Uvod

Kao svaka stvar ili pojava na ovom svijetu tako i termin ljudskih ili temeljnih prava ima svoj povijesni razvoj.

Međunarodni sustav zaštite temeljnih prava kakav danas poznajemo nastao je tek nedavno u povijesti ljudskog društvenog razvoja. No, to ne znači da je ideja o ljudskim pravima mlada povijesna pojava. Ideja o pravima pojedinaca i obvezama onih koji drže vlast stara je koliko i društveni život ljudi mada se iz današnje perspektive moć tih elita čini potpuno neograničena.

Već u prvim društvima, a osobito u prvim civiliziranim društvima, ljudi nastoje kodificirati norme ponašanja. S današnjeg stajališta te norme izgledaju uske i nepravedne no teško je zamisliti da bi tadašnje najnaprednije civilizacije mogle i postojati bez jasno određenih normi ponašanja. U početku su te norme bile čuvane i razvijane kroz usmenu predaju seoskih mudraca, a kasnije su se počele i zapisivati (Summer). Iako današnji čovjek išćitavanjem tih normi vidi tek popis vladarskih prava pomnijim istraživanjem postaje jasno da su ona sadržala i određena prava za pojedince, članove društva koji nisu pripadali društvenoj eliti. Bar onog slobodnog dijela. U početku je to bilo pravo na život, vlasništvo i slobodu, koja su prema današnjim standardima bila uska i gotovo neznatna, no koja su ipak ograničavala vladare u njihovim pravima. Doduše, za vladajuću elitu kazne za kršenje tih normi bile su samo društvena nestabilnost i prijetnja opstanku vlasti tog vladara zbog nezadovoljstva naroda, no i to je već predstavljalo začetak ideje da i oni 'najniži' na društvenoj skali imaju neka prava i da neograničena vlast pripada isključivo bogovima, ali ne i vladarima.  

Ta ideja o pravima koja pripadaju ljudima po njihovom rođenju u statusu slobodnog podanika nekog vladara proširile su se od prvih civiliziranih društava do antičke Grčke gdje Aristotel prvi spominje termin prirodnih prava koja pripadaju svim slobodnim osobama. Ovu ideju prihvaćaju i rimski pravnici koji prirodno pravo definiraju kao skup normi koje ljudi slijede čak i kad nije nametnuta silom vladara. Doduše, u to vrijeme ta prava su se odnosila samo na slobodne podanike nekog vladara. Stranci nisu uživali ni ta prava u onoj mjeri kao slobodni podanici vladara, a neslobodni o njima nisu ni mogli promišljati budući da su pravno smatrani stvarima, a ne ljudima. 

Širenjem kršćanstva u Europi širi se ideja o jednakoj vrijednosti svih ljudi u Božjim očima, a to za sobom povlači ideju o potrebi poštovanja dostojanstva i određenih prava prema svakoj osobi koja pripada 'pravoj' vjeri. Dakako, oni koji su pripadali drugim vjerama nisu mogli uživati takvu privilegiju.

Sukobi društvenih elita u kasnijim fazama feudalnog društva dovodi do normiranja određenih političkih prava povlaštenih dijelova društva u odnosu na vladara. Sad već govorimo o širem dijapazonu prava od onih osnovnih kao što je pravo na život ili vlasništvo. Jedan od najpoznatijih takvih dokumenata je Magna Carta iz 1215. koju mnogi i danas smatraju zaglavnim kamenom anglo-saksonskog pravnog sustava. 

Razvoj prosvjetiteljstva u kasno-feudalnom društvu, djela francuskih enciklopedista i drugih europskih filozofa 18. stoljeća dovodi do razvoja ideje o apsolutnoj jednakosti svih ljudi i potrebi njihove pravne izjednaćenosti. Svoj vrhunac ove ideje doživljavaju u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina donesene 1789. godine. Na tom valu jednakosti, bratstva i slobode njemački filozof Immanuel Kant definira ljudsko dostojanstvo  kao unutarnju vrijednost svake osobe i nešto što pripada svakoj osobi.

Razvojem industrijskog društva dolazi do klasnih sukoba koji vode ka širenju socijalnih i političkih, a u kasnijoj etapi i do kulturnih prava. Te tendencije započinjale su u najrazvijenijim društvima tadašnjeg svijeta, ali same ideje su se vrlo brzo širile i u druge krajeve svijeta, bez obzira što je implementacija tih prava negdje bila brža, a negdje sporija. Ideje su vodile ljude.

U 19. stoljeću, uspostava Ženevske konvencije iz 1864. godine označila je značajan napredak u postavljanju humanitarnih načela, ponajviše zahvaljujući naporima švicarskog humanitarca Henryja Dunanta, kojeg je potresla patnja vojnika u bitci kod Solferina. Ova se konvencija usredotočila na tretman ranjenih vojnika i neutralnost medicinskog osoblja tijekom ratnih sukoba. Krajem 19. stoljeća došlo je do daljnjeg razvoja s prihva'anjem Haških konvencija iz 1899. i 1907. godine, koje su uvele dodatna pravila za vođenje rata, uključujući postupanje s ratnim zarobljenicima i zaštitu civila. Uoči Drugog svjetskog rata, ta su se načela nastavila razvijati kroz Ligu naroda, koja je imala cilj očuvati mir i spriječiti ratne zločine, čime su postavljeni temelji za suvremeno međunarodno humanitarno pravo. 

No, 1940-ih godina svijet se survao u najveći ambis ljudskih prava. Ljudska prava su u II. Svjetskom ratu industrijskom učinkovitošću oduzimana milijunima ljudi. Strahote II. Svjetskog rata ukazale su na potrebu uspostave jednog međunarodnog sustava zaštite ljudskih prava, a suđenje ratnim zločincima u Nurembergu i Tokiju pokazala su da je to i praktično moguće provesti.

Ova stranica govori upravo o tom međunarodnom sustavu zaštite temeljnih (ljudskih) prava izgrađenom nakon II. Svjetskog rata.