Europski instrumenti

Vijeće Europe

(Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda sastavilo je Vijeće Europe i usvojilo 1950. godine. Prihvaćanje Konvencije, nadležnost Europskog suda za ljudska prava u interpretiranju Konvencije te prava pojedinaca da podignu tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava danas su osnovne obveze svih država članica Vijeća Europe. Ova Konvencija i niz protokola koji se vezuju uz nju pravno definiraju ovlasti i nadležnost Europskog suda za ljudska prava u cilju zaštite prava i sloboda pojedinaca. Ta prava i slobode variraju u svojoj teoretskoj suštini, širini definiranja i detaljima.(14) 

Oni uključuju pravo na život, zabranu mučenja, ropstva i prisilnog rada, pravo na slobodu i sigurnost osobe, pravo na pošteno suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek, pravo poštivanja privatnog i obiteljskog života, pravo slobode kretanja i pravo slobodnog izbora prebivališta, pravo na napuštanje bilo koje zemlje, uključujući i vlastitu, zabranu kolektivnog protjerivanja stranaca i druga prava. 

(Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda smatra se glavnim instrumentom za zaštitu ljudskih prava koji je izglasalo Vijeće Europe. No, postoji cijeli niz drugih sporazuma o ljudskim pravima koji su nastali u okviru Vijeća Europe, a koji su često unosili nova pravila na polju zaštite ljudskih prava, kao što su:

• Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CETS br. 126), 1987) - sporazum o nadzoru uvjeta u kojima se osobe drže u postupku zadržavanja

• Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima (CETS br. 157, 1995) - sporazum o zaštiti prava manjina

• Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine (CETS br. 164, 1997)- sporazum o zaštiti dostojanstva osobe protiv zlouporabe biologije i medicine

Osim toga, Vijeće Europe odigralo je važnu ulogu u promicanju zajedničkih pristupa u rješavanju specifičnih problema, kao što je borba protiv krijumčarenja ljudi (Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima (CETS br. 197, 2005), koja ima indirektni odnos prema ljudskim pravima).(15) 

Tijekom mnogo godina, (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda bila je i još uvijek jest jedan od najsnažnijih instrumenata za zaštitu prava i sloboda građana država članica EU-a, jednako kao i državljana trećih zemalja čija su prava povrijedile države članice EU-a. 

Europska unija

Početni sporazumi, kojim su ustanovljene Europske zajednice tijekom 50-ih godina 20. stoljeća, nisu predviđali instrumente za zaštitu temeljnih prava. Relativno ograničen okvir Sporazuma o Europskoj ekonomskoj zajednici, koji je u fokusu imao stvaranje zajedničkog tržišta, otvarao je male mogućnosti za pojavu ovakvih problema vezanih za temeljna prava. Ako bi se takve povrede i pojavile, države članice smatrale su kako su njihovi nacionalni ustavi najbolji zaštitnici temeljnih prava.(16) 

No, Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2000. godine bila je prvi dokument s obvezujućim učinkom na polju temeljnih prava koji je donesen u okviru Europske unije.(17) Temeljem članka  6(1) Sporazuma o Europskoj uniji (engl. TEU), koji je izmijenjen i nadopunjen Lisabonskim sporazumom iz 2009. godine, Povelja je pravno obvezujući dokument i smatra se dijelom primarnog zakonodavstva, u okviru nadležnosti Suda Europske unije (engl. Court of Justice of the European Union - CJEU).(18) Sadrži širok spektar građanskih, političkih i socijalnih prava. Temeljna prava zaštićena Poveljom temelje se na popisu temeljnih prava iz cijelog niza međunarodnih i nacionalnih izvora, uključujući i instrumente za zaštitu ljudskih prava UN-a,  Vijeća Europe i Povelje Europske unije o temeljnim socijalnim pravima radnika, usvojene 1989. godine. Dodatni izvori za sastavljanje Povelje bili su i Sporazum o Europskoj zajednici i zakonodavstvo Zajednice te sudska praksa i Suda EU-a i Europskog suda za ljudska prava.(19) Povelja je također i suvremeni instrument zaštite prava jer uključuje i "treću generaciju" temeljnih prava, kao što su zaštita podataka, pitanja bioetike i transparentne uprave.(20) 

Sukladno s člankom 51(1), Povelja Europske unije o temeljnim pravima odnosi se direktno na institucije EU-a, tijela, urede i agencije, no odnosi se i na države članice EU-a, ali samo u okviru "primjene EU prava od strane država članica".(21) Primjerice, odredbe Povelje primjenjivat će se na državu članicu kada ona u okviru donošenja svog nacionalnog zakonodavstva temeljem direktiva EU-a ili kod primjene uredbi EU-a počini određene povrede temeljnih prava. Ovdje je jako važno naglasiti da države članice prilikom provedbi poslova nadzora vanjskih granica EU-a primjenjuju odredbe Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. godine o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama). U onim slučajevima gdje se Povelja ne može primijeniti na države članice, ta su prava zaštićena putem ustava ili ustavnih tradicija država članica EU-a, odnosno međunarodnih konvencija koje su te države ratificirale.(22)