Ekonomsko ropstvo 25.03.2011.

   Ekonomsko ropstvo je pojam koji treba detaljnije objasniti. Nekad davno, u robovlasništvu, rob je znao da je rob. Danas, u ekonomskom ropstvu, ekonomski robovi nisu svjesni da su robovi. Možemo to usporediti sa mravom koji hoda po lopti koju okreće vješti dječačić. Mrav nije svjestan da je manipuliran, mada po ostavljenim kemijskim tragovima zaključuje da se vrti po istom mjestu. 

   Ključna stvar ekonomskog ropstva je prikrivanje stvarnog stanja. Naime, ljudi se teško mire da su neslobodni i teže što većoj slobodi. Pa tko i kako provodi ekonomsko ropstvo? I kako se to može detektirati? Koji su ciljevi porobljivača? Kako se obraniti? To su dobra pitanja na koja se može dati precizan odgovor. Krenimo redom. 

   Ekonomsko ropstvo ozakonjuje sama država. Potpuno je nevjerojatno, ali ne radi se o slučajnosti. Cijeli niz zakona je koruptivnim akcijom proguran da bi se uspostavila ovisnost države o vanjskom izvoru novca. Tu mislimo na to da država ni u kom momentu ne posjeduje novac (ne izdaje ga sama) nego ga tehnički samo posuđuje i obavezuje ga se vratiti u povećanom iznosu. I ostali subjekti također mogu posuđivati novac uz obavezu vraćanja iznosa uvećanog za kamate. Paradoks u cijeloj situaciji je već na početku jasno, da se ne može onom tko emitira novac vratiti više novca nego što ga je emitirao (emisija centralne banke). Međutim, država ograničena vlastitim zakonima kojima regulira emisiju novca, pada u ekonomsku ovisnost o vanjskom izvoru novca. Kreditor, tada može uvjetovati nastavak kreditiranja promjenama zakona koji bi navodno trebali stvoriti uvjete bolje za otplatu starih i novih kredita. Ostali subjekti u državi također postaju indirektno zahvaćeni ekonomskim robovanjem. Nema uvijeta za ostvarivanje globalnog novčanog profita u državi, te je dobar dio subjekata osuđen na bankrot i dužničko ropstvo. Iz ovog zaključujemo da ekonomsko ropstvo provode grupacije krupnog kapitala (bankari), a to rade koruptivnim (ili ideološkim) utjecajem na zakonodavnu i izvršnu vlast, školstvo i medije.

  I sad ostaje pitanje detekcije ekonomskog ropstva. Običan čovjek teško može shvatiti da njegova država u ekonomskom ropstvu (kao mrav na lopti) jer ne može pohvatati sve novčane transakcije među subjektima da bi izvršio analizu. Njega muče tekući egzistencijalni problemi, a on čak ni ne sumnja u poštenost zakona države. Tu bi činjenicu trebali lako detektirati stručnjaci za monetarnu ekonomiju, ali zbog pogrešnog (indoktriniranog) obrazovanja nisu osposobljeni za točnu ocjenu stanja. Ekonomska struka je zakazala. I to nije slučajno. To je dio sustavnog prikrivanja ekonomskog ropstva. Kako se točnom logičkom dedukcijom dolazi do izvora problema opisano je u članku "Od problema do rješenja". Tamo je utvrđeno da problem dugova u državi dolazi zbog izostanka državne emisije novca, a da je kreditna ekspanzija samo simulacija potrebne realne emisije novca sa posljedicom stvaranja sve većeg duga tj. da se u kombinaciji sa ucjenama ("preporukama"), kojima se mijenjaju zakoni, kompletira se u pravo ekonomsko ropstvo. Posudba novca sa kombinacijom inflacije u konačnici stvaraju efekt duga većeg od ukupne novčane mase (članak "Inflacija bez primarne emisije"). To je više nego indikativan pokazatelj da je država u ekonomskom ropstvu. Da ukupni dug mora, prije ili kasnije, prerasti ukupnu novčanu masu lako se pokazuje izračunom. A praktična situacija je već prisutna u Engleskoj i u mnogo drugih zemalja (npr. našoj). 

  Cilj ekonomskog porobljavana je iskonski. To je nadnacionalno i naddržavno vladanje i bogaćenje. To se postiže dugom. A kako dug raste, tako i uspjeh takve vladavine može polučiti sve više rezultata. Tada se mogu postići ustupci koji se na drugi način ne bi lako mogli postići. Osim toga, ekonomski jače države mogu svoje ekonomsko ropstvo kompenzirati širenjem iste politke na druge zemlje te stvarati suficit robne razmijene. To se zove izvozno orjentirana privreda. Takve privrede imaju cilj prenijeti težinu svog ekonomskog ropstva na zemlje uvoznice njihove robe. U tim državama se tada može postići visoka zaposlenost i rast gospodarske aktivnosti. Međutim izvozno orijentirana privreda je i dalje ostaje ekonomski rob. To se vidi iz nominalnog rasta duga tih država (npr. Japan). Prestanak suficita vanjskotrgovinskoj razmjeni bi mogao u kratkom vremenu pokazati pravo stanje.

  Obrana od ekonomskog ropstva se mora prvo graditi na ispravnoj detekciji. Npr. ako iz dana u dan sve više stvaramo, a samo gomilamo sve više dugova tada je jasno da je to moguće jedino kad je prisutan scenarij ekonomskog ropstva. Obrana od ekonomskog porobljavanja je u znanju. Neobrazovani ljudi su podložniji manipulaciji. Kad znamo kako se provodi ekonomsko ropstvo, tada ćemo prepoznati šablonu i namjere. 

  Evo kako se jednostavno logički može zaključiti da se radi o ekonomskom ropstvu: Dovoljno je da probamo provjeriti da li je svaki čovjek bio plaćen za svoj rad. Ako nije, očigledno je da se radi o iskorištavanju ekonomske prirode. Sa druge strane, možemo provjeriti da li svi ljudi mogu pokriti svoje troškove. Pa čak i kad se radi o osnovnim troškovima, nemogućnost pokrivanja svojih troškova ne dolazi samo od života iznad mogućnosti. Mogućnosti života unutar svojih prihoda za sve je nemoguća misija u državi koja ima ekonomsko ropstvo. Dok na jednoj strani dio ljudi živi sa viškom (novčanim profitom), na drugoj strani se to manifestira kao manjak prihoda u odnosu na troškove. Tu opće nije bitno ostalo bogatstvo koje posjeduju. Sa vremenom će ti ljudi morati rasprodati svu svoju imovinu (djedovinu). 

   Posljedice ekonomskog ropstva su slijedeće:

 - Siromaštvo i besparica 
 - Produženje radnog vijeka za redovnu mirovinu
 - Slabljenje zdravstvenog i socijalnog osiguranja
 - Uvođenje sve viših školarina za neobavezno obrazovanje
 - Rad bez plaće
 - Stalni rast nelikvidnosti - kašnjenja u plaćanju
 - Stalni rast duga (vanjskog i unutrašnjeg)
 - Neisplativost rada u mnogim djelatnostima - zbog neplaćanja
 - Pojava firmi gubitaša koja se ne može rješiti - gubitaši postaju prvo najlošiji, a onda ostali
 - Nemogućnost otplate kredita
 - Socijalni nemiri - nemogućnost ispunjenja ugovora o radu
 - Rast kriminala
 - Besperspektivnost
 - Rast poreza te bezglava porezna politika 
 - Inflacija
 - Usporen razvoj države - stagnacija ili nazadovanje bez nekog višeg uzroka
 - Visoka cijena proizvodnje zbog ugradnje troškova servisiranja dugova
 - Raspad sustava mirovinskih fondova zbog izostanka globalne akumulacije kapitala
 - Velika nezaposlenost
 - Rasprodaja nasljeđene imovine (djedovine)
 - Bezrazložna privatizacija svega i svačega
 - Rasprodaja državne imovine radi podmirenja troškova države
 - Davanje zemlje u koncesiju umjesto vlastitog ulaganja iz vlastite akumulacije
 - Smanjeno ulaganje u infrastrukturni razvoj (npr. navodnjavanje, obrambeni nasipi, itd)
 - Zapostavljanje ili izostanak razvoja pasivnih krajeva
 - Slabljenje sportske i kulturne aktivnosti (bankroti klubova, smanjenje financiranja kulture)
 - Zapostavljanje razvoja u fundamentalnim znanostima
 - itd.

    Zajednički nazivnik problema koji povezuje sve ove posljedice je nedostatak novog realnog novca u sustavu. Nedostatak novca je sasvim logična posljedica u sustavu koji nema riješen unos novog novca na način koji ne stvara dug. Novi novac je potreban. Iz statistike je jasno vidljivo da štednja u državi stalno raste, ali nije svima jasno iz kojih izvora. To je moguće na račun onih drugih koji ostaju bez novca ili su digli kredite. Krediti stvaraju višak novca u sadašnjosti, ali ne mjenjaju buduće odnose. I u budućnosti će se višak novca morati ostvariti još većim kreditom. Da bi se pokrio dug za ranije uzete kredite. Uzimanje sve većih kredita je također pokazatelj da je država u ekonomskom ropstvu. Ona troši više nego što prihoduje jer postoje subjekti u državi (pojedinci i firme) koji ostvaruju trajan novčani profit. Država je izglasavanjem pogrešnih zakona stvorila uvijete za ekonomsko porobljavanje. Tu je najvažniji zakon o centralnoj banci te zakoni o bankarstvu i investicijskim fondovima. U normalnoj situaciji bi država emisijom novca mogala kompenzirati stvaranje profita na drugoj strani i time se prestati nepotrebno zaduživati. Inflacija se sprečava tako se zakonima spriječi multiplikacija novca ili dugova. Time bi država preuzela ulogu koju treba imati - da dodaje novac u sustav bez stvaranja poremećaja. Ta uloga je sada otuđena i u vlasti je banaka (centralne i ostalih) i koristi se u njihove privatne interese na jedan pogrešan način. Tj. da su banke državne, ne bi se ništa bitnije promijenilo. Pogrešna monetarna regulacija u bilo čiji rukama ima iste posljedice.

    Danas smo svjedoci da ljudi masovno izlaze na ulice i traže smjenu vlade, ali jako mali dio njih zna da se tu radi o ekonomskom ropstvu na osnovu pogrešnih temeljnih zakona koji reguliraju količinu novca u sustavu. Ako se podsjetimo na početne tvrdnje da se ekonomsko ropstvo radi na skriveni način, jasno nam je da velika masa ljudi neće shvatiti situaciju. To će shvatiti samo dio njih. Oni neće moći proširiti svoje saznanje ostalima zbog nevjerice u istinitost njihovih zaključaka. A nevjerica dolazi zbog kompletne korupcije medija, političara i školstva ideologijom pogrešne monetarne regulacije. Tu mislim na centralno bankarstvo, emisiju novca samo na kreditan način te mogućnost beskonačnog stvaranja duga bez obzira na količinu novca. Dokaza imamo na svako koraku:

- Mediji uopće ne informiraju o monetarnom aspektu krize
- Političari ni u primislima ne žele povezati krizu sa pogrešnim zakonima koji reguliraju količinu novca u sustavu
- Sindikati se "bore" za radnička prava otprilike kao farmaceuti protiv bolesti - što više borbe to bolje za njih. Oni bi trebali uočiti da se radi o ekonomskom ropstvu i borbu fokusirati na monetarne zakone
- Ekonomski stručnjaci prešućuju ili navode pogrešne osnovne razloge problema (npr. korupcija, siva ekonomija, nekonkurentnost, neznanje, gubitak temeljnih vrijednosti, itd.)

   Da ne bi mislili da je ekonomsko ropstvo novost, navesti ću jedan od bitnih razloga seljačke bune 1573. godine. On je bio nemogućnost plaćanja tlake - novčanog poreza seljacima i kmetovima. Lako je za shvatiti da novca za tlaku nije moglo biti dovoljno jer su postojali oni drugi koji su ga trajno gomilali (imali višak prihoda nad troškovima). Kada je štednja prerasla iznos novo iskovanog novca i mogući dotok novca izvana (suficit robne razmjene sa inozemstvom), tada je normalno da je došlo do besparice i krize. A ona je tada morala završiti jedino revolucijom.

   Borba protiv ekonomskog ropstva i njegovo ukidanje treba biti primarni cilj svih današnjih protesta. Pročitajte još jednom spisak posljedica ekonomskog ropstva i biti će vam jasno da je pogrešna monetarna regulacija uzrok većine problema u državi (kao i u ostalima).

   Sad bi bilo dobro malo prokomentirati i Europsku uniju. Zakonodavstvo koje ima Unija u regulaciji novca stvara ekonomsko ropstvo. To Hrvatska osjeća već od 1994. kada je usaglasila zakon o HNB-u sa ESCB sustavom u Uniji. Time smo uveli centralno bankarstvo u Hrvatsku i otuđili monetarnu vlast od države. RH bi ulazom u EU prenijela monetarnu vlast na ECB i time bi bili onemogućeni da samostalno reformiramo svoj monetarni sustav. To što Unija ima takve zakone uopće nije neobično. EU je nastala na osnovu suradnje krupnih kapitalista. A njima je osobni interes uvijek u prvom planu. Nametanje ekonomskog ropstva u vlastitoj zemlji nije toliko izražajno kada je gospodarstvo razvijeno i ima izvozno orjentiranu privredu. Te razvijene države mogu donekle prosperirati na račun ostalih. A ti ostali mogu biti i izvan EU. Bitno je da se u odnosima sa drugim državama nametne što slobodnija trgovina te zakoni kojima se omogućava slobodan protok kapitala. Tako se stvara zatvoreni krug kredita drugim državama i prodaja vlastitih proizvoda (izvoz). Razvijeno gospodarstvo može imati manje cijene (veća produktivnost, manje kamate) i time veliku prednost u prodaji (izvozu) svojih roba. Time se koči razvoj gospodarstva u manje razvijenim državama i čini ih se ekonomskim robovima razvijenih (preko duga). Još više podataka o lošim zakonima u EU možete naći na europskaunija.yolasite.com.

   EU ima predatorsku ekonomiju u funkciji najrazvijenijih država. I premda je to čini se dobitna kombinacija, nekim razvijenim državama se obila o glavu. Uzmimo primjer Engleske. U želji da što više profitiraju, iselili su proizvodnju u jeftine dalekoistočne zemlje. Međutim, time su pogoršali svoju vanjskotrgovinsku bilancu iz pozitivne u negativnu i time si zapečatili sudbinu. Ekonomsko ropstvo je udarilo najvećom snagom na jednu od začetnica tog izrabljivanja. Engleska danas ima dugove veće od količine novca u državi. Da se ne bi veselili tuđoj nesreći i Hrvatska ima veći dug od količine novca u državi. Tj. Hrvatska je u principu bankrotirala. Od bankrota nas dijeli samo vrijeme kada dugovi dolaze na naplatu. Tehnički se to odgađa uzimanjem sve većih kredita, ali to samo pokazuje da nam je država u ekonomskom ropstvu.

   Stoga pozivam sve koji su nezadovolji sadašnjim gospodarskim stanjem da na prvo mjesto stave borbu za oslobođenje od ekonomskog ropstva - reformom monetarnog i bankarskog sustava. Niti jedan drugi cilj nam nije važniji. Ako se protiv navedenih posljedica ekonomskog ropstva, onda se morate boriti i za oslobođenje!

    I mali dodatak o MMF i Svjetskoj banci. Ove institucije također uvode ekonomsko ropstvo u zemlje kojima djeluju. Sve preporuke koje oni predlažu su usmjerene u tom cilju (liberalizacija tržišta kapitala, uvođenje centralnog bankarstva, privatizacija banaka i infrastrukture,  liberalizacija tržišta radne snage smanjenjem radničkih prava, slobodna trgovina, tržišno određivanje cijena). Jedina šansa tih država da "relativno uspiju" je da stvore jaku izvoznu privredu i teret svog ekonomskog ropstva prebace na druge države. Naravno, to je lako reći, a puno teže ostvariti. Osobito što ne mogu sve države biti jaki izvoznici. Imate i članak na engleskom o Argentini.

    Vaš Nostradurus