U 17. veku, u Istanbul je doveden jedan Mlečanin kojeg su zarobili turski gusari. Imao je 23 godine, i jedino što je želeo, je da se vrati kući, svojoj majci i verenici. Ovog zatvorenika, koji veruje da se razume u astronomiju, fiziku i slikarstvo, otkupljuje jedan Turčin Hodža, kojeg zanimaju iste stvari.
-Verovati da osoba koja pobuđuje naše interesovanje utiče na elemente jednog života, nama nepoznatog, a toliko privlačnijeg ukoliko je nepoznanica veća, i zamišljati da nas jedino njegova naklonost moze u život uvesti, šta je drugo do početak jedne strasne ljubavi? Prust
-Mnogi veruju da unapred određenog života nema i da je u biti svake priče po jedan lanac slučajnosti. Ali čak i oni koji to smatraju istinom shvate da su stvari koje su doživljavali kao slučajnosti, sve do jedne bile neizbežne.
-Plovili smo od Venecije prema Napulju, kada nas presretoše turske lađe. A tada, u prošlosti, bio sam druga osoba koju su majka, verenica i prijatelji oslovljavali drugačijim imenom. Tu osobu, koja je nekad bila ja, i dalje sanjam i znojav se budim iz sna.
-Taj momak imao je 23 godine, studirao je nauku i umetnost u Veneciji i Firenci, verovao da se razume u astronomiju, matematiku, fiziku i slikarstvo; naravno divio se samom sebi, progutao većinu onoga što je pre njega bilo stvoreno i na sve to se mrštio; nije sumnjao da ce postići više; bio je jedinstven; znao je da je pametniji i kreativniji od ostalih; ukratko bio je to jedan sasvim običan momak. Teško mi je da poverujem da sam ovaj momak zapravo ja iz proslosti. Utehu pronalazim u nadi da će se nekoliko njih koji jednoga dana do kraja budu pročitali sve ovo sto pišem shvatiti da taj momak ipak nisam ja. A možda će ti strpljivi čitaoci pomisliti da će se priča mladića koji je zanemario realnost dok je čitao svoje omiljene knjige ipak jednog dana nastaviti tamo gde je stala.
Bacili su ga u tamnicu…
-Čovek koji je ušao u sobu neverovatno je ličio na mene. To sam bio ja! Tako sam pomislio u prvi mah. Kao da me je neko ko se želeo poigrati mnome ponovo uveo unutra kroz vrata, nasuprot onima kroz koja sam već bio ušao, a zatim kazao: vidi, trebalo je zapravo ovako da izgledaš….Covek se zvao Hodža, a uzeo je Mlečanina da bi učio od njega, da bi napredovao….
Između ova dva čoveka postoji nekakva neobična sličnost. Robovlasnik ima želju da od svog roba uči o Mlecima i zapadnoj nauci. U nastojanju da jedan drugog upoznaju, razumeju i rastumače, njih dvojica, gospodar i rob, razgovaraju, sedeći za istim stolom u jednoj tamnoj i praznoj kući koja gleda na Zlatni rog. Njihove priče i avanture vodiće ih do istanbulskih ulica kojima hara epidemija kuge, do vrtova i životinja Sultanovog Sina, koji kao da su iz sna, do ideje pravljenja jednog neverovatnog oružja i najzad, do pitanja "zbog čega sam ja to što jesam". Što priče budu više odmicale, spajajući dan i noć, senke će sasvim lagano zameniti mesto.
-Tih dana slagali smo se samo u jednom: svaki od nas omalovažavao je onog drugog.
Kasnije mi je kazao kako ću ga podučiti svemu, zato me je tražio od paše. Tako smo počeli sa radom, poput dva brata, dva uzorna đaka koji predano uče čak i onda kada odrasli nisu tu da ih prisluškuju kroz odškrinuta vrata.
Hodza se sve više gušio u svojoj kozi. Pokušavajući da postigne rezultate, da obrazuje nepismeno tursko stanovnistvo, obuzima ga razočarenje i on često naziva okolno stanovništvo glupacima.
Posle kuge, koja je zavladala Istanbulom i pravljenja uspešnog kalendara njenog trajanja i prestanka, Hodža uspeva da se približi sultanu i da postane carski astrolog. Medjutim, njegove ideje nisu bile produktivne, naročito o funkcionisanju carskog oružja, i svu krivicu, Turci bacaju, ne na njega , vec na Mlečanina koji je stalno sa njim.
Do tada, oni su se već veoma dobro upoznali. Hodža je, sem što je govorio italijanski, do tančina znao detalje o svakom iz porodice njegovog dvojnika hrišćanina. Zgrožen Turcima, odlučuje da ode u Veneciju, i zauzme mesto Mlečanina, a ovog ostavi na svom mestu.
I svako od njih postize maksimum, boraveci u tuđoj zemlji, u tuđoj koži.
-Trebalo je da tragamo za onim što je neobično i što zbunjuje: to je verovatno jedino što smo i mogli učiniti protiv odvratne dosade ovog sveta, ali za onim sto je neobično i što zbunjuje trebalo je da tragamo u svetu, a ne u sebi samima.. Traganjem u sebi i toliim dugim razmišljanjem o sebi, postajali bismo nesrećni.Eto, to je ono što se dogodilo junacima u ovoj priči: zbog toga junaci nisu mogli podneti da budu ono što jesu, zbog toga je svako od njih želeo da bude neko drugi.
Priča se zavrsava tako što shvatamo da je junak price našao svoj mir…sve ono o čemu je ikada maštao, idealna slika njegovog života, bila je upravo slika njegovog dvorišta u kojem je dočekao svoju sedamdesetu.