novac pokriven zlatom koje se nalazi pohranjeno u sefovima, ovdje imamo niz praktičnih problema. Kao prvo, jasno je da se novčanice mogu pojaviti jedino, ako netko položi zlato u sef. Tu odmah upada u oči da ustanova koja prima zlatni polog preuzima to zlato i stavljanjem u sef ga izbacuje iz prometa. U promet se daje papirni novac. Ustanova koja izdaje papirni novac nema nikakvu emisionu dobit, nego ima i troškove održavanja papirnih novčanica u dobrom stanju. Emisionu dobit ima donosioc zlata. On je direktno u mogućnosti pretvoriti svoju robu u novi novac na tržištu. U ovo slučaju svi vlasnici rudnika zlata imaju odličnu prednost pred ostalima. Oni mogu mijenjati svoj proizvod direktno za novac te zatim kada odbiju troškove i poreze biti mogući ulagač svježeg novca u državi. I to kao prvi u lancu. To je čisti novac koji svoju vrijednost ne gradi na nečijem dugu. Međutim, ako proizvođači zlata svoj profit budu dalje plasirali preko davanja kredita gdje se koristi bankarstvo djelomične rezerve oni će tu djelovati kao neka centralna banka u kreditnom sustavu ekspanzije. Početni novac će dolaziti od njih i oni će faktički moći odlučivati o tome koliko će svog profita ubacivati u sustav. Pri tome će se dogoditi da novac više nema podlogu u zlatu jer bankarstvo djelomične rezerve stvara depozite koji su samo djelom pokriveni rezervom tj. realnom količinom zlata. Zaključak je da bi tu bilo dobro da su rudnici zlata u rukama države. Tada bi država imala realni izvor novca sa podlogom u zlatu. Međutim i dalje ostaje problem što je produkcija i ponuda drugih roba i usluga daleko veća od proizvodnje zlata (kada gledamo u realnom utrošenom radu) te je očigledno da ponuda novca i ponuda ostalih roba ne može biti koordinirana. A bankarstvo djelomične rezerve napuhuje novčanu masu u odnosu prema količini zlata do te mjere da je količina zlata malena prema količini novca koji je stvoren. Zlatni standard zbog toga ne može opstati i biti u funkciji zajednice, nego samo u funkciji financijskog sektora. On je jedna vrsta prijevare. Nema bitne razlike sa drugim metalnim standardima. Što je metal dostupniji i jeftiniji, to se nameću problemi sa skladištenjem tog metala i naravno faktičkim izbacivanjem iz korisne upotrebe.

2. Emisija novca preko kredita korištenjem centralnih banaka

Danas je to najčešći oblik ekspanzije novčane mase. Popularnost može zahvaliti bankarima. Oni su priželjkivali i na kraju stvorili sustav u kojem neće imati problema sa manjkom početne količine novca. A u tom sustavu ima varijacija gdje npr. američka centralna banka – FED može početni novac posuđivati samoj državi. U EU je sistem drugačiji i početni krediti od ECB-a uglavnom idu bankama. A banke ga uz povećanje kamate posuđuju dalje. Vrijednost novcu daje zakon ponude i potražnje reguliran kamatom. Međutim, to objašnjava samo kako se postiže neki omjer novca prema robama i uslugama, ali se zaboravlja, da kad je novčana masa kredit, da tada cijelo vrijeme ide kamata na tu novčanu masu. Bolje rečeno, korištenje novca se masno plaća (ali se nikad ne može platiti) svima koji su u sustavu ekspanzije novčane mase. Da se stvar zamaskira, profit centralne banke u nekim državama se daje samoj državi. Međutim, taj profit je zanemariv prema profitu koji postižu banke preko multiplikacije početnog kredita od centralne banke. Rezultat svega je da ukupni dug uvijek prelazi količinu novca i to baš za zadržani profit banaka. Tj. dok banke rade sa profitom, dug će rasti brze od novčane mase. To bi značilo da u teoretskom slučaju, kada je dug jednak novčanoj masi, da bi banke morale raditi bez profita. Tu se čak čini da je nacionalizacija banaka put ka rješenju. Samo se tada i dalje plaća kamata na korišteni novac (ovaj puta državi). Pri tome i dalje ne bi imali sigurne banke. Te banke rade sa djelomičnom rezervom. Svako masovnije podizanje depozita može dovesti do bankrota banke. Pri tome imamo i najvažniji paradoks da je sva ponuda robe i usluga na tržištu pod hipotekom kredita za novčanu masu. Realni rad i stvaranje u konačnici daje dug koji je veći (a u najboljem slučaju jednak) onome što je stvoreno tim novcem. Ovo je skoro klasični odnos kamatara i zajmoprimca - “dug za posuđeni novac uvijek mora biti veći od mogućnosti dužnika da ga plati”. To je ekonomsko ropstvo. Čak i kada je vlasnik banaka država to i dalje ostaje ekonomsko ropstvo.

Negativne strane kreditne ekspanzije novca su stvaranje ekonomskog ropstva, nesigurne banke, ponudu novca diktira financijski sektor, a vlasnici banka stvaraju profit čak i kod velikih kriza koje uglavnom vode ka uništavanju manjih banaka. Velike banke će se najčešće održati jer će ih centralna banka uvijek podržati pozajmicom?! Krize se tu koriste za čišćenje sitnije konkurencije iz posla, ali i za ekonomski udar na države.

Druga stvar je što se država mora zaduživati za deficit proračuna te dugoročno dolazi do velikih posljedica na funkcioniranje zajednice. Kada su banke koje financiraju državu privatne, tada se porezi dižu, a socijalna prava i usluge padaju. Zbog toga se moraju raditi nepotrebne privatizacije (koje nisu rješenje). Kada su te banke državne, tada se država nastavlja zaduživati sve više i više te stvara visoku inflaciju. Naime, pozajmica države se u financijskom sustavu multiplicira te izdani krediti traže više novca za povrat od početne pozajmice države. Jednakost x=k*x u iteraciji kada je multiplikator novčane mase “k” veći od jedan daje eksponencijalnu funkciju u vremenu. Devalvacija valute nema efekta. Ubačeni novac se multiplicira tokom nekog vremena. Međutim, premda se u vrijeme visoke inflacije brzina optoka novca se povećava, ipak se realna vrijednost novčane mase može početi smanjivati. Tj. što nominalna emisija novca raste prema ukupnoj novčanoj masi to realna vrijednost novčane mase teži da padne na vrijednost te emisije. Velika emisija obezvređuje novčanu masu, ali i njenu ukupnu realnu vrijednost. Velika inflacija smanjuje BDP jer brzo pada kupovna moć novca u cirkulaciji. Ubrzavanje cirkulacije novca ne može slijediti hiperinflaciju iz čisto fizičkih razloga.

3. Emisija novca bez duga

Emisija novca bez duga nastaje u biti iz potrebe da se prekine sa prijevarama i korupcijom (pogodovanju interesima nekih manjih skupina) u ekspanziji novca. Ako se držimo ovih smjernica vidjeti ćemo da postoje ideje o emisiji novca bez duga koje ne isključuju korupciju. Pogodovanje interesima nekih manjih skupina ljudi u biti znači da se nismo previše maknuli od postojećih rješenja. Vjerujem da se takva rješenja i donose sa ciljem da se poveća ponuda u rješenjima i da se na kraju ne odabere najbolje rješenje za zajednicu. Teško je reći da se to događa iz neznanja.

U biti Chartalizm i kasnije Moderna monetarna teorija (MMT) imaju odlične početne osnove. Sve je tu na čisto znanstvenoj logici. Međutim, problem nastaje u konkretnoj implementaciji. Možda bi tu mogli govoriti o kapitalističkoj i socijalističkoj verziji. Kapitalistička verzija rješenja ide na ruku privatnom kapitalu (osobito krupnom kapitalu), a socijalistička bi trebala ići na ruku svima tj. velikoj većini u zajednici.

Osnove postavke dobre emisije novca (u daljnjem tekstu nekreditnog novca) su:

• • emisija novca ne treba stvarati dug državi

  • ekspanzija novčane mase mora biti zadana emisijom novca

  • novčana emisija mora biti u skladu sa povećanje ponude roba i usluga

Chicago plan ( www.imf.org/external/pubs/ft/wp/2012/wp12202.pdf ) razdvajanja emisije novca od kredita ima stvara dva izvora novca. Jedan izvor je za stvaranje novca bez duga, a drugi izvor novca je isključivo podloga za emitiranje kredita. Tim planom je prekršena druga točka emisije novca bez duga jer se ukupna novčana masa dobiva zbrajanjem tih dviju emisija. Ovisno u čijem vlasništvu su banke i kome se daju krediti, možemo govoriti o kapitalističkoj ili socijalističkoj verziji. Npr. Ako su banke društvene, a kreditiraju krupni kapital u poslovnim projektima, onda ovdje imamo klasično pogodovanje (korupciju). Davanje nekome kredita, znači davanje jednog dijela kolača iz ukupnog stvaranja svih. Ako je to iskorišteno za stvaranje profitabilnog biznisa, onda to vodi ka većoj privatizaciji u proizvodnji. Proširenje profitabilnih poslova kapitaliste vodi u povećanje udjela iz emisije novca. A taj profit na kraju završava u rukama kapitalista koji predstavljaju manjinu u zajednici. To znači da se time pogoduje preraspodjeli bogatstva stvaranja. Državna banka je tu radila za interese kapitalista.

Ako su banke privatne, bez obzira kome daju kredit, one, sve dok vlasnici banke ostvaruju iznadprosječan profit (u odnosu na profit, tj. štednju radnika), vode ka preraspodjeli novca, a time i plodova rada svih koji su pokriće vrijednosti novca.

MMT u svojoj implementaciji ne vodi računa o dosadašnjim kreditnoj ekspanziji i ne preuzima nikakve mjere da se ta privatna emisija i kamata koja ide na nju stavi pod kontrolu. MMT također predviđa otplatu napravljenih dugova države preko izdanih obveznica. Sve to govori o MMT-u kao o teoriji koja ide na ruku sadašnje financijske elite. MMT je tu kapitalistički model implementacije nekreditnog novca.

Novac koji se pojavljuje (dodaje) u zajednicu ne smije biti dug ili uvećani dug. Novac je kupovna moć za robe i usluge koje smo stvorili svojim radom. Kako onda možemo biti dužni više nego što smo stvorili? Ne možemo biti dužni niti ono što smo stvorili, jer je onda naš produktivni rad sav pod hipotekom tog kredita.

Ako novac ne smije u svom pojavljivanju biti dug, jasno je da ga se mora davati tamo gdje se mora raditi sa novčanim gubitkom. Sa novčanim gubitkom rade svi koji nisu sposobni za rad (djeca, umirovljenici, invalidi, itd. ). To je logično. Ako nisu sposobni za rad, a imaju troškove života, njima se treba pomoći. Sposobnim ljudima se ne smije poklanjati novac. Time oni dijele kuponu moć drugih, a ne doprinose stvaranju te kupovne moći.

Ovdje treba opaziti da produktivni znanstveni rad može biti također mjesto gdje se može koristi nekreditni novac. Naime, znanstvena otkrića koja se mogu primijeniti u poboljšanju standarda (povećanje produktivnosti, uštede na resursima, nove tehnologije, itd.) ima smisla financirati nekreditnim novcem. Koliko je ovo drugačiji pristup gdje oni koji ostvaruju najveće profite imaju i mogućnosti financirati razvoj znanosti, ali i favorizirati određene grane i tehnologije koje će im u budućnosti osiguravati profit. Tu dolazi do moguće i vjerojatne razlike u kapitalističkoj i socijalističkoj implementaciji nekreditnog novca. Razlika je očita u financiranju, ali također, bitno je vidjeti ako su znanstvena otkrića financirana radom svih (djelom nekreditne emisije) da se ona mogu kasnije iskoristiti na socijalistički i kapitalistički način. Kapitalistički način bi značio da će se otkrića (bez obzira na izvor financiranja) koristiti za povećanje profita (kapitalno) sposobne manjine ili za sabotiranje korištenja tih otkrića kada se procijeni da nova tehnologija nije u interesu. Socijalistički način bi bio da se znanstvena otkrića koriste za povećanje produktivnosti postojećih društvenih firmi ili za otvaranje novih društvenih firmi. Teško je pretpostaviti da će društvene firme sabotirati korištenje znanstvenih otkrića. Bojazan bi mogla biti u slučajevima kada povećanje produktivnosti znači da je potrebno manji broj radnih sati i time možda gubitak radnih mjesta. Međutim, višak radne snage se može riješiti skraćivanjem skraćivanjem radnih sati i povećanjem broja radnika.

Ako u državi sve subjekti (osim same države) žele pokriti svoje troškove i možda ostvariti neki profit od svog rada, tada je jasno da državni proračun mora imati deficit. Pri tome uzimamo da je vanjskotrgovinska bilanca na nuli (kao što je ona nula na nivou zemaljske kugle). Tako bi mogli reći da svi mogući profiti svih na svijetu dolaze od deficita proračuna svih država. Problem je jedino u tome što novac pojedinih država daje kupovnu moć za proizvode iz tih država, ali ne automatski i za strane proizvode. Premda jedinstvena valuta izgleda primamljivo i praktično za pojedinca, postoje mnogi konkretni problemi.

Država mora osigurati financiranje deficita proračuna emisijom novca bez duga. Država može financirati i deficit platne bilance sa inozemstvom emisijom nekreditnog novca. Premda tako radi Amerika (samo novac nije nekreditan), ona to može jer je osigurala da se nafta plaća u dolarima. Pa ih zbog toga i zovu petrodolari. Što je tu nelogično nećemo sad istraživati. Ako bi naša država financirala deficit deficit platne bilance sa inozemstvom (plaćanjem u našoj valuti), novac koji tako emitira prije ili kasnije bi se mogao iskoristiti. U kapitalističkoj verziji nije uopće važno na što će strani posjednik naše valute iskoristiti novac. To bi moglo biti za robe i usluge, ali bi moglo biti za kupovinu firmi, zemljišta, nekretnina, prava na eksploataciju (koncesija). Socijalistički model bi tu morao ograničiti korištenje tog novca (u rukama stranog vlasnika) na kupovanje roba i usluga. Naravno, ako bi naša socijalistička država koristila plaćanje u našoj valuti za stjecanje nekretnina, tvornica i drugih prava u strani državama, morala bi prema reciprocitetu dozvoliti isti obujam istih prava i kod nas. To pravilo ima smisla kada se uzme u obzir da su neke strane države znatno veće od naše države. U socijalističkom modelu se na isti način se mogu gledati i dosadašnji krediti koje smo dobili. Ako su oni potrošeni na robe i usluge, tada se i dug treba na jednak način otplatiti. Kapitalistički model otplate dugova tu ne bi radio razliku i omogućavao bi da se na ime dugove preuzmu firme, zemljišta, koncesije, banke itd. A to se praktično i događa.

Kada država preuzima ekspanziju novčane mase, ona mora riješiti i problem dosadašnje ekspanzije novca koja je faktički u privatnom vlasništvu banaka. Prema socijalističkom modelu svi krediti koji su bili izdani, a koji su stvorili povećanje novčane mase u opticaju se moraju staviti u državno (društveno) vlasništvo. Nadalje ukupna kamata koja se naplaćuje na ime izdanih kredita ne smije sigurno biti veća od emisije nekreditnog novca. A praktično ona ne bi smjela prijeći 50% tog iznosa da bi realni sektor gospodarstva imao od kuda ostvariti globalni profit od proizvodne djelatnosti.

Kapitalistički model bi bio da bankama posudi novac (novom emisijom) koji im fali za 50% obaveznu rezervu i da im se na taj novac naplaćuje kamata. Također, kamata bi se određivala prema zakonima ponude i potražnje. To što iznos mogućih zaračunatih kamata može prelaziti i vrijednost emisije nekreditnog novca bi riješili zakoni tržišta. I možda bi Chicago plan tu bio praktičniji za korištenje u kapitalizmu. Jer kojeg smisla ima ograničavati financijsko poduzetništvo, ako je krajnji cilj profit tj. što više profita. Sa tog stanovišta je i sama primjena nekreditnog novca u kapitalizmu dosta upitna. Kapitalizam i sad odlično funkcionira za malobrojnu manjinu. Nekreditni novac bi kapitalizmu oduzeo mogućnost da državi stvara dugove, ali bi i dalje ostalo stvaranje profita od kapitalnog uloga. Tj. rad većine bi se mogao kapitalizirati i bez limita povećavati profit kapitalista. Također, kapitalisti će htjeti smanjivati poreze da se smanje davanja i da ojačaju konkurentnost proizvodnje na globalnom tržištu. Zbog toga će težiti da se sva javna davanja zamijene privatnima. Tako će školstvo, zdravstvo, mirovinski fondovi, trebati postati trošak korisnika, a ne zajednice. U stvari kapitalistički model je model u kojem se svi bore protiv svih. A nekad se i udružuju u toj borbi ujedinjenjem ili dogovornom podjelom tržišta. Socijalni standard radnika u tom slučaju nije bitan. Kapitalisti profitiraju kada je velika nezaposlenost. Zbog obilja radne snage, plaće radnika mogu biti niske jer se uvijek nađe radnik koji će htjeti raditi za istu ili čak za manju.

U socijalističkom modelu, zaposlenost i socijalna prava je više nego bitna. Cilj nije veliki profit, nego zadovoljavanje životnih potreba. Zbog toga socijalistički model sa porastom produktivnosti može ići na smanjenje radnog vremena i zapošljavanje ljudi ili na proširenje standarda otvaranjem novih proizvodnih pogona. Oni tu mogu birati, ali treba uzeti u obzir da je do sada svako povišenje standarda uvijek vodilo u povećano trošenje resursa. Pa stoga socijalistički model može lakše prihvatiti smanjenje standarda jer u tome svi učestvuju podjednako.

Sav emitirani novac u državi završi na nečijim računima. Kada je u pitanju kapitalistički model, cijene ne treba kontrolirati. Tržište će samo napraviti balans. Naravno, to će nekima donijeti ogromne profite, a nekima i gubitke. Međutim, kapitalizam počiva na konkurenciji i vještini postizanja prihoda koji sigurno pokrivaju troškove i rade profit. Ne vodi se previše računa o posljedicama tog djelovanja.

U socijalističkom modelu se rast i nivo cijena treba kontrolirati. Neopravdano dizanje cijena uvijek vodi prema povećanju profita i zahvaćanja u kolač zajedničkog stvaranja. Međutim, socijalistički model može nekreditnu emisiju koristiti i za dotiranje neprofitabilnih, ali društveno važnim djelatnostima. Takve firme zovemo poznatim nazivom “gubitaši”. Prije dotacija je naravno potrebno napraviti racionalizacije u poslovanju i provjeriti da li se firma koristi kao paravan za velike profite uprave, radnika, vanjskih suradnika, kooperanata ili dobavljača. Tj. da li se iza gubitaka firme krije preplaćen posao ili je problem u nedovoljnoj potražnji za uslugama i proizvodima te firme. Ovo zadnje može biti razlog za pokretanje procesa restrukturizacije i proširenja proizvodnje na proizvode koji se traže ili zadržavanje postojeće proizvodnje sa manjim brojem radnika (redukcijom troškova) i dotacijom gubitaka. Sve ovisi o važnosti djelatnosti. Naime, poznato je da je većina firmi koja proizvodi kvalitetne i trajne proizvode u riziku da kada zasite tržište da dođe do pada potražnje. U socijalističkom modelu mi možemo zadržati proizvodnju jer je zbog kvalitete i trajnosti društveno isplativa. Profit se ovdje ostvaruje time što proizvedeni proizvodi i dugo imaju upotrebnu vrijednost i samim time standard postižemo bez održavanja visoke proizvodnje kratko upotrebljivim proizvodima.

Kapitalistički model proizvodnje zbog stavljanja profitabilnosti na prvo mjesto mora voditi ka stvaranju proizvoda kraćeg trajanja da bi se profit nastavio stvarati stalnom produkcijom radi zamjene kratkotrajnih proizvoda. Tako je poznato da su električne žarulje sa žarnom niti namjerno tehnički realizirane da im se ograniči trajnost. A da ne govorimo da su mnoge firme, koje su radile trajne strojeve na kraju bankrotirale. Jednostavno, tržište nije trebalo veću količinu. A osim toga, konkurentska jeftinija proizvodnja manje trajnih proizvoda je bila jeftinija. U tom momentu kupci nisu možda ni znali da jeftiniji proizvodi ne traju kao oni kvalitetniji. A možda su se vodili prema trošku amortizacije. Ako novi proizvodi traju kraće, ali imaju niže troškove amortizacije, čine se više isplativima. Međutim, na taj način se povećava količina smeća i potrošnja resursa. Socijalistički model ima mogućnost da odluči da li će podržavati proizvodnju koja dugoročno smanjuje korištenje resursa. Kapitalističkom to ne može biti u interesu. Profit je na prvom mjestu.

Kako cijeli emitirani profit završava u nečijem profitu i štednju, tako socijalistički model podrazumijeva da ta kupovna moć, a osobit kod velikih firmi, treba biti iskorištena dalje kao kapital kojim se može podići standard vlastitih radnika. Tako smo u socijalizmu imali ulaganja u modernizaciju, obrazovanje, stanove, odmarališta, kulturu, sport, druženja, itd. U kapitalističkom modelu, ovo doslovce izgleda kao utopija. Modernizacija se koristi uvijek da se smanje troškovi i poveća proizvodnja te samim time poveća profit. Firma smije ulagati u neprofitne ciljeve i one koji povećavaju trošak, ali time slabi svoju konkurentnost jer ima veće troškove za isti proizvod. U biti kapitalista se bori na tržištu da bi postao bolji i preuzimao druge firme. Ako tako ne radi, dolazi u situaciju da će možda njega netko preuzeti. Moto je “preuzmi ili ćeš biti preuzet”. I to vrijedi to više što je firma što veća. Poznato je da velike firme imaju strategiju preuzimanja manjih i perspektivnih. Često to rade i da uklone opasnu konkurenciju.

Naravno da kada socijalističke firme koriste kapital da povećaju standard svojih radnika, da one tada prividno počinju zaostajati za kapitalističkima. Međutim, to je stvar izbora. Socijalistički model to može nadoknaditi međusobnim dijeljenjem rezultata znanstvenih istraživanja, kao i svog vlastitog. Umjesto patentnih prava firmi, ovdje se može govoriti o patentnom pravu za cijelu državu i sve njene firme. Udruživanjem kompletnog razvoja i dijeljenjem otkrića je moguće otkloniti ove nedostatke socijalističkog modela vezane za dilemu potrošnja ili razvoj.

Društveno vlasništvo se može promatrati kao jedna zajednička korporacija koja ima radnike za dioničare. U tom slučaju bi razvoj znanosti trebao biti na službu svima te zajednice. Kako firmama, tako i osobno pojedincima koji su radnici u tim istim firmama. Umjesto konkurencije sa ciljem preuzimanja u socijalizmu se može udruživati sa drugim firmama i iskoristiti potencijale razvoja obiju firmi na najbolji način. Često su u socijalizmu udruživanje uspješne firme sa manje uspješnijima. Na taj način se dobra organizacija iz prve firme mogla prenijeti i na dugu bez da ona prva bude u riziku da primjena boljih metoda ne stvori konkurenciju koja bi mogla ugroziti poslovanje prve.

Dok se u kapitalističkom sustavu ovo može nazvati stvaranjem monopola i nedozvoljenja operacija, u socijalizmu to nije. Razlika je u tome u koju svrhu se ulaže profit. U kapitalizmu profit privatiziran u ruke malih broja ljudi. Pa zbog toga, monopoliziranje u biti omogućava diktiranje profita bez granica. Zbog toga u socijalističkom modelu mora postojati kontrola rasta i nivoa cijena. Ne smije se dopustiti da monopolistički položaj (premda je u službu velikog broja radnika) bude razlog da se iskoristi za uzimanje većeg kolača iz kupovne moći (većeg profita).

Također je važno vidjeti globalni profit svih nastaje kao zbroj svih profita umanjenih za sve gubitke. Zbog toga, socijalistički model mora paziti da kao prvo smanji gubitke. A kao drugo, da zbroj svih profita koji nastaje na povećanoj ponudi roba i usluga zadrži odnos prema postojećoj razini cijena. Zbog toga se može dogovoriti i veća nekreditna emisija novca, ali će ona rezultirati inflacijom. Kapitalistički model tu teško da može izbjeći inflaciju. Kao prvo, kapitalisti ne žele kontrolu cijena. A kako se nekreditna emisija ipak mora na neki način odrediti, to znači da će u kapitalističkom modelu doći do konkurencije u dohvaćanju dijela tog kolača. Jedna od najsigurnijih metoda je preuzimanje poslova javnih poduzeća, a i time dobivanja monopola na određenom teritoriju (vodovod, struja, komunalije, ceste, željeznice, zatvori, itd.). Takva privatizacija nema dobre efekte na zajednicu. Tu sa samo pojavljuje jedan posrednik između korisnika i onih koji realno stvaraju uslugu, a koji razmišlja samo kako da iskoristi poziciju za stvaranje dobrog profita.

Kapitalistička konkurencija i optimiranje cijene za maksimalan profit mora voditi do inflacije. Svako dizanje profita da bi se ostvario maksimalan profit od djelovanja uglavnom završava na tome da je bolje prodati manje uz veći profit, nego više uz manji. Razlog je što manji promet u svakom slučaju znači i smanjenje troškova prometa i skladištenja. A isto tako manji promet uz veću maržu znači da je proizvođač ostvario manju zaradu. Time je i udio vlastitog profita u sumi svih profita veći. Veća cijena stvara i veće troškove drugima te ih na taj način tjera u smanjenje profita i u gubitke. A to je opet prilika za proširenje poslovanja na druge djelatnosti. Neki kapitalisti čak i koriste dobre profite u jednom poslu kao pokriće za dampingške cijene u drugom poslu.

Nadalje, država mora za svoje potrebe nabavljati robe i usluge te izvoditi radove na održavanju i proširenju javne infrastrukture. Postoje velike razlike između socijalističkog i kapitalističkog modela. Kapitalistički podrazumijeva da će se izvođač tj. dobavljač izabrati javnim natječajem. Tu država ima mogućnost odabrati jeftiniju ponudu. Čak se država trudi da centralizira nabavu da bi na veće količine dobila najnižu cijenu. Zbog toga se na velike natječaje mogu javiti samo firme koje imaju dovoljno kapaciteta da tu narudžbu i izvrše ili se čak udružuju da bi dali ponudu. Takav sistem ide na ruku samo tim velikima. A mali dobavljači će morati raditi poslove koji nisu za državu ili će se morati udružiti. Ovaj način u biti uvijek preferira privatnog dobavljača ili udruženu grupu privatnika. Pri tome profit odlazi dobrim dijelom u ruke kapitalista. To je u biti pogodovanje kapitalistima. Jedino što se ne zna tko će biti taj kapitalista.

Socijalistički model državnih nabava treba preferirati društvene firme. I to baš iz razloga jer one dobit raspodjeljuju na veći broj ljudi (svoje radnika) i rade u smjeru podizanja standarda svojih radnika. A kako su radnici ujedno i najveći dio proizvodnih snaga društva, logično je da oni imaju prednost u javnim nabavama. Nadalje, moguće je da za jednu nabavu konkurira više društvenih firmi. Međutim, socijalizam bi trebao težiti racionalizaciji proizvodnih kapaciteta tako da ne ulaže u višestruke kapacitete koji nemaju potrebno tržište. Također se može koristiti i rad u 3 smjene. Time se ista proizvodna sredstva maksimalno iskorištavaju. To je racionalnost koji socijalizam treba, a kapitalizam je teško može postići. Nedostatak kapaciteta u kapitalizmu može značiti znači i nekonkurentnost koju može neki dugi kapitalista iskoristiti, ako ponudi dovoljne kapacitete i nižu cijenu. Tu je očigledno da su kapaciteti proizvodnje narasli samo radi konkurentske borbe i da je slobodno tržište faktički vlada zakon jačega.

Također, moramo znati da ako država ima vlast nad emisijom novca, tada se ona može iskoristiti za stvaranje društvenih tvornica i poduzeća koja će zadovoljavati državne potrebe uz minimalan profit. Na taj način društvo kao velika korporacija ulaže u svoja (zajednička) poduzeća da bi maksimalno disperzirala profit na veći broj ljudi (radnika). Dobro planiranje potreba i kapaciteta te izbor tehnologije koja će se koristiti je važan faktor da se izbjegne poznati efekt “Obrovac” tj. napravi promašaj u ulaganju.

Dugovi

Problem u implementacije nekreditnog novca je i kako riješiti nagomilan dugove. U stvari, nastanak i gomilanje tih dugova nas tjera da tražimo izlaz iz te krize u novcu bez duga. Dugove su nagomilale firme, osobe i država. Do sada se prezaduženost države rješavala rasprodajom državnih firmi. Ali jasno je da je uzrok problem to što nije postojao novac za profit tih firmi. Pa tako privatizacija ne donosi ništa novoga. Nisu mogle sve firme biti profitabilne jer nije bilo uvjeta. Sada kada imamo uvjete za profitabilnost, možemo reći da se vidi kako je ideja što veće privatizacije bila prijevara. Tj. za kapitalističku državu je to samo način da se poveća i osigura profit za kapitaliste. Ali za socijalnu državu je to prijevara.

Očigledno je da su korištena rješenja bila tu sa ciljem da rasture socijalnu državu. Država se zaduživala izvana za novac koji je falio za deficit platne bilance sa inozemstvom, ali i za globalni profit firmi i osoba (štednju). Zbog toga je jako brzo narastao ukupan dug. Kada bi se nekreditni novac iskoristio samo za stvaranje novca za unutrašnji profit, već time bi se smanjilo daljnje zaduživanje. Međutim, kapitalistički model dozvoljava poduzetničku slobodu i zaradu. Pa tako kod tog modela nemamo ni što razmišljati o rješenju. Naime, postojeći dug koji stoji je prema kapitalistima i to je potpuno u skladu sa kapitalističkim smjernicama. Zahvati da se tu nešto promijeni bi značili favoriziranje jednih kapitalista u odnosu na druge. I to bi bilo protiv slobode poduzetništva.

Kako uopće riješiti dugovanja? Prema socijalističkom razmišljanju, problem postoji što smo svi zadužena prema malom broju vjerovnika. To tu znači da su oni koji su stvarati novac za zaduženje u stvari svu naši proizvodnju stavili pod hipoteku tih dugova. Potpuno je nelogično da neka manjina ima takve ovlasti jer se to kosi sa postojećim zakonima naše države. Kada država bude napravila dokapitalizaciju banka na ime potrebne visoke obavezne rezerve (50% na oročena sredstva i 100% na sve ostalo) biti će u poziciji da preuzme i spasi banku od propasti. Banka neće imati novac za tako velike rezerve, a da bi kasnije profit od tog biznisa imao limitiranu kamatu. Ako država preuzme banke koje su kupovale njene obveznice, tada može riješiti i taj unutrašnji dug. Dug koji je prema mirovinskim fondovima se može lako isplatiti. U socijalističkom modelu će mirovinski fondovi morati postati državni tj. društveni.

Devizna štednja kada je preuzme država ne može biti garantirana nego samo isplatom u domaćoj valuti što garantira i zakon. Deviza ima samo u iznosu koji je banka imala u rezervi. Devizni depoziti ne može biti pokrivena državnom dokapitalizacijom.

Ostaje još socijalističko rješenje vanjskog duga. Veliki vanjski dug samo za kamate bez otplate glavnice traži masu deviza. To bi značilo da bi država morala stvoriti uvijete za veliki suficit u platnoj bilanci. Omjer iznosa suficita vanjskotrgovinske uplatne bilance prema ukupnom dugu pokazuje koliku se kamatu uopće može plaćati. Npr. za Njemačku je to 3,2%. To znači da je sadašnju našu kamatu nemoguće plaćati čak i Njemačkoj. Često se baš taj pritisak na izvoz radi stvaranja deviza za otplatu duga koristi da bi se spustila cijena proizvoda i usluga. Zbog toga je logično da bi se umjesto zarađivanja deviza trebalo dug isplatiti u domaćoj valuti i vezati njegovo korištenje samo na proizvode i usluge, a ne na vlasništvo. Samo ni tada vraćanje duga neće biti jednostavno jer svaki proizvod u sebi ima i troškove proizvodnje. To znači da se mora napraviti višestruko već promet od iznosa dugova da bi se isti mogao otplatiti na taj način. Osim što se dug može tako isplatiti, ukupni iznos duga treba reducirati na mjeru koja je tehnički moguća. Tj. vjerujem da je otpis 70% duga više nego potreban.

Rješavanje duga inflacijom

Treba možda analizirati rješenje unutrašnjih dugova putem forsirane emisije novca. Premda to rješenje ima plemenitu nakanu da obezvrijedi dug treba ga malo pojasniti u koracima da bi se vidjele moguće posljedice. Pretpostavimo da postoji novčana masa iskazana u kunskim depozitima. Ako je ukupna rezerva u odnosu na depozite oko 20% to kao prvo znači da u biti samo petina novca realno postoji. Zbog toga čak i da se hoće i da ima deviza u deviznim rezervama HNB-a, ne može se cijela kunska aktiva promijeniti u deviza pa zatim devalvirati tečaj i otkupiti devize po novom tečaju. To bi značilo da se moraju svi računi osoba, firmi i države provući kroz isti proces kao i gotovina koja postoji u nečijim novčanicima i kasicama. Takva sinkronizacija događanja i pored problema sa konverzijom kuna-> devize, devalvacija, devize->kune je jako teška. Ako bi proces slabljenja kune išao dok su kune u nekom razdoblju sa tendencijom da se tečaj obori 10 puta onda bi tu sigurno najbolja taktika bila da se emisija novca koristi za otkup deviza. To je prokušana metoda koja je od 1990. do kraja 1993. urodila znatnom inflacijom. Pri tome su je važno za vidjeti da bi se u tom procesu čak i da se uspije sačuvati realna vrijednost novčane mase dogodilo da oni koji imaju devize za prodaju za kune u stvari imaju popust na tečaj kao prvi koji dolaze do kuna. Njima kuna vrijedi najviše. Kada se te kune dalje troše, njima pada vrijednost te ostali u krugu cirkulacije novca rade sve manji realni promet. Ovom metodom bi država mogla skupiti dosta deviza. Naravno pod uvjetom da ima onih koji žele mijenjati devize za kune.

Drugi način da se oslabi valuta je da se emitirani novac počne trošiti. Međutim sama pomisao da se treba potrošiti 10 puta više novca nego što ga ima u svim depozitima vodi u niz problema. Prvo na što će se potrošiti toliko novca? Možda bi bilo najjednostavnije otisnuti kuna koliko treba da se kupe banke. Međutim, tko bi spriječio vlasnike banaka da ne zatraže da im HNB doznaku kuna promijeni u devize? Osim toga, ako se počne sa snažnim državnim trošenjem novca, jasno je da bi dobar dio ljudi odmah poželio zarađene i ostale kune konvertirati u devize. Nastala i navala na mjenjačnice i teoretski bi HNB u roku keks mogao ostati bez deviznih rezervi. Vjerojatno bi i banke odmah počele sa konverzijom svojih kunskih viškova u devize.

A sad recimo da ograničimo službenu promjenu kuna u devize. U tom slučaju bi procvalo crno tržište. Tada bi bilo najbolje da država prvo kupiti sve banke, a zatim da počne kupovati devize. Međutim, novac ne bi svi mogli promijeniti u devize te bi nastala trka da se potroši novac na bilo što korisno prije nego što inflacija ne uništi kupovnu moć.

Međutim, i dalje imamo problem kako oslabiti valutu 1000%. Čak i za godinu dana to je strahovito puno i dovelo bi do pada realne vrijednosti novčane mase. A ubrzanje cirkulacije mahnitim trošenjem to ne bi moglo slijediti. Kada bi država trošila novac na nešto korisno. Npr. na izgradnju infrastrukture tada bi najviše profitirao izvođač radova. On bi prvi u lancu trošio zarađeno. Pri tome bi sigurno radio sa profitom. Ako to gledamo sveobuhvatno, privatne firme koje bi dobile poslove u to vrijeme i da se preko njihovih radova provuče toliko puno novca već od male marže bi zaradile ogromna bogatstva.

Možda bi najjednostavnije bilo da se promijeni izgled i naziv valute sa faktorom konverzije 10 za jednu kunu. Ako bi se zabranila konverzija dugova, nego samo konverzija depozita time bi se na jednostavan način riješili dugova. Međutim, time bi pogodovali svima koji su imali kredite. Znači ne samo osobama, nego i firmama. I to bi bilo veće pogodovanje što je veći dug bio. A najveće dugove imaju poduzetni kapitalisti.

Veliko otvoreno tržište u velikoj zajednici država

Dobro zvuči. Veliko tržište omogućava puno konkurencije. Netko bi pomislio da bi prema zakonima tržišta tu sve trebalo biti odlično. Međutim, veliko tržište ima još veće igrače. Profiti koji se tu ostvaruju sa vremenom mogu pomoći polaganom uklanjanju konkurencije. Prema statistici Amerike, različitost vlasništva velikih klaonica tokom prošlog stoljeća se smanjivao. Time su se praktično dokazuje da se djelatnosti koje imaju preduvjete da se mogu monopolizirati moraju prije ili kasnije voditi do stvaranja monopola ili oligopola. Zbog orijentacije kapitalista da dolaze u posjed visoko profitabilnih poslova, profiti koje tako ostvare mogu koristiti daljnja ulaganja. Kapitalistički model je tu uvijek poznat i predvidiv. Otvoreno tržište je tu samo prostor da korporacije još više ojačaju. A znamo da mnoge korporacije i vrše pritiske da se uspostavi otvoreno tržište.

U velikom otvorenom tržištu imamo pojačane efekte kao i u svakoj državi. Postoje razvijeniji i manje razvijeni krajevi. Oni koji su manje razvijeni obično su to zbog povećanih troškova rada (izoliranosti) ili zbog loših uvjeta za bavljenje djelatnostima. Zbog toga neka područja mogu biti izložena odljevu stanovništva, te na kraju opustjeti. Situaciju pogoršava korištenje iste valute koja omogućava lako seljenje kapitala iz jedne u drugu državu članicu. Nejednaka razvijenost se teško može kompenzirati jer je očigledno da se krajevi sa većim troškovima moraju novčano dotirati. Tada se razvijena područja osjećaju kao da ih nerazvijeni pljačkaju. Međutim, istina je drugačija. Dobar skor razvijenih dolazi od njihovih dobrih uvjeta, ali i od toga što možda sa nerazvijenim krajevima posluju bez gubitkom. Jer kada bi nerazvijeni imali dobar profit i oni bi se sa vremenom mogli razviti. U biti prema tom načelu koliko određeni kraj ima protok kapitala i da li ga koncentrira ili s kapital odljeva tako se događa ili ne događa razvoj.

Kapitalistički model u biti ne želi ispravljati uvjete za profitabilnost jer se time dodatno stvara trošak zbog odvajanja za poticanje. Međutim, sa socijalističkog stanovišta se mora raditi da se određeni krajevi ne opustoše i da se u manje razvijenim krajevima organizira život. Profit u socijalizmu ne može biti na prvom mjestu. Primjer je ukidanje željezničkih veza za krajeve koji su ionako slabije naseljeni. A kao razlog se navodi nerentabilnost. Kako, ako je željeznički transport jeftiniji od cestovnog? Troškovi cestovnog prijevoza mogu biti ukupno i veći.

Ako pogledamo, kako svaka država zatvara proračun sa svojim deficitom koji će dati globalni profit od stvaranja na njenom terenu, bilo bi možda logično da i svaka lokalna uprava dobije dio nekreditnog novca u svoj budžet. Međutim, nekreditnom novcu vrijednost daje upravo rad na stvaranju proizvoda i usluga. Ako lokalna uprava nije u mogućnosti pokriti svoje troškove (nrp. dijaliza, izvanredni troškovi zbog nepogoda ) tada bi se te trebalo uskočiti i emisijom novca u biti solidarno pokriti troškove.

Nekreditna emisija novca je bitna kod teških elementarnih katastrofa. Kapitalistički model tu omogućava da se kapitalisti okoriste povećanom potražnjom i povise cijene premda prodaja ide dobro. Socijalistički model to ne bi smio nikako dozvoliti. Već samo povećana potražnja stvara isplativost posla. Zbog toga je svaka kriza u kapitalističkom modelu velika pomoć da se postignu ekstra zarade kod dijela poduzetnika. Nije ni čudno da je je zadnjih sto godina obilježeno ratovima. Teško je reći da to nema veze sa kapitalističkim poduzetnicima.

Zaključak

Zbog profita kapitalista na prvom mjestu, uvođenje nekreditnog novca u kapitalistički sustav neće bitno poboljšati kapitalizam, a niti riješiti probleme u državi. Nekreditni novac ne može povećati socijalnost kapitalističke države. Nekreditni novac može otkloniti prijevaru na emisiji novca. Ali ta prijevara je postojala i prije kapitalizma. Bitno stabilnije banke, ali bez kontrole kamatne stope mogu opet nadvladati u preraspodjeli profita nad realnim sektorom. Kapitalizam sa ljudskijim licem se može postići samo velikim regulacijama. Međutim, ako razvoj bude rukovođen samo profitnim ciljevima, zabrazditi će u smjeru koji nije najbolji za zajednicu.

Nasuprot kapitalizmu, socijalizam koji bi koristio nekreditni novac bi se odlično nadopunjavao. Nekreditni novac je odličan način ekspanzije novčane mase koji može osigurati stabilniju vrijednost novca nego klasična emisija novca sa multiplikacijom depozita u bankama. Banke bi bile društvene i stabilne, ali bi radile sa bitno manjim profitom.

Nešto treće u svemu tome je da se u socijalizmu može dozvoliti privatno poduzetništvo do određene vrijednosti poduzetničkog kapitala. Neograničeni rast kapitala može se dozvoliti samo društvenim firmama. Najveći nedostatak socijalizma je odgovarajuća nagrada za inovativnost i tromost u prilagođavanju. Treba naći načina da se dopusti privatna inicijativa, a da time ne bude dovedena u pitanje ravnomjernija preraspodjela profita od rada. Također, socijalizam mora podržavati razvoj jeftinijih metoda liječenja, razvoju novih korisnih tehnologija i otkrića koje se ne baziraju na profitabilnosti.