Kolaps Eura 04.08.2011.

Već dugo se eurozona ljulja i ljulja i nikako da to stane. Cijela eurozona je pod ingerencijom ECB-a, a povećanje količine Eura prema statutu ECB-a može biti na kreditan način i od promjene strane valute u Eure. Kako je gospodarstvo EU dosta ugušeno troškovima koje stvara kreditni novac jer je suficit trgovine EU prema ostatku svijeta dosta slab ili ga nema, tako do izražaja dolazi problem ostvarivanje profita.

I tu se događa zanimljiv paradoks. Što su pojedine države u lošijoj situaciji, to im se dodjeljuje manji kreditni rejting, a samim time i povećava zarada na novim obveznicama. Problem Grčke su riješili upravo tim Solomonski rješenjem da se kamate zadrže nisko. Najveći problem stvara unovčenje dospjelih obveznica država. Kako one nemaju novca za njihovo plaćanje, ECB je uskočila i otkupila te obveznice. To je potez koji pokreće pad Eura.

Sad imamo zanimljiv efekt. Kako se svima čini da je ECB spašavala države od bankrota, u stvari ECB je spašavala novac privatnog ulagača koji on ne bi nikad dobio. Osim što je spasio novac privatnog ulagača, ECB je ovim stvorila dodatnu ponudu novca. A kako je ta zarada stvorena na ime lošeg funkcioniranja gospodarstva tih država. Tako se može reći da je stvoren novac na bazi lošeg rada. A u tom slučaju je očigledno da novi novac na tržištu nema istu podlogu u materijalnoj vrijednosti kao ostali Euri u sustavu. Dodamo li tome da se podiže kamata za nove euroobveznice PIIGS država, čini se da je Euro osuđen na propast zbog prevelikih apetita za zaradom kreditora. Druge države, koje su u krizi, znatno su veće od Grčke te će njihov utjecaj na eurozonu biti još veći.

A sad možemo pogledati položaj Švicarskog Franka. Ovo što smo ovdje rekli, kuže veliki ulagači vrlo dobro, ali si baš ne mogu pomoći. Jasno im je da Euro gubi snagu i pokušavaju se riješiti Eura tako da kupuju Šv. Franak i neke druge valute te zlato. Time se tim valutama i zlatu prividno podiže vrijednost. Švicarska centralna banka u principu može igrati na samo dvije solucije.

• 1. Emitirati Franak za Eure i tim Eurima kupovati zlato. Time su Emitirani Franci pokriveni zlatnim pologom

  2. Emitirati Franke za Eure i deponirati Eure.

U 2. slučaju je jasno da postoji ovaj mogući razvoj situacije. Franak će rasti te će trebati više Eura za njegovu kupnju. Ovaj korak je jako bitan jer treba dobiti što više Eura za izdane Franke. Nakon što Švicarska prikupi dovoljno Eura, naglo će povećati ponudu Franaka tako da sruši kurs Franka i natjera posjednike Franaka da ih se riješe i dobiju natrag Eure. Samo ovaj puta po znatno nižem tečaju. Da bi ovaj scenario uspio, Euro bi trebao ojačati ili bi Franak trebao znatno pasti. I tu sad nastaje problem. Euro prema situaciji ima jedan jedini smjer - pad koji je skoro nemoguće izmijeniti. Stoga je zbilja zanimljivo kako će Švicarska izvesti salto mortale sa tečajem Franka da bi pri tome ostvarila solidan profit. Naime, nema smisla da se ostvari zarada u Euru koji nije ojačao.

Objašnjenje potonuća i slabljenja Eura je sagledano preko monetarne regulacije i za sada se sasvim dobro uklapa u situaciju već preko godinu dana. Da bi se eurozona izvukla iz krize morala bi se promijeniti regulacija novca. Novac (Euro) se ne bi smio više ubacivati kao još veći dug, a banke ne bi smjele multiplicirati novac preko depozita. Države se tada više ne bi zaduživale za deficite proračuna. Privatni ulagači više ne bi mogli ulagati novac u države obveznice te bi izgubili guske koje nose zlatna jaja. Kako je više nego očigledno da je ovaj scenarij nerealno za očekivati od onih koji su i stvorili EU na bazi novca kao duga, jasno je da sve što sada možemo vidjeti će biti da se produži vrijeme trulom kreditnom novcu. Svaki mjesec i godina je bitna da se što više uskoro bezvrijednih Eura zamijeni za važne resurse država koje će ih na ime potpuno nepotrebnog duga morati prodavati. Tkz. privatizacije i štednje u proračunima država ne mogu polučiti nikakve rezultate. Dugovi su stvarno neotplativi.

Ovome definitivno možemo zaključiti da će sve države koje koriste kreditni novac morati propasti u beskrajnim dugovima. Pri tome će prvo stradati one sa velikim uvozom, pa one sa balansiranom trgovinom, a na kraju i one sa dobrim izvozom. Naime, što je država bolja izvoznica, ima manje kamate. A manje kamate znače da se dug lakše otplaćuje i da treba više vremena da se postigne ista zaduženost.

To je i objašnjenje zašto je Španjolska sa relativno niskim kamatama svejedno završila u velikim dugovima. To je i odgovor onima koji se danas zalažu za niske kamate. Niske kamate neće spriječiti stvaranje dugova, nego samo usporiti njihovo stvaranje.

Mogući odgovor ECB-a i dizanje eskontne stope ne može uroditi plodom. Restriktivna monetarna politika se ne može provoditi na nivou država. To pali samo kod građana i firmi koji u takvoj situaciji djelomično bankrotiraju. Međutim, bankrot država za sobom povlači ogroman bunt naroda. A kako je situacija veća tako prenapregnuta zbog produživanja radnog vijeka za mirovinu, rezanja socijalnih prava, nezaposlenosti i ostalog, više nema prostora za povećanje pritiska na pad standarda građana. Oni je i inače bio nepotreban jer je produkt potpuno nepotrebnog ekonomskog ropstva kreditnom novcu.

Dugoročna prognoza je: Euro zona i EU ide sigurno u financijski raspad, a Švicarski Franak će najvjerojatnije cijelo vrijeme jačati jer Euro neće prestati padati.

Dodatak: Kako je švicarska centralna banka vezala franak uz euro, time su vjerojatno privremeno odustali od čuvanja vrijednosti svoje valute. Međutim, ako su izdani franci pokriveni deponiranim eurima, očigledno je da ako euro kolapsira da će i franak imati istu vrijednost. Naime, Franak ima vrijednost u švicarskim proizvodima i deponiranim eurima. Ako imamo masu Franaka, a malo švicarskih proizvoda koji se mogu kupiti za njih i malu vrijednost deponiranih eura, tada će i vrijednost franka biti jako mala. Do kada će ta veza trajati ovisi o švicarskoj centralnoj banci. Ne vjerujem da će dopustiti da franak propadne zajedno sa eurom.