Dana jedanestog novembra 1997, Veronika je odlucila da je –konačno!-kucnuo cas da se ubije. Pažljivo je ocistila svoju sobu iznajmljenu u samostanu časnih sestara, isključila grejanje, oprala zube i legla.
Veronika je znala da je za svako delanje u životu najvažnije sačekati pravi trenutak.
Smatrala je sebe normalnom osobom. Njena odluka da umre zasnivala se na dva vrlo jednostavna razloga i ona je bila ubedjena da bi se mnogi ljudi slozili s njom.
Prvi razlog: sve je u njenom životu bilo isto, a kada mladost jednom prodje, nastupa dekadencija, starost koja ostavlja neizbrisive tragove, dolaze bolesti a prijatelji odlaze. Na kraju krajeva, nastavljanjem življenja nista se ne dobija; naprotiv otvaraju se samo nove mogućnosti za patnju.
Drugi razlog je bio vise filozofske prirode: Veronika je čitala novine, gledala televiziju, pratila zbivanja u svetu. Sve je išlo naopako, a ona tu ništa nije mogla da popravi-zato je imala utisak da je potpuno beskorisna.
Ako Bog postoji, razumeće da je ljudska moć poimanja ograničena. On je stvorio svu tu zbrku, bedu, nepravdu, pohlepu, samoću. Imao je, nesumnjivo najbolje namere, ali rezultati su nikakvi; ako Bog postoji, biće milostiv prema stvorenjima koja žele pre vremena da napuste ovaj Svet, a mogao bi čak i da nas zamoli za oproštaj što nas je primorao da tuda prolazimo.
Bilo kako bilo, preživela je i sada se nalazi u Viletu-čuvenom i zloglasnom azilu za umobolne, otvorenom 1991.god.
Kako opravdati –u jednom svetu gde svi nastoje da prežive, po svaku cenu-osobe koje odluče da same umru?
Veroniku su spasili, ali srce joj je stradalo od sedativa koje je popila i lekari joj saopstavaju da joj je ostalo jos par dana života.
Upravo zato što je sve smatrala glupim i besmislenim, počela je da prihvata sve što joj je život nametao. Kao devojčica, mislila je da je suviše rano da bira; a sada, kao zrela devojka, samu sebe je ubedila da je već prekasno da išta menja.
I na šta je straćila energiju? Na nastojanje da sve u njenom životu ostane isto. Žrtvovala je mnoge želje da bi njeni roditelji nastavili da je vole kao što su je voleli dok je bila dete, i ako je znala da se prava ljubav vremenom razvija i menja.
Kada je postigla gotovo sve što je želela u životu, zaključila je da taj život nema smisla, jer su svi dani jednaki. I odlučila je da umre.
Šta navodi jednu osobu da sama sebe prezire?
Verovatno kukavičluk.Večiti strah da nešto grešite, da nećete postupiti onako kako to drugi od vas očekuju.
Šta je stvarnost?
To je ono što se podudara sa shvatanjima većine. To ne mora nužno biti ono što je najbolje i najlogičnije,ono što odgovara kolektivnim željama i potrebama. Vidite šta ja nosim oko vrata? Kravatu. Jedan ludak rekao bi da nosim neku šarenu, smešnu krpu, beskorisnu, vezanu na jedan veoma komplikovan način, koja još uz to otežava pokretanje glave i zahteva dodatni napor, koja još uz to otežava okretanje glave....
Vitrol je supstanca koja truje organizam.Većina obolelih opisivala je proces trovanja kao Gorčinu. Sva ljudska bića poseduju u svom organizmu gorčinu-u većem ili manjem stepenu-ali bolest napada samo kada je organizam oslabljen, odnosno kada se javi strah od takozvane stavarnosti.Pojedine osobe, u grozničavoj želji da izgrade sebi jedan svet u koji nijedna spoljašnja pretnja ne može da dopre, razviju preko svake mere odbrmbene mehanizme protivspoljašnjeg sveta-ostavivši pritom unutrašnjost bez ikakve zaštite. Od tog časa Gorčina može nesmetano da krene u svoj ubilački pohod.
Glavna meta vitrola bila je Volja. Ljude koje napada ta pošast gube volju za sve, i već nakon nekoliko godina više ne uspevaju da izadju iz svog sveta, jer su istrošile sve zalihe svoje energije podižući visoke bedeme, u nastojanju da stvore sebi stvarnost kakvu su zamislili.
Za ništa nisi naučila, čak ni onda kad ti je smrt za petama? Prestani sve vreme da umišljaš kako izazivaš neprilike, kako si drugima na smetnji. Ako nekome tvoje društvo ne prija, sam će se požaliti. A ako nema petlju da se žali, onda je to njegov problem.
Šta si mogla da izgubiš? Svoje dostojanstvo. Da se namećem tamo gde nisam dobrodošla. – A šta je dostojanstvo? Je li to želja da te svi smatraju dobrom, pristojnom osobom, punom ljubavi prema bližnjima? Poštuj prirodne zakone; gledaj filmove o životinjama pa ćeš vidti kako se one bore za svoj prostor
Sve što imam to je sadašnjost. Svi mi jedino to i imamo, i uvek vrlo kratko traje-iako neki misle da imaju i prošlost, u kojoj su stekli razna iskustva, i budućnost, kada će ih steći još više...........
Imate dva izbora: da ovladate svojom svešću ili da pustite da ona ovlada vama. Ta druga mogućnost vam je poznata-prepuštali ste se strahovima, neurozama, nesigurnosti-jer je čoveku urodjena sklonost ka samouništenju. Budite ludi, ali se ponašajte kao normalne osobe. Imajte smelosti da budete drugačiji-ali naučite to da činite ne skrečući pažnju na sebe.
Takva je mladost, stalno postavlja sebi nove zahteve, ne pitajući da li to telo može da izdrži. I telo uvek izdržava.
U Viletu je Veronika srela puno ljudi, sve obolele od različitih sindroma, ali je svima bilo zajedničko da se plaše života. I upravo nekako Veronikinim bivstkovanjem, shvataju da je život vredan i da ga vredi živeti.
Sve je pogrešno. Jer ako ceo svet o nečemu sanja, a samo manjina to ostvari, onda se svi osećaju kao kukavice. U svakom slučaju, kukavice su jače i uspevaju da nametnu svoje stavove.
Živite! Ako budete živeli, Bog će živeti sa vama. Ako odbijete da preduzmete svoje rizike, On će se vratiti na daleka nebesa i biće samo predmet filozofskih spekulacija.
I zato rekoh samom sebi:
Sudbine bezimnika biće i moja………………………
Veronika je preživela, i nastavila da živi. Lekar je samo pokušao eksperimentalnom metodom da je izleči od letargije i želje za samoubistvom. I uspeo je. Konačno je shvatla šta znači život.