Kao dete bio je preke naravi. Ta narav se zadržala, nije je mogao promeniti ni kao sveštenik. Poslali su ga u škole, da uči: Uči ako želiš da živiš dobro. Ako nećeš, kod mene te čeka posao: kopaćeš ili ćeš raditi kao vodeničar, I bićeš beo prašnjav I umoran. Biraj!
Ali nije završio gimnaziju. Odlučio je da se prijavi u dobrovoljce I upadne u specijalne jedinice za obavljanje delikatnih I tajnih zadataka za koje su bili potrebni smeli I hrabri ljudi.
Po svaku cenu sam hteo negde da odem. Privukle su me I price o junackom životu komita, o borbi srpskog naroda za slobodu, o osveti Kosova, Lazara, Miloša. Osetio sam da je došao trenutak da se ostvare dečački snovi o junaštvu i sticanju neprolazne slave. U narodu je rasla želja za oslobadanjem svih Srba iz ropstva. Prenošene su od uva do uva, priče o strašnim zločinima muslimana nad hrišćanskim življem, o tome kako muče, otimaju, beščaste. Učili smo kako ubiti što više ljudi a ostati živ.
Svaki čovek mora i treba da se bori protiv neprijatelja, ali sam duboko uveren u to da ne sme da mrzi čoveka, već ono zlo koje je u njemu.
Turska je bila osiromašila srpski narod po svakom pitanju, izuzev u very i moralu. Zato je u vreme pre prvog rata, žena u Srbiji radjala sve dok joj je utroba bila sposobna; za nasilno prekidanje trudnoće, kad bi se veštački uništio plod, kažnjavalo se zatvorom. Prvo muško čedo nije podlegalo vojnoj obavezi. Sin prvenac je pomagao roditeljima u podizanju mladje braće i sestara. Živelo se u kućama čatmarama pokrivenim šindrom, u zemunicama, vajatima, kolibama. Malo je bilo kuća sa krevetima, spavalo se na zemljanim podovima, na asurama, rogozinama, ili na kožama i slami, uz ognjišta, nogu okrenutih prema vatri.
Škole su bile pri manastirima i crkvama. Ko bi se odlučio da bude sveštenik, morao je dve godine da provede u manastiru, da se nauči čestitom i pobožnom životu, da se opismeni i osposobi da samostalno vrši službu i vodi crkvene knjige.
Kada bi kome bio potreban kum, birao ga je medju časnim i poštenim ljudima. Uzimao je onog ko je radan, uvažavan i poštovan od većine.Odlazio bi tom čoveku,pao pred kolena I rekao: Kumim te bogom i svetim Jovanom, krštavaj mi i venčavaj decu, donesi mi sreću u kuću. Kad bi ovaj pristao, on bi ustao sa zemlje I ljubio kuma u ruku, pa u grudi.
Kum je poštovan kao svetac. Kumom je počinjalo svako veselje u kući, njemu je pripadala najveća čast.
U Temišvaru su mi uručena odlikovanja: Orden belog orla sa mačevima, III reda, Zlatna medalja Obilića I nekoliko manjih odlikovanja. U tom sam ratu dobio 10 odlikovanja, plus Albansku spomenicu koju sam kasnije primio.
Tada se završilo moje vojevanje u srpsko-turskom I prvom svetskom ratu. Mnogi su hteli da nas unište, da zatru srpski narod. Mi, vojnici, učinili smo koliko smo mogli, ono što smo morali I što nam je bila dužnost. Potukli smo tirane i zlotvore, oslobodili južnoslovenske narode vekovnog ropstva, I stvorili Jugoslaviju.
Rat nije ništa rešio niti ispravio. Mnoge carevine su propale, nove države su nastale, ali u ljudima se ništa u suštini nije promenilo.
Tih dana sam bio pred životnom odlukom; bio sam u nedoumici šta da radim, pa su me mučile razne misli. Nisam mogao da odlučim I jasno sebi da kažem: ti ćeš Dobrivoje, od sada I zauvek ovo da radiš I to I to da budeš.Imao sam više mogućnosti: da budem seljak; da odem u vojsku I da budem komandir; da dovršim školu I da budem činovnik ili sveštenik I da se zamonašim.
Iguman nije prihvatio da se zamonašim: Gord si, gord, Dobrivoje. Oštar si I plahovit čovek. Kako I kad misliš da se smiriš? Kako ćeš mi biti poslušan? Kako ti možeš da budeš siromah? Kako ćeš živeti celomudreno I odvojeno od svetske taštine kad si takav?
U jesen 1922. Krenuo sam u Petrinjsku planinu da u njoj molitveno tihujem.
Srce mi je plivalo u radosti, mekšalo, topilo se u lepoti. Tada sam bezmerno voleo Boga I ljude. To moje duhovno stanje nije moglo da se uporedi ni sa kakvim uživanjem u životu posvećenom porodici, materijalnim dobrima, zabavama I telesnim uživanjima.
Dve godine je proveo u samovanju, daleko od ljudi a u susret prepoznavanju samog sebe I Boga.
Po volji I nagovoru vladike Nikolaja, I pod njegovim rukovodstvom počeo sam da učim iz knjiga. Izučavao sam Konfucija, indijsku I grčku filozofiju, budizam., Kuran, pravoslavne I rimokatoličke dogmate I život svetitelja. Po želji Vladike izučavao sam gradjevinarstvo.
Vladika je imao u svojoj službi plahovita čoveka. Pitali su ga zašto ga je uzeo u službu aon reče: Tražio sam čoveka sličnog sebi, da bi prema njemu odredjivao stepen svog smirenja.
Žene su obletale oko mene. Nisam ih grubo odbijao. Ostavljao sam im izvesnu nadu. Dobro sam znao kako se žene razgoropade ka dim se ne ostvari želja: mogle bi I crkvu da napuste, I Boga, I o meni da smisle strašne priče. I ne bi me ostavile na miru dok mi vrat ne slome. Govorio sam im kao u šali: Biće nečeg medju nama, biće, sigurno! Sačekaj samo da se malo prolepšaš.
Odrekao sam se bio I novca I žena, a kao zainat mogao sam da I imam I jednog I drugog koliko mi duša želi.
Dobar rat ratovah, trku svrših, veru održah!
Odlična knjiga o veri, vrednostima duhovnim I moralnim I o čoveku.