Interesantna knjiga. Štivo o odrastanju devojčice, nesigurne u sebe i sve sto je okružuje, povučene u svoj svet koji nije nimalo bajkovit, ali iz koga nikako ne moze pobeći, bar ne bez tudje pomoći.
S majkom koja je bila zanesena novcem i polozajem u drustvu, te je čim joj je otac umro, ostavlja da zivi kod bake i deke, i preudaje se,a potom je i potpuno zaboravlja, devojčica počinje da oboljeva od opsesivno- kompulsivnog poremećaja a sve u strahu da ce izgubiti i baku i deku i potom ostati potpuno sama. Taj poremecaj dostize vrhunac u pubertetu, kada joj u mnogome psihijatar pomaze da ga prebrodi I krene dalje. A onda nestaje prvo deka a zatim I baka I ostaje sama, sama bez ikog svog, uplasena zivota koji zapravo nikad nije ni stvarno zivela.
Bajke smatram perveznim stivom za decu. Da se ja pitam, trebalo bi ih zabraniti. Gotove sve. Ružno pače može da prodje. Ili- stočiću, postavi se. Ali, one u kojima su akteri uboga i kinjena siročad, zla maćeha i nezainteresovani šmokljan od oca pred kojim ona zlostavlja dete, koje se dakle bave nastarnim porodičnim temama, krajnje su mi odbojne. O cemu je na primer, reč u vrhunski odvratnoj priči o Ivici I Marici? Odgovoriću kao pravnica čija mašta možda nije dovoljno razvijena i prijemčiva za ovu vrstu štiva-o ubistvu sa predumišljajem. Roditelji nemaju dovoljno novca za hranu, pa stoga odluče da sina i kćer odvedu i ostave u nekoj nedodjiji. Posto im se plan, zbog dečije domišljatosti izjalovi, brižni mama i tata ponove se upuste u isti poduhvat. I, upali im. Čemu takva bajka služi? Razvijanju mašte? Formiranju zdravih ličnosti koje bi, valjda, trebalo da prihvate kao normalno da roditelji žele njihovu smrt? Da su u stanju da ih ubiju? Sjajan nauk na početku zivota, nema zbora.
Njenu samoću prekida Saša, student psihologije koji postaje njen zivot, savršeno je razume i pomaže joj da se uklopi u normalno okruzenje. Medjutim, situacija devedesetih, nesigurnost, sankcije, bombardovanje, dovodi to toga ljubavni žar u njima umire i posle šest godina oni se rastaju.
Knjiga opisuje situaciju devedesetih, nestasice, rat, bombardovanje, ali samo usput, više nus pojave samih dešavanja.
Dvehiljadite, kada je kancelarija počela sa radom, iz Brisela je imperativno zahtevano da se munjevitom brzinom ostvare prvi vidljivi rezultati u smislu konkretene ili- kako se to moderno kaže- transparetne pomoći Srbiji, pa se dragoceno vreme nije moglo trošiti na dugo i pažljivo biranje kvalitetnih kadrova. Lokalci su, shodno tome, bili primljeni zbrda-zdola. Praktično je bilo dovoljno znanje jezika i osnovna kompijuterska pismenost, sve drugo računalo se kao dodatni plus. Ispalo je da su primljeni gotovo svi koji su na konkursu obratili paznju i na vreme se prijavili. Ja sigurno ne bih da me, svojom upornošću, Saša nije naterao.
Temeljno nepoverenje prema svemu i svakome štitilo me je od velikih očekivanja. Ne spadam medju one koji smatraju da zaslužuju sve najbolje. Naprotiv, uhvatio bi me strah kada bi mi se nekakav nebeski lavor sreće, tek tako, iz čista mira, sručio na glavu.
Nisam sklona isterivanju pravde u tudje ime. Držim da je u životu i onako nema.
Radila je jedno vreme u preduzeću Živojina Surdukovića, Žakule…
Zasto bih bila glasnogovornik onih koji su dobrovoljno potrčali za Žakulom kada je rasturio državno preduzeće i na njegovim ruševinama osnovao svoje, privatno? Znali su ko je i šta od njega mogu očekivati. Uprkos tome, poštovali su ga, kao što podlosti skloni, ali uplašeni ljudi poštuju onog ko se drzne da ostvari njihove potajne maštarije. Što bih se ja tu mešala?
Društvena hijerarhija u socijalizmu počivala je na aksiomu da do punog procvata radnih sposobnosti dolazi tek kada čovek zadje u petu deceniju. Uprkos lažnim apoteozama, na mladost se zapravo gledalo kao na neko oboljenje koje treba pregrmeti, kao sto se pregrme zauske ili male boginje. Osoba ispod četrdeset smatrana je žutokljuncem, novajlijom, početnikom, uopšte-neizvesnim projektom ili zametekom koji obećava, prema kome se dakle, treba odnositi sa rezervom i skepsom. Pa ako se zametak za deceniju ili dve pokaže, tim bolje. Ako ne, nije zaludu bilo bazično nepoverenje. Otuda mi se ovaj živahni tiranosaurus, nekadašnji komunistički kadar, šef nekog komiteta, kako li se to već zvalo, obratio sa –balavice.
Biserka je magistar svetske književnosti i najobrazovanije stvorenje koje sam upoznala, sto se iz površinskog kontakta ni po čemu ne bi moglo zaključiti. Namerno se ačila, začinjavajući rečenice sa- sestro slatka, mili bože, kuku i lele, ženo draga, čoveče božji i drugim narodskim izrazima iz tog spila.Govorila mi je da posmodernizuje narodni jezik kroz kemp. A onda se glasno smejala svojoj dosetki. Glasno se smejala da je sve prštalo, kad bi neku svoju izjavu začinila kletvama od kojih bi mi, da ih nije izgovorila Bisa, recidivi živnuli kao polusasušena biljka posle obilate kise i, hraneći se slikovitošću kletvi, nekontrolisano porasli, poput čarobnog pasulja:
-Jesi li videla onog neuspelo spermatozoida sta truca sinoc, dzigerice mu istunule nazivo?
Ili
-On da vodi zemlju, lepra ga izela dabogda, da mu deo po deo tela otpada….
Bila sam izuzetno aseksualna. Često sam, povodom teme svoje seksualnosti, razmišljala kako ljudska sudbina duboko zavisi od epohe u kojoj je dosudjeno da traje. U antičkom svetu bila bih prezrena kao osoba koja se ne uklapa u glorifikovanje ljudskog tela i slobodan odnos prema čulnosti. Viktorijanci bi moju ravnodušnost slavili kao uzor smernosti i suzdržanosti, najpoželjnijih drustvenih osobina. U hip komuni sedamdesetih njeni naduvani članovi ne bi ni primetili da sam uvrnuta…
Junakinja na kraju dobija nervni slom zbog sitnih, ali njoj krupnih stvari koje su se nagomilale u njenom zivotu, i uspeva da ga uspešno prebrodi.
Pozitivna knjiga, interesantno štivo za čitanje, junakinja me u pojednim stvarima poprilično podseća na mene, ali ona ide do veće krajnost u svemu.
Spisateljica je napisala i knjige:
Spletkarenje sa sopstvenom dusom
Kao da se nista nije dogodilo
Idi, vreme je