Od problema do rješenja 12.01.2011.

   Mnogi ljudi imaju problema u percepciji monetarnog problema, pa ću to napisati još jednom što jednostavnije. 

   Cijela pretpostavka dobrog funkcioniranja gospodarstva se može pojednostaviti željom da svatko svojim radom uspije zaraditi dovoljno za život (pokriti troškove) i barem nešto sitno uštedjeti. 

   Premda gornja rečenica izgleda lako ostvariva u praksi, ona to nije. Zatvorimo li više subjekata u jednu financijski izoliranu zajednicu lako možemo pokazati da novčanu uštedu ne mogu imati svi. Čim netko ima novčani profit tada će oni drugi možda biti djelom bez gubitaka ili sa profitom, ali će sigurno jedan dio ostalih raditi sa novčanim gubitkom. Novčani tok možemo lako prikazati kao prelijevanje novca iz jedne u drugu ruku. U igri je uvijek ista količina novca te je normalno da suma svih bilanci (dobitaka i negativnih gubitaka) daje nulu. Što je nekome prihod, drugome je rashod. Globalna bilanca nakon svaka transakcije se ne mijenja.

   Dakle, dokle god imamo monetarni sustav gdje je suma pojedinačnih bilanci jednaka nuli, nema mogućnosti ostvarenja prvotne pretpostavke dobrog funkcioniranja gospodarstva. Pri tome nije uopće bitno da li je novac u opticaju sa vrijednosnim pologom u plemenitim metalima ili nije. Treba zapaziti da ova zakonitost ne ovisi o društvenom uređenju (robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam, liberalni kapitalizam, socijalizam,), a ne ovisi niti o stopi korupcije ili lopovluku, što je često plasirana teorija uzroka problema. Također, mora se zapaziti da npr. kad bi svi stanovnici radili i po 16 sati dnevno, opet rad kod svih ne bi mogao biti okrunjen novčanim profitom. Dio bi morao imati novčani gubitak! Što znači da kriza nastaje bez obzira na radišnost stanovnika, što je često plasirana teorija o lošem gospodarskom učinku. Firme propadaju (a radnici gube posao ili ne primaju plaću) jer monetarni sustav ne dozvoljava da dugoročno svi posluju sa profitom ili barem sa nulom bez obzira na zalaganje. Npr. Da u državi imamo 4,5 miliona Todorića, ne bi svi mogli biti uspješni (uz uvoz=izvoz) bez obzira koliko imali znanja da to učine. To ne znači da ti Todorići ne bi napravili puno tvornica i proizveli puno robe, to samo znači da bi dio njih završio u novčanim gubitcima. A ako se to ponavlja, završili bi u bankrotu. Zarada jednih ovisi o gubitku drugih.

   Svima nam postaje jasno da se novca mora dodati u sustav. I to mora biti na način koji neće stvarati još veći problem kao danas. Novac se dodaje na kreditan način i iza sebe nosi još veći dug. To rade svi koji uzimanju kredite. U stvari, krediti bi trebali biti otplativi u budućnosti, ali kako je za sada nemoguće na nivou zajednice stvoriti novac neopterećen dugom, tako se i u budućnosti problem može riješiti samo još većim kreditom. 

   Tu situaciju pogoršava bankarski sustav koji sa niskom obaveznom rezervom tehnički stvara kredit višestruko veći od početnog novca. Kako tom procesu umnažanja treba vremena, tako se u uvjetima kreditne ekspanzije događa prividno dodavanje novca i omogućavaju potrebni uvjeti za dobro funkcioniranje gospodarstva. Naravno, dug prema bankama za to vrijeme raste, kao i udio novca od kredita. Ukupan dug je uvijek veći od izdanih kredita. Ta razlika predstavlja prihod banaka.

   Da bi proces kreditne ekspanzije trajao treba postojati eksterni izvor novca (naizgled realan novac). Najčešće je to izvozno orijentirana proizvodnja. Države kojima to uspijeva prividno posluju dobro jer se dotokom novca izvana omogućava globalno profitiranje u državi. Međutim, i takve dobroposlujuće države i dalje stvaraju sve veće dugove i ovisne su o izvozu i kreditima. Novac koji dolazi se multiplicira u bankama, a banke ubacuju dug u sustav i izvlače dobit. U takvoj situaciji kamata može biti niska jer dotok novca omogućava malen rizik i sigurnu otplatu kredita. Otplata tih kredita moguća je jedino nastavkom dobre izvozne aktivnosti. Važno je vidjeti da je investiranje u izvozne poslove tada najisplativije za zajednicu (sprečava krizu).

   I sad imamo problem u razmišljanju. Kao što u jednoj izoliranoj zajednici ne mogu svi ostvariti profit od svog rada (za sad) tako i na nivou međudržavne razmijene vrijedi isto. Dio država može imati veći izvoz od uvoza, a dio ne može. Osim toga, potrebna je određena količina suficita u vanjskotrgovinskoj razmijeni u odnosu na ukupnu količinu novca da bi stvar bila dovoljno dobra. Prema tome, bez obzira na napore država jasno je, kao i kod subjekata u državi, da će zbog tih zakonitosti mnoge države biti u lošem položaju. Bolje rečeno, unutrašnji monetarni problem nije riješen nego je prebačen nekoj drugoj državi (onoj koja više uvozi nego izvozi).

   Treba riješiti monetarni problem u državi. Polazeći od početne pretpostavke da bi svatko od svog rada (tokom dužeg roka) trebao pokriti troškove i nešto sitno uštedjeti (profitirati u novcu) dolazimo da jedinog rješenja da država mora nadoknaditi taj profit dodavanjem novca. Primjer može biti samo jedan stanovnik u državi. Ako on želi imati profit, tada država mora dodati toliko novca u cirkulaciju.

   Monetarni problem se ne može riješiti poreznom politikom ili smanjenjem rashoda države. To je najčešća greška koja se čini u razmatranju rješenja krize. Država ne može balansirati proračun smanjenjem rashoda ili povećanjem prihoda. Lako je to shvatiti kad država ima samo jednog stanovnika. Ako država smanjuje rashod ili povećava prihod, pada prihod ovog jedinog stanovnika i on ne može zadržati svoje rashode (prihode države) jer ide u novčani minus. I opet smo u istoj situaciji. Profit u državi dolazi od deficita državnog proračuna. 

   Sad znamo da država mora imati deficit proračuna da bi se pojavio globalni profit u državi i da taj deficit treba popuniti. Država se ne može ponašati (kao sada) kao običan subjekt u gospodarstvu i dići kredit za deficit proračuna. Razlog tome je lako objasniti. Ako polazimo od pretpostavke da je globalni profit u državi došao od deficita proračuna, tada je očigledno da za veći profit treba veći deficit proračuna. A veći profit trebamo kada se želi vratiti dug za deficit proračuna. Već smo imali prilike vidjeti i čuti izjave ministara financija kada oni uzimaju novi veći kredit da bi otplatili stari. Druga stvar, koja je također objašnjenje, je da se kredit može isplatiti jedino od globalno ostvarenog profita u državi. U državi gdje je vanjskotrgovinska bilanca uravnotežena nema globalnog profita u državi i jasno je da nema ni načina da se kredit otplaćuje.

   Malom broju vas nikad ne padne na pamet jedno zanimljivo pitanje: "Ako je po zakonu (HNB) sav novi novac izdan na kredit, tko će i kako otplatiti sav novac u cirkulaciji i kamate na njega?". Očigledno je da novac u opticaju mora biti većinom realan, jer dugoročno nema šanse naći novce za plaćanje kamata. Sadašnja situacija je potpuno obrnuta. Samo nekoliko postotaka od ukupnog novca je neopterećeno kamatama.

   Država mora svoj deficit financirati emisijom novca. To je jedini način da se pojavi realan novac u financijskom sustavu. I kako se mnogi boje inflacije, da točno je, takva mjera bi bila inflacijski okidač. U doba Markovićeve reforme se radilo na ovaj način i završilo je u hiperinflaciji. Ključnu stvar tu igra bankarski sektor koji na osnovu depozita (tu su uključeni svi računi, tekući, žiro računi, itd) može emitirati kredite i povećati dodatno ponudu novca. Velika ponuda novca stvara velik promet te opet velik profit banke i gospodarstva (ušteda koja se zadržava i ne troši). A deficit bi to trebao nadoknaditi. Kako na svaku kunu državno emitiranog novca, banka može tu istu kunu umnožiti u 5 kuna kredita (u više koraka), jasno je da se sa svakim povećanjem emisije novca opet ponavlja proces multiplikacije preko depozita i kredita te država nikako ne može doći u ravnotežu. Svaka emisija je nedovoljna, a prevelika emisija počne stvarati rast cijena. Ovaj proces multiplikacije emitiranog novca se mora spriječiti podizanjem obavezne rezerve bankama na barem 50% tj. 100% na žiro i tekuće račune (objašnjenje na kraju ovog članka - "Novac kao dug"). 

   Monetarna i bankarska reforma je temelj postizanja pretpostavke za dobro funkcioniranje gospodarstva. Detalji prijedloga programa reforme. Time se omogućuje da svako može poštenim radom zaraditi za svoj život. Vrijednost novcu daje uloženi rad da bi se zaradio. Akumulacija profita tokom godina omogućava da se stvore uvjeti za pristojne mirovine, zdravstvenu zaštitu za sve, besplatno školovanje, važne investicije u infrastrukturu i općenito zadovoljno društvo. Novac izdan bez duga smanjuje cijene jer kamata nije ugrađena u cijenu financiranja (jer je moguća vlastita akumulacija) i time povećava konkurentnost proizvodnje. Sličan prijedlog zakona ima i senator Dennis Kuchinich u Americi kojim se predviđa ukidanje FED-a i emisija novce bez duga u svrhu povećanja zaposlenosti i otplate dugova.

   Uvođenje nekreditnog (fiat) novca u financijski sustav je neizbježno, ako se želi riješiti beskonačnog stvaranja duga. Važno je zapaziti da država mora paziti da ima balans trgovinske razmijene na nuli ili pozitivi. Deficit trgovinske razmijene se ne može otplatiti lokalnom valutom jer se za uvoz koriste devize. U tom kontekstu se treba što više uvozne robe supstituirati domaćom proizvodnjom i izbjegavati nepotreban uvoz. Kredit za uvoz se može otplatiti samo devizama do kojih se može doći izvozom. Uzimanje sve većeg kredita za uvoz vodi opet u beskrajan dug. Ne tako brzo kao kad se kreditom nadomješta i novac za deficit proračuna, ali problem sa vremenom postaje sve veći.

   Ako država ne emitira realni novac, ona faktički nema monetarnu vlast te više ne vrijedi tvrdnja: "Novac potječe od države", a onaj tko emitira većinu novca u državi (banke preko sekundarne emisije) upravljaju financijskom i gospodarskom sudbinom države rukovodeći se svojim osobnim interesima, a ne interesima zajednice.

   Mnogi ljudi imaju veliku nevjericu u iznešene tvrdnje. Velik dio napisanog se poklapa sa Chartalizmom. Razlika je u dodatku bankarske reforme kojom se sprečava stvaranje inflacije preko sekundarne emisije novca pomoću kredita. Svi dokazi u vezi pogreške u monetarnoj regulaciji kod isključivo kreditnog sustava su neoborivi, postavljeni matematikom i dokazani dodatnim primjerima izračuna. Za bolje obrazovanje, osim članaka na ovoj web lokaciji, preporučam i vidjeti ostale članke na linkovima.

   Nevjericu u rješenje uvijek podgrijava i korumpiranost političara. Vjeruje se da bi ovlast emisije dana u ruke političara bila iskorištena za malverzacije koje bi vodili privatni interesi. Zbog toga je bitno da se regulativa emisije novca prepusti odgovornom vijeću koje neće biti pod nekim privatnim utjecajima te da se regulacija novca mora precizno izračunati i ne smije biti poluga za stvaranje financijske i gospodarske krize. Vjerujem da bi dodatna godišnja emisija od 3,5 do 5% od ukupnog novca bila dovoljna za glatko funkcioniranje financijskog sustava. Navesti ću samo jedan primjer. Emisija 7 kuna dnevno po stanovniku iznosi 11,5 milijardi kuna. To u prosjeku nudi uštedu od 2555 kuna godišnje po stanovniku. To je u 40 godina rada samo 102 tisuće kuna. Očigledno je da je to poprilično mala suma za 40 godina rada. Međutim, kako je taj novac izdan bez kredita njegov učinak je višestruko veći. 

   Uzmite u obzir da je analiza rađena za slučaj kada je postignut balans u vanjskotrgovinskoj bilanci (uvoz=izvoz). U uvjetima, kada je uvoz veći od izvoza, dolazi do globalnog novčanog gubitka u državi, a rezultat je još veći broj firmi i subjekata koji imaju novčani gubitak te još gora financijska situacija u gospodarstvu koja rezultira većim brojem bankrota, nelikvidnosti i nemogućnosti otplate dugovanja.

   Vjerujem da ovim člankom pomažem mnogima da pročiste pogled kroz današnju maglu ekonomskih floskula i zabluda te da će se dalje proširiti ideju o rješenju. O širenju ovih točnih informacija ovisi i budućnost naše države. Kako je EU bazirana na euru kao kreditu, tako i svako pridruženje (ulazak u EU) onemogućava Republiku Hrvatsku da autonomno napravi potrebne reforme u monetarnom i bankarskom sustavu. Stoga je preporuka ne u EU. Sve dok ne uvedu nekreditni novac i ne reformiraju bankarstvo. 

    Vaš Nostradurus