Opći dio

Opće odrednice

Međunarodna ljudska prava dio su međunarodnog javnog prava koje određuje prava za pojedince i obveze za države, jednako kao i nacionalne i međunarodne oblike pravne zaštite u slučajevima povrede prava i neprovođenja obveza od strane države.

Ovaj dio međunarodnog javnog prava reguliran je od strane niza međunarodnih instrumenata i institucija koje se isključivo bave određivanjem normi ljudskih prava za pojedince. Uključuje i obveze država na međunarodnoj i regionalnoj sceni te proizlazi direktno iz međunarodnih ugovora ili običajnog međunarodnog prava. Odredbe o ljudskim pravima daju prava pojedincima - i to svakoj osobi pojedinačno, ali u nekim slučajevima i kolektivno - da postavljaju zakonske zahtjeve pred javnim tijelima. Jednako tako daju zakonsku osnovu da se takvi zahtjevi poštuju kao ljudska prava pojedinaca.(1)  

Međunarodno pravo koje se odnosi na ljudska prava izniklo je u 20. stoljeću iz želje međunarodnih vođa da se u budućnosti izbjegnu strahote koje su se dogodile tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Godine 1945. međunarodna zajednica prihvatila je Povelju Ujedinjenih naroda. U preambuli Povelje Ujedinjenih naroda navodi se:

"Mi, narodi Ujedinjenih naroda odlučni … da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda…“(2)

Povelja Ujedinjenih naroda ne određuje detaljnije ljudska prava jer je prilikom donošenja Povelje odlučeno da će se u tu svrhu donijeti posebna međunarodna odredba o ljudskim pravima. Okončanjem ovog posla, pet glavnih dijelova međunarodne odredbe o ljudskim pravima postali su slijedeći dokumenti – Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948) (engl. UDHR); Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) (engl. ICECSR), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (engl. ICCPR) i dva pripadajuća opcionalna protokola, od kojih jedan govori o pravu na pojedinačno pravo na žalbu (1966), a drugi o ukidanju smrtne kazne (1989).(3)

Kronološki gledano, usvajanje Opće deklaracije o ljudskim pravima slijedili su međunarodni sporazumi koji su se odnosili na specifična područja, kao što je Konvencija Ujedinjenih naroda o statusu izbjeglica (1951), Konvencija UN-a o pravnom položaju osoba bez državljanstva (1954), Konvencija UN-a o smanjenju slučajeva bez državljanstva (1961) i Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965) (engl. ICERD). Dva pakta, usvojena 1966., s vremenom su pokrila cjelokupni katalog ljudskih prava.(4) 

Otad su usvojeni i drugi značajni međunarodni sporazumi  u okviru Ujedinjenih naroda, kao što su:

• Konvenciju UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979) (engl. CEDAW)

• Konvencija UN-a protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja (1984) (engl. CAT)

• Konvencija UN-a o pravima djeteta (1989) (engl. CRC)

• Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji (1990) (engl. ICMW)

• Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (2006) (CPED)

•  Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom (2006) (CRPD)

Ljudska prava ili temeljna prava 

Potrebno je naglasiti da se u Europskoj uniji pojam "temeljna prava" koristi kako bi se izrazio koncept "ljudskih prava" u okviru specifičnog pravnog konteksta EU-a. No, uobičajeno je da se termin "temeljna prava" češće koristi u nacionalnim pravnim i ustavnim dokumentima, dok se termin "ljudska prava" više koristi u međunarodnom pravu. Oba se pojma koriste za označavanje istovrsnog pravnog sadržaja i materije, što najbolje prikazuju sličnosti između tekstova Povelje Europske unije o temeljnim pravima, (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Opće deklaracije ljudskih prava te drugih međunarodnih sporazuma vezanih za zaštitu ljudskih prava donesenih pod okriljem UN-a.(5) 

Ta prava pripadaju svim ljudskim bićima, bez obzira na njihovo državljanstvo, mjesto prebivališta, migracijski i pravni položaj, spol, nacionalnu i etničku pripadnost, religiju, jezik, vjeru, političko ili bilo kakvo drugo uvjerenje, pripadnost nekoj od manjinskih nacionalnih grupa, vlasništvo, okolnosti rođenja, tjelesna ograničenja, dob, seksualnu orijentaciju ili bilo kakav drugi status. Svaka osoba, bez obzira na njeno državljanstvo ili imigracijski status (npr. tražitelj azila, korisnik međunarodne zaštite, strani radnik, nezakoniti migrant itd.) ima jednako pravo na ljudska prava bez ikakve diskriminacije poštujući princip univerzalnosti. 

Princip univerzalnosti

Princip univerzalnosti ljudskih prava dio je teorije o ljudskim pravima koji kaže da ljudska prava pripadaju svim osobama u svim državama i društvima, bez obzira na njihovu rasu, boju kože, državljanstvo, religiju, jezičnu ili etničku pripadnost te se moraju primjenjivati i tumačiti na jednak način u svim državama i područjima, bez obzira na njihov politički sustav ili političku ideologiju.(6) 

Princip koji govori da je "univerzalnost ljudskih prava kamen temeljac međunarodnih ljudskih prava" najprije je naglašen u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima te je ponovljen u brojnim međunarodnim konvencijama, deklaracijama i rezolucijama koje se odnose na ljudska prava. Zaključci bečke Svjetske konferencije o ljudskim pravima, održane 1993. godine, naglašavaju: 

"Sva ljudska prava su opća, nedjeljiva, međusobno ovisna i povezana. Međunarodna zajednica mora ljudska prava razmatrati globalno, na pravedan i jednak način, pod jednakim uvjetima i s jednakim naglascima. Iako se važnost nacionalnih i regionalnih posebnosti te povijesne, kulturne i vjerske razlike moraju uzeti u obzir, države imaju dužnost, bez obzira na njihove političke, gospodarske i kulturne sustave, promicati i štititi sva ljudska prava i temeljne slobode."(7) 

Tekst: Course Manual for Frontex Fundamental Trainers, Frontex, 2019; prijevod: Antonio Vulas