Države i temeljna prava

Implementacija temeljnih prava u državama

Međunarodno pravo koje se odnosi na ljudska prava određuje posebna prava pojedinaca u odnosu na države te određuje pravne lijekove, tamo gdje postoji odgovarajući pravni mehanizam, kako bi se donijele pravne odluke u zahtjevima pojedinaca (npr. takav mehanizam postoji u okviru Europskog suda za ljudska prava)8. Ukratko, može se reći da se međunarodni sporazumi o ljudskim pravima implementiraju i zaštićuju gotovo u cijelosti kroz nacionalne pravne mehanizme svake od država potpisnica, dok se međunarodna tijela zadužena za implementaciju ljudskih prava mogu gledati uglavnom kao dodatni doprinos jačanju nacionalnih mjera.(9)

Dvije najvažnije iznimke ovom općenitom pravilu mogu se naći u djelovanju Europskog suda za ljudska prava (ESLJP, engl. ECtHR) i Suda Europske unije, o kojima će se raspravljati u poglavljima niže. 

Obveze država i njenih predstavnika

Obveze država, vezane za zaštitu ljudskih prava, mogu se definirati na dva načina – pozitivne i negativne. Prema Europskom sudu za ljudska prava, osnovna karakteristika pozitivnih obveza sastoji se u tome što od nacionalnih tijela zahtijevaju poduzimanje potrebnih mjera u cilju zaštite prava ili, još točnije, usvajanje razumskih i primjenjivih mjera (ovisno o određenim slučajevima, praktičnih, zakonskih i pravosudnih mjera) kako bi se zaštitila prava pojedinaca.(10) 

Negativne obveze, s druge strane, zahtijevaju od države da se suzdrži od aktivnosti koje mogu rezultirati povredama ljudskih prava. Države i njihovi predstavnici, uključujući i granične policajce/ke, imaju obvezu poštivanja, zaštite, promicanja i ostvarenja ljudskih prava.  

• Obveza poštivanja znači da se država mora suzdržati od negativnih utjecaja na ljudska prava i pravo uživanja ljudskih prava od strane pojedinaca (negativna obveza).

• Obveza zaštite zahtijeva od države, ali i od nedržavnih tijela kao što su poslovne tvrtke, poduzimanje aktivnosti u cilju zaštite ljudi (pojedinaca i grupa) od povreda ljudskih prava (pozitivna obveza).

• Obveza promicanja zahtijeva od države poduzimanje mjera kako bi se postiglo da svatko ima mogućnost biti upućen u svoja prava.

• Obveza ostvarenja zahtijeva od države poduzimanje pozitivnih aktivnosti radi omogućavanja uživanja ljudskih prava. Primjerice, država mora omogućiti graničnim policajcima odgovarajući trening kako bi bili u stanju jamčiti poštivanje ljudskih prava svih osoba.

Članak 4. Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) određuje da će države članice Europske unije tijekom nadzora prelaska vanjskih granica EU-a djelovati: 

… u potpunoj sukladnosti s odgovarajućim pravom Unije, uključujući Povelju Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”), odgovarajućim međunarodnim pravom, uključujući Konvenciju o statusu izbjeglica iz Ženeve, od 28. srpnja 1951. („Ženevska konvencija”), obvezama vezanima uz međunarodnu zaštitu, posebno načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, i temeljnim pravima. U skladu s općim načelima prava Unije, odluke prema ovoj Uredbi donose se na pojedinačnoj osnovi. 

U ovom kontekstu države su predstavljene kroz sva državna tijela, u ovom slučaju primjerice od strane graničnih vlasti, koje primjenjuju spomenute odredbe Zakonika o schengenskim granicama. Na taj su način svi predstavnici ili uposlenici državnih tijela, kao što su granični policajci, u obvezi provođenja obveza države. Kada se nalaze pod njenom nadležnošću, država i njeni predstavnici imaju obvezu sprječavanja kršenja ljudskih prava od strane pojedinaca, primjerice kod trgovanja ljudima.

Sve osobe koje spadaju pod nadležnost jedne od država članica EU-a, uključujući migrante i tražitelje azila, imaju pravo na uživanje ljudskih prava kako je to ustanovljeno UN-ovim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, konvencijama Vijeća Europe i Poveljom EU-a, kao i zaštitnim instrumentima ustanovljenim nacionalnim pravnim mehanizmima. Sukladno međunarodnom pravu i europskom pravu koje se odnosi na ljudska prava, zaštita od povrede ljudskih prava odnosi se na sve osobe pod jurisdikcijom države.(11) 

Potrebno je naglasiti da se područje nadležnosti s obzirom na odredbe međunarodnog javnog prava te odredbe vezane za ljudska prava poistovjećuju s nacionalnim suverenim teritorijem države.(12) No, države mogu u iznimnim slučajevima provoditi svoju nadležnost i izvan svog teritorija. Takva nadležnost države nad osobom može se ustanoviti i kod osobe nad kojom se provodi granična kontrola na vanjskim granicama i države koja ozakonjuje i provodi tu kontrolu u vidu:

• de iure kontrole

• de facto kontrole nad teritorijem i osobama

• provođenjem javnih ovlasti.(13)

U mnogim slučajevima pitanje nadležnosti pojedine države predmet je sudske rasprave (npr. rasprava pred ESLJP-om o povredi članka 3. (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te kršenju principa non-refoulement u pojedinim slučajevima).