Šta bi bilo kada biste mogli da sačuvate nešto od svoje prošlosti? Koje bi to godine bile? Koje doba godine? Kako bi to mirisalo? Kakvog ukusa bi bilo?
To su pitanja kojima počinje roman "Kupinovo vino".
Ovo je priča o Džeju Mekintošu, piscu petparačkih priča. Uhvaćen je u zamku između nerešene prošlosti i dosadne sadašnjosti, nedostaju mu teme za pisanje, i predaje se dionizijskim strastima, a traga za sobom i istinom ljudskog života.
Slučajno otkriće šest boca vina, ostavštine starog, izgubljenog prijatelja, predstavlja ključ za novi početak. Postoji nešto magično u vezi sa vinom, nešto što dopušta prošlosti da živi. Pod njegovim uticajem vreme se vraća unazad. Džej to otkriva kad napusti London i ode u Gaskonju. U novoj sredini čekaju ga duh prošlosti kojeg samo on može da vidi i Mariz - usamljena udovica sa sopstvenom tajanstvenom pričom iz minulih vremena...
-Vino govori. Svi ti znaju. Osvrnite se oko sebe.Pitajte u prorocistu na dnu ulice;nepozvanog gosta na svadbenoj gozbi; najvecu budalu. Ono govori. Kao trbuhozborac. Ima milion glasova. Razvezuje jezik, izmamljuje tajne koje nikad niste nameravali da odate, tajne koje nikad niste ni znali. Vice, besni, sapuce. Govori o velikim stvarima, fantasticnim planovima, tragicnim ljubavima i strasnim izdajama. Vristi od smeha. Tiho se kikoce samo za sebe. Place pred sopstvenim odrazom. Otvara davno prosla leta i secanja koja je najbolje zaboraviti. Svaka flasa, dah drugog vremena, drugih prostora.Pretvaranje proste materije u stvar iz snova. Laicka alhemija.
Roman pocinje tako sto flasa penusavog, reskog pica prica pricu o piscu u cijem podrumu ono lezi.Izazovno, zuboravo vino, veselo i pomalo napadno, sa reskim ukusom crne ribizle, kaze etiketa.Prica o piscu koji je posle objavljene prve knjige izgubio inspiraciju i uporno je cekao da se vrati. Pisao je naucnu fantastiku, od toga je prezivljavao, ali prava prica jos nije bila na pomolu. Dzo je cekao magiju. bas onu magiju koja mu je pomogla da napise Dzoa Krompirasa, magiju koja mu je obojila detinjstvo, i tako mnogo nedostajala. Pio je, govorio je sebi, iz istog razloga iz koga je pisao drugorazrednu naucnu fantastiku. ne da bi zaboravio, vec da bi se setio, da bi otvorio proslost i ponovo se obreo tamo, kao kostica u gorkom vocu. Svaku bocu je otvarao i svaku pricu zapocinjao sa ubedjenjem da tu lezi magicni gutljaj koji ce ga povratiti. Ali magiji su, poput vina, neophodni odgovarajuci uslovi da bi delovala. U protivnom, hemija se ne dogadja.
-Nekad se desi slucajno.Nakon toliko godina iscekivanja-da se planete sloze, u slucajni susret, iznenadnu inspiraciju-odgovarajuce okolnosti se povremeno dogode same od sebe, skriveno, bez fanfara, bez upozorenja. Dzej je to smatrao sudbinom. Dzo nazivao magijom. Ali nekad je sve to jednostavno hemija, nesto u vazduhu, kretanje koje ce u necem sto je dugo bilo nepokretno izazvati naglu, neizbeznu promenu.
-Zvao se Dzo Koks, ziveo je u napustenom rudarskom naselju, gde se nekad i sam bavio rudarstvom. Sada je imao bastu u kojoj ziveo sa biljkama, negovao ih, tetosio im, golicao ih i pevao im. Govorio je da su biljke zive, da osecaju i cuju..Kada je bio dobre volje, pripovedao je o svojim putovanjima. "Mislim na prava putovanja momce. Ne te gluposti iz turistickih brosura, vec prave stvari. Pont-Neuf u rano jutro, kad nikog nema samo skitnice izlaze ispod mostova i iz Metroa A sunce sija na vodi. Njujork. Central park u prolece. Rim. Ostrvo Vaznesenja. Prelaz preko italijanskih Alpa na magaricima. Kajak s povrcem sa Krita. Peske na Himalaje. Riza sa lisca u hramu Ganes. Da te uhvati oluja kod oblae Nove Gvineje. Prolece u Moskvi i pseci izmet..."Na tim putovanjima sakupljao je semenje i imao je citavu teglu retkog semenja iz celog sveta. Tako je lepo i socno pricao da je Dzeju bilo tesko da poveruje kada je shvatio da Dzo nije nigde mrdnuo sa svog imanja.. "Pa i nisam, priznao je Dzo, moja putovanja bila su astroloska..ali je to isto...tek posle mnogo godina Dzej je shvatio da starc zaista ume da vantelesno otplovi u nepoznato.
Zajedno su otkrili i mastali o kuci, vili u Francuskoj, gde bi uzgajali voce i povrce i pravili najbolje sorte vina. Dzej je dugo verovao da je starac nestao u jednoj od tih kuca posto se izgubio iz Pog Hil Lejna, i kada je takvu veliku, ruzicastu kucu , ugledao u katalogu za prodaju momentalno je kupio i odlucio da raskrsti sa predjasnjim zivotom i ode u potrazi za Dzoovom magijom.
A sta je ustvari bila Dzoova magija? Ispunjen zivot, zadovoljstvo, ljubav....sve ono sto trazis u sebi i od ljudi oko sebe..i sve je to i nasao, zahvaljujuci lepom mestu, neobicnim ljudima, samom Dzou, koji je egzistirao na tom mest5u s vremena na vreme, u svojim astralnim putovanjima, i poceo ja da pise........Dar za pisanje se vratio. Ponovo se radjala knjiga, o predelima , o ljudima....Najvise o zeni koja je zivela na imanju do njegovog.
Postepeno otkriva da udovica, koja ga neodoljivo podseca na njegovu Djejn iz detinjstva, krije tajnu zbog koje ju je zivot vezao za imanje...Postepeno se izmedju njih dvoje radja ljubav i on odbacuje novi roman koji bi unistio nju, njihov zivot, mirnu seosku idilu, i ostaje na selu gajeci Dzoovo posebno povrce. Krompir tuberosa rosifea, doneo je njemu i celom selu bogatstvo....Magija je nastala. Sreca se vratila.
-pisac opisuje svoja leta u Pog Hil Lejnu na nacin koji me podseca na decije romane-pustolovine, sitne decije crke, druzenje sa Dzoom Koksom.