(Europska) Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

Nepune dvije godine nakon usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima pod okriljem UN-a, europske zemlje nastojat će na tragu želje za uništavanjem uzroka međunarodnih strahota doživljenih tijekom II. svjetskog rata, a ponajprije u samoj Europi, donijeti pravni dokument kojim će se svako kršenje ljudskih prava staviti izvan zakona.

Nacrt teksta Konvencije slijedio je tekst UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima, nastojeći potvrditi njenu snagu, no isto tako nastojeći tim pravima dati zakonsku snagu koja će obvezivati sve države potpisnice. Bio je to ujedno i odgovor na represiju koja se širila u zemljama istočne Europe u kojima su vlast preuzeli komunisti uz podršku Sovjetskog Saveza.

Od 7. do 10. svibnja 1948. godine u Haagu, Nizozemska, sastali su se poznati europski političari (među kojima su bili i Winston Churchill, François Mitterrand i Konrad Adenauer), predstavnici građanskog društva, akademici, poslovni ljudi, predstavnici radničkih sindikata i predstavnici raznih vjerskih zajednica. Na tom okupljanju, koji je nazvan Europskim kongresom, sudionici su iznijeli namjeru donošenja povelje o ljudskim pravima na europskoj razini, a kojom bi se zaštitila ljudska prava svih stanovnika Starog Kontinenta.

Na prvom sastanku Savjetodavne skupštine Vijeća Europe, održanom u ljeto 1949. u Strasbourgu, Francuska, kojem je prisustvovalo više od 100 delegata iz tadašnjih 12 država članica Vijeća Europe, donesen je zaključak o potrebi donošenja europske povelje o ljudskim pravima i osnivanju sudskog tijela koje će moći provoditi odredbe same povelje. Pod predsjedanjem jednog od glavnih tužitelja na procesu protiv nacističkih dužnosnika u Nürnbergu, britanskog odvjetnika Sir Davida Maxwell-Fyfea, i bivšeg francuskog ministra i pripadnika francuskog pokreta otpora tijekom njemačke okupacije Francuske Pierre-Henrija Teitgena, izrađen je nacrt teksta Konvencije. Tekst je sadržavao popis ljudskih prava koji se uglavnom temeljio na popisu prava navedenih u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima te je donosio prijedlog za organizaciju sudskog tijela koje bi na europskoj, nadnacionalnoj, razini bilo zaduženo za provedbu odredbi Konvencije. Takav tekst podnesen je Odboru ministara Vijeća Europe.

Usvajanjem nacrta teksta od strane Odbora ministara, Konvencija je otvorena za pristupanje 4. studenog 1950. godine na zasjedanju u Rimu. Konačno je ratificirana 3. rujna 1953. godine te je stupila na snagu pod službenim imenom Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Provedba Konvencije povjerena je sudskom tijelu koje je osnovano samom Konvencijom – Europskom sudu za ljudska prava – te samom Vijeću Europe. Time je ovaj dokument postao pravno obvezujući za sve zemlje potpisnice, kojih u ovom trenutku ima ukupno 47.

Konvencija se sastoji od uvodnog dijela, djela kojima se određuju prava i slobode, djela kojim se regulira nadležnost i način rada Europskog suda za ljudska prava, te trenutno važećih 7 protokola kojima se regulira primjena Konvencije u državama potpisnicama.

Tekst Konvencije i važećih protokola vidi na: https://www.zakon.hr/z/364/(Europska)-Konvencija-za-za%C5%A1titu-ljudskih-prava-i-temeljnih-sloboda