Prica je o meni, ali isto toliko i o drugima, pa se može pričati u svim licima.
Priča je o Raški, o detinjstvu, komunizmu i Titu, o životu...
Učionica, katedra, a iza katedre na zidu on, smeši se iza zastakljenog rama. Dečko je na njega gledao kao na sveca, pošto su sveci bili zabranjeni.Nepravedne i zle će strogo kazniti a poštene i dobre strogo nagraditi. On nije Bog /Boga više nema, on ga je ukinuo/, ali mu je ravan, u mnogo čemu i iznad.
Ispod njegove slike, malo po strani, visi karta sveta. Mami me da krenem na put. Najpre u Francusku, zemlju čiji jezik učimo. U gradu nijednog stranca nisam video.Razredni tvrdi da su svi stranci špijuni, pa je najbolje da ih se klonimo. Na pomisao da se beži u svet došli su moji drugovi. Ali ne da se beži u Francusku već u Ameriku.
Plan bekstva i putovanja smišljam ja.Ponećemo toplu odeću, ćebad, hranu, oružje i pare. Sastaćemo se u sumrak, kod klanice, na periferiji varošice. Odatle ćemo krenuti niz Ibar, doći do Brvenika, onda skrenuti prema manastiru Gradcu, pa preći planinu Goliju, spustiti se do varošice Ivanjice i pravo se zaputiti na zapad..prema moru, prema Italiji. Ovakav put mi se na karti učinio najkraći.Nameravali smo da idemo peške-kako bismo zavarali trag našima i miliciji…..i putovanje se zavrsilo loše.
Taj nevini dečiji pogled na svet, te dečije iluzije, raspršene na hiljadu delića…..i posle petnaest godina novi poredak. Klinci koji su kažnjavani postaće najveći državnici koji se pitaju za sve……voziće se besnim kolima i pokazivati svoju ljubav prema Njemu, koga u detinjstvu nisu voleli i nisu ih učili da ga vole.
Književnost, ma kakva bila, ništa ne može da učini da u ovom svetu bude bolje, ona je fikcija, poput onog mog savršeno smišljenog puta za Ameriku kroz neprohodne srpske planinčine; ona je bila, i jeste, i ostaće lepa.
Postojala je u Raski, na vrhu glavne ulice, na ulazu u park, zelena klupa oko koje su se obicno u podne skupljali mladići. Na tu klupu su sedali samo glavni momci. Najači, najlepši, najduhovitiji.
Kako starim, sve redje idem u Rašku. Sve manje mi prijaju ti odlasci. Raška koju vidim nije ona Raška iz moje mladosti..
Putovanje ne znaci nista bez dozivljaja. A dozivljaja nema bez druge osobe. Gotovo da mi nista ne znace gradovi koje sam posetio, a u kojima mi se nista nije desilo. Dok te ne dotakne, stvar ne postoji.
Dobra knjiga se stalno cita i procitava. Kao sto se i dobra prica stalno prica i prepricava. Niti su ta knjiga, niti su te price uvek iste. Samo prvi put se prica prica, ili knjiga cita od glave ka repu…
Pisac je madjionicar. Dotakne stapicem, recimo ovaj stari rasklimatani ormar i on se pretvori u riznicu najcudesnijih predmeta, punih tajni. Opsenar je! Nesrecne usrecuje, mrtve ozivljuje i , na zalost, zive ubija.
Umetnost je vecita ali je zivot jedan i neponovljiv.
Steta sto se komunisticki svet raspao. U nekim aspektima licio je na bajku. Sve je u njemu bilo cudesno i nestvarno. Sistem, ljudi, novac, vrednosti. Na svakom koraku su te uhodili i prisluskivali: najpre ti smeta a onda pocne da ti godi. Shvatis da postoji neko ko uzima za ozbiljno ono sto govoris…..U nama se bore dve teznje: jedna zeli formu, oblik, definiciju, a druga se brani od oblika, nece formu. Stvranost nije nesto sto bi se bez ostatka moglo zatvoriti u formu. Forma nije saglasna sa zivotom…..U tom cilju, ne moze se ni jedno drustvo ugurati u strogu formu, strog poredak….