Jung je rodjen 1875. U Francuskoj. Završio je medicinski fakultet i specijalizirao psihologiju. Saradjivao je sa Fjordom, a potom je stvorio sopstvenu teoriju koja se naziva analitička psihologija.
Istraživanjem ljudske psihe stvorio je mapu ljudske duše, gde opisuje psihu u svim njenim dimenzijama i isto tako pokušava da objasni njenu unutrašnju dinamiku.
EGO-SVEST
Svest je stanje budnosti čije je središte JA.
Struktute psihe po Jungu su: ego, senka, anima, animus i jastvo.
Ego je neka vrsta ogledala u kome se psiha ogleda i postaje svesna. Stepen do koga ego preuzme sadržaj psihe i do koga se sadržaj reflektuje u njemu, jeste stepen do koga može da se kaže da taj sadržaj pripada carstvu svesti.
Ego je centralna tačka u svesti; njena središnja i možda najstabilnija odlika.
Ego može da potisne sadržaje koji mu se ne svidjaju ili nalazi da su nepodnošljivo bolni ili nekompatibilni sa ostalim sadržajima.
Ego nije proizvod ishrane, rasta ili razvoja. On je urodjen.
Slab ego je lako omesti, a kao rezultat-svesti nedostaju usredsredjenost i stalna motivacija.
Nakon odredjene razvojne tačke, ljudski ego i ljudska svest se uveliko definišu i oblikuju uz pomoć kulturnog sveta u kome osoba odrasta i obrazuje se. To je sloj ili omotač strukture ega koji okružuje centralni ego. Kako dete raste u nekoj kulturi i uči iz njenih oblika i navika kroz porodične odnose i iskustvo obrazovanja u školi, taj omotač ega postaje sve deblji i deblji. Jung ove dve kerakteristike ega naziva ličnost br.1 i ličnost br.2. Ličnost br.1 je urodjeno središte ega, a ličnost br.2 je kulturološki usvojen sloj ega koji se vremenom razvija.
Zivotnost kojom neka osoba zrači, spontane reakcije i emocionalni odgovori na druge i na život, izlivi humora i raspoloženja i napadi tuge, zagonetne komplikacije psihičkog života-sve ove karakteristike i atribute pripisujemo drugim vidovima šire psihe, ne ego-svesti kao takvoj, tako da je neispravno razmišljati o egu kao o ekvivalentu cele osobe. Ego je jednostavno zastupnik, fokus svesti, centar svesnosti.
Čovek je isto toliko rob svoga karaktera i u nutrašnjih demona koliko i spoljašnjih autoriteta.Često se to ne shvati sve do druge polovine života, kada nam obično sine da je čovek sam sebi najgori neprijatelj, najoštriji kritičar, i najstrožiji u postavljanju zadataka samom sebi. Sudbinom se upravlja iznutra isto toliko koliko je ona odredjena spolja.
Mi smo bića koja pokreću emocije i predstave isto onoliko koliko smo i racionalni i prilagodjeni okolini.Sanjamo u istoj meri koliko i razmišljamo, a verovatno osećamo mnogo više nego što mislimo.
Ako je primorana da pravi izbor i zauzima stav, osoba zauzima sposobnost da to čini više i bolje.
Kompleksi imaju svoju sopstvenu specifičnu energiju. Kada ih stimuliše neka situacija ili dogadjaj, oni emituju velike količine energije i preskaču nivoe dok ne stignu do svesti. Njegova energija oslobadja ljušturu ego-svesti i preplavljuje je, čime utiče da se ona obrće u istom smeru i da oslobadja izvesnu količinu emotivne energije koja je oslobodjena u ovom sudaru. Kada se to dogodi, ego više nema potpunu kontrolu nad svešću, a može se reći ni nad telom. Ego može, ako je dovoljno jak da zadrži u sebi jedan deo energije kompleksa i da minimalizuje emotivne i fizičke izlive.
Rani kompleksi, koje nameće porodica, ne nestaju iz psihe. Oni nastavljaju da dominiraju u ličnom nesvesnom.
Nisu sve trauma spoljašnjeg karaktera, niti se nameću u trvenjima sa okolinom. Postoje trauma koje se dešavaju u unutrašnjosti nečije psihe. Kompleksi mogu da se stvore ili dopune moralnim komfliktom koji proizilazi iz očigledene nemogućnosti da se afirmiše nečija celokupna ličnost.