U Indiji, u okviru oronule plate pokojnog radže od Badalpura nalazi se mali vrt u koji jedna Evropljanka redovno dolazi kako bi prikupila snagu i osvežila duh. Zahr, sultanijina kći, potomak poslednjih vladara Konstantinopolja, takodje je i radžina kći, te je tako i kći indijske zemlje. Ovo je priča o njoj-ženi koja je, čim je došla na svet, izgubila sve: ime, prezime, poreklo, roditelje. Pobegavši iz Indije, majka je pred smrt poverava jednoj porodici na čuvanje. Kao već odrasla devojka Zahr pokušava na sve moguće načine da pronadje svoj identitet, jer joj se čini da bez njega ne može zakoračiti u život.
Naravno, ona i nije mogla stvoriti svoj identit, šetajući iz jedne porodice u drugu, slušajući različite priče o svom poreklu…Na studijama se priključuje komunistima revolucionarima. Oni su propovedali da je licemerje najveći greh: prevara nije strašna, ukoliko se o njoj priča a drugi greh je bio raspaljivanje strasti, bez zadovoljavanja iste. Takve devojke smratrali su namigušama, koje su gore od kurvi, jer su ove druge bar poštene da idu do kraja u onome čime se bave, a često su i to divne žene, dostojne divljenja…..Zadojena takvim pričama, pokušala je to sprovesti i u delo…Naravno, baš se začudila kada ju je tadašnji momak, a vodja pokreta otpora bez razmišljanja izbacio na ulicu.
U dvadeset prvoj godini, posle višegodišnjeg traganja, upoznaje oca i svoju zemlju. Zatiče osiromašenu porodicu, i otkriva nemilosti kojima je izložena mala muslimanska zajednica. Zahrini evropski običaji izazivaju snebivanja i mnogobrojne prekore. Povrh toga, ona je žena, i samim tim potpuno obespravljena. Sve to ne umanjuje njenu sreću zbog porodice koju je najzad pronašla i oca kojem se divi i kojeg obožava. Medjutim, njen svet se ponovo ruši kada biva prisiljena da napusti sve. Otac se ne ponasa kao otac, braća nisu ono sto je ona očekivala….odlazi odatle i vraća se posle dvadeset godina sa željom da dobije parčence zemlje koje bi bilo samo njeno…nešto što bi je vezivalo za lepe uspomene. Na žalost ni to ne uspeva…
*Čula je naravno za purdu-prekrivene žene koje žive u svetu odvojenom od muškaraca-ali bio je to drevni običaj..Nijedna žena ne usudjuje se da sedne pored muškarca, a ni muškarac pored žene. Ne gledaju se, niti medjusobno razgovaraju; kao da borave u dva zasebna sveta, odvojena nevidljivim zidinama. Premda je purda iščezla iz modernog društva, hoće li se njen običaj podlo ovekovečiti u vidu „mentalne purde“, neke vrste autocenzure koja će javno, mimo onog što pristojnost nalaže, zabraniti bilo kakav kontakt izmedju polova?
Zahr će kasnije otkriti jedan krut i duboko usadjen kod ponašanja, koji oblikuje sve odnose izmedju muškaraca i žena, pri čemu je veo samo jedan izraz i posledica toga. I tada će saznati da mnoge žene ne osećaju to kao stegu, već naprotiv kao znak poštovanja i neophodnu zaštitu.
*Železnička stanica-u centru velikog hola, sedeći ili ležeći po prostirkama na popločanom patosu, medju zavežljijima i košarama punim namirnica, porodice čekaju upražnjena mesta u pretrpanim vozovima. Spokojno provode vreme jedući i spavajući tu dan-dva, a ponekad i celu sedmicu: na kraju krajeva tu nije ništa gore nego negde drugde.
*Državnici ne vole da saradjuju sa sposobnim i ujedno časnim ljudima: kad se te dve osobine spoje, nesposobni su da manipulišu.
*Muškarci slobodu zahtevaju za celo čovečanstvo, spremni da žrtvuju život za tu univerzalnu vrednost, ali jženi, paradoksalno, na daju da predje prag sopstvene kuće.
*U Indiji se lepota tela meri belinom kože. Svi osvajači su uvek bili belci, te se stoga beloputost uvek pripisuje eliti, svemu što je retko i zadivljujuće. Otud je potekla ta svojevrsna autorasizma, samonipodaštavanje zbog tamne kože.
*Činite ono što mislite da treba činiti. Kako god okrenete, jedni će vas uvek okivati u zvezde a drugi uvek blatiti. Ne osvrćite se jer to nema veze sa vama. U stvari, vi ste samo izgovor za ispoljavanje raspoloženja, potreba i protivrečja okoline.
*Ne treba suditi, već shvatiti. Spinoza
*Napolju je muškarac apsolutni gospodar, on kontroliše svaki potez supruge i kćeri; u kući, uloge se menjaju: svemoćna supruga upravlja domaćinstvom, troškovima, poslugom, vaspitavanjem kćeri sve do braka, o kojem takodje ona odlučuje i vaspitavanjem sinova, ali samo do sedme godine, kada ih pod svoje uzima otac. Prekasno: njihov je karakter već formiran a dečak je postao hiroviti i razmaženi kraljević, koji će takav ostati i kada poraste, uprkos svemu.
*Ovde se nakit retko kad prodavao na komad, s obzirom na to da je bio deo kompleta koji treba da ukrasi ženu od glave do pete: počev od dugačkih naušnica, široke ogrlice preko celog dekoltea, narukvica, prstenja i često dijadema, do ogrlica za gležnjeve i prstenja za nožni palac.
U Indiji, nakit zapravo ne pripada jednoj ženi, već liniji žena koje ga predaju prilikom venčanja. Jer ti ukrasi ne priliče ženi čija je kći zrela za udaju-ona više ne treba da privlači poglede, dostojanstvo joj nalaže da napusti žive boje i upadljiv nakit, da zaboravi na ženstvenost te da se pripremi za graciozan ulazak u starost, iako nema ni četrdeset godina.
Prema hiljadugodišnjem običaju, muž je u pratnji braće i rodjaka, provaljivao vrata zenane da bi oteo mladu. Žene su zdušno branile pristup, udarajući mladića cvećem. Zatim su, usred opšteg smaha, zagradile mladoženju baldahinom i otišli po suprugu.
*Za istočnjake, brak iz ljubavi je nepristojnost, uvreda. Brak je zakoniti ugovor ustoličen izmedju dve porodice, dva bogatstva, dva statusa, koji čini bazu društvenog poretka, a ovaj ne sme zavisiti od jednog tako nestabilnog i neukrotivog osećanja kao što je ljubav. Ljubav je previše lepo i romaneskno osećanje da bi zavisilo od materijalnih spona. Postoji samo kada je slobodna od svake obaveze. Brak iz ljubavi, zapadnjačka novotarija, značio bi upravo ugovor iz ljubavi, što je apsurdno! Kao kad bismo hteli ljubav i sigurnost u isti mah-protivrečan zahtev, jer prvi pojam podrazumeva stalno obnavljanje, dok se drugi zasniva na ponavljanju. Možete li da zamislite da ugovor fiksira količinu i kakvoću ljubavi koju jedno drugom dajemo!
*Podredjen božjoj volji-to je glavni smisao značenja reči musliman.
*Dok bi mesečina srebrnim ljuspicama prekrivala trule fasade i svojom aurom udahnjivala život vrtovima i palatama, napajali su se njegovom okrnjenom lepotom...
*U hinduizmu: mlade žene muževi i tazbina spaljuju zato što miraz nije u celosti isplaćen, ili ne mogu da izmame više novca od roditelja.