Povelja Europske unije o temeljnim pravima

Kao što smo već spomenuli, potpisivanjem Sporazuma o uspostavljanju Europske ekonomske zajednice 1957. godine europske države nastojale su ojačati svoje ekonomije i izaći iz teške ekonomske situacije koju im je donio II. svjetski rat. U fokusu je bila ekonomija te, tek u naznakama, nastojanje da se ekonomska zajednica jednom pretvori u političku uniju. Pravna pitanja koja se nisu direktno ticala ekonomije i zajedničkog tržišta namjerno su izostavljana s dnevnog reda europskih institucija i njihovo doziranje bilo je plod promišljenog, postupnog zbližavanja europskih zemalja u zajednicu koja neće biti samo ekonomska.

Jedno od tih pitanja bila su i temeljna prava. Smatralo se da nacionalni pravni instrumenti te instrumenti izgrađeni kroz Vijeće Europe predstavljaju dovoljno jamstvo za održavanje najviših standarda temeljnih prava u zemljama Zajednice. Nakon što je Europska ekonomska zajednica ratificiranjem Ugovora iz Maastrichta prerasla u Europsku uniju, političku uniju europskih država, pojavila se potreba da se cijeli niz formalno pravnih pitanja pravno uredi u okviru Unije. Unatoč tome što su sve zemlje članice Unije bile potpisnice (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao zemlje članice Vijeća Europe, a u nedostatku dokumenta proizašlog iz pravnog okvira EEZ-a ili EU-a odlučeno je da se pristupi izradi jednog takvog dokumenta od iznimne važnosti za razvoj Unije.

Nedugo nakon stupanja Ugovora iz Maastrichta na snagu, Europsko vijeće 1999. godine predložilo je da tijelo sastavljeno od predstavnika poglavara država članica i predsjednika vlada, Europske komisije, kao i predstavnika Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata načini nacrt dokumenta kojim bi se u okviru EU-a pravno regulirala zaštita temeljnih prava svih građana Unije i onih koji borave na njezinu području.

Tekst Povelje usvojili su i svečano proglasili 7. prosinca 2000. godine Europski parlament, Vijeće ministara EU-a i Europska komisija. Ipak, trebalo je gotovo cijelo desetljeće da taj dokument dobije pravno obvezujuću snagu uvrštavanjem teksta Povelje u okvir Lisabonskog sporazuma 1. prosinca 2009. godine. Dakle, stupanjem na snagu Lisabonskog sporazuma Povelja je dobila pravnu snagu sporazuma donesenih na razini EU-a. Dokument se službeno naziva Povelja EU o temeljnim pravima (engl. Charter of Fundamental Rights of the European Union - CFR) i govori o političkim, socijalnim i ekonomskim pravima građana EU-a i onih koji borave, po bilo kojoj osnovi, na području pod jurisdikcijom EU-a.

Kad kažemo da se odnosi na sve osobe koje borave na područjima pod jurisdikcijom EU-a, mislimo i na osobe koje se na tom području nalaze u nezakonitom statusu. Važno je naglasiti da članak 51(1) Povelje naglašava kako se pravne obveze proistekle iz tog dokumenta odnose na institucije EU-a, tijela uspostavljena temeljem zakonodavstva Unije i na države članice EU-a. Osim toga, članak 51(2) Povelje, kao i članak 6. izmijenjenog Sporazuma o Europskoj uniji, naglašava da se Poveljom neće širiti nadležnosti EU-a. To je rezultat političkih diskusija prilikom donošenja same Povelje, gdje su pojedine države članice izražavale bojazan da bi Povelja mogla povećati ovlasti EU-a u odnosu na države članice, izvan onih okvira koji su postavljeni Sporazumom o Europskoj uniji i Sporazumom o funkcioniranju EU-a.

Rezultat je toga što Unija temeljem prava navedenih u Povelji ne može provoditi ovlasti koje joj ranije nisu dodijeljene navedenim sporazumima. Isto tako, pojedinac ne može pokrenuti spor pred Sudom Europske unije protiv države članice zbog kršenja prava navedenih u Povelji ako država članica nije povrijedila ta prava u okviru provođenja zakonodavstva Unije.

Povelja ima 54 članka svrstana u sedam poglavlja. Prvih šest poglavlja bavi se konkretnim pravima, dok je sedmo poglavlje fokusirano na interpretaciju i provedbu Povelje. Ta su poglavlja sljedeća:

• Dostojanstvo - govori o pravima kao što su pravo na dostojanstvo, pravo na život, zabranu ropstva, zabranu mučenja, zabranu smrtne kazne...;

• Slobode - govori o pravima na slobodu i sigurnost, osobni integritet, privatnost, zaštitu osobnih podataka, pravo na brak, slobodu razmišljanja, vjeroispovijesti, slobodu okupljanja, pravo na obrazovanje, pravo na rad, pravo na vlasništvo i prava vezana za međunarodnu zaštitu;

• Jednakost - govori o jednakosti pred zakonom i zabrani svih oblika diskriminacije;

• Solidarnost - govori o socijalnim pravima, počevši od radnih prava do prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu;

• Građanska prava - govori o pravima građana Unije, od prava na glasovanje do prava na pravično upravljanje i prava na pristup informacijama;

• Pravda - govori o pravu na učinkovitu pravnu zaštitu, pravično suđenje, pretpostavku nedužnosti, i slično;

• Opće postavke - opisuje načine interpretacije i primjene