Čikago, 1920.- Hedli Ričardson je tiha devojka koja je odustala od ljubavi. Živi na spratu porodične kuće i svi je već smatraju usedelicom. Sve ono što je postojalo živahno i nemirno u njoj majka je uspela da suzbije, te se Hedli vremenom naučila da živi mirnim i povučenim životom.
Posle vrtoglavog udvaranja i venčanja oni se otiskuju za Pariz, gde postaju zlatni par žive i nestalne grupe – čuvene „izgubljene generacije“ – u kojoj su i Gertruda Stajn, Ezra Paund, Fransis Skot i Zelda Ficdžerald.
Prilagodljiva i manje progresivna Hedli bila je savršena za zavisnog, talentovanog i egocentričnog Ernesta. Njemu je bila potrebna žena koja bi bezuslovno podržavala njegovu karijeru, a Hedli je bila velikodušna ljubavnica i odana pratilja, koja je žrtvovala svoje lične ambicije zbog Ernesta. Živeći u njegovoj senci i pružajući mu preko potrebnu stabilnost i rame za plakanje, Hedli prihvata sve ono što Ernest voli i u čemu uživa, istovremeno se boreći da pronađe način da živi moderan život, uz zadržane tradicionalne vrednosti. Ali ubrzo magija glamura počinje da bledi.
Ernest je često govorio da je umro u ratu, samo na tren; da mu je duša napustila telo kao svilena maramica, izvukla se pa lebdela nad njegovim grudima. Vratila se nezvana a ja sam se često pitala da li je pisanje za njega način da spozna jeli mu duša uistinu tu, ponovo na svom mestu.
Ovde je prosto tako lepo da me sve boli. Zar se nisi I ti zaljubila u Pariz?
Jos se nisam zaljubila ali sam bila zadivljena njim. Hodanje po najboljim ulicama Pariza tad je ličilo nailasku na raskriljene zavese nekog nadrealnog cirkusa, pa gledanje u svako doba dana i noći svih tih čudesa i sjaja.
Kafei Monparnasa su vrveli slikarima, ruskim baletskim igračima i američkim piscima. Svake božje noći mogli ste sresti Pikasa kako ide uvek istim putem i uvek mirnog pogleda uprtog u svakog I u sve. Hodajući tada pariskim ulicama skoro svako je mogao da se oseća slikarem jer su to iz vas izvlačile svetlosti I senke po zgradama, mostovi što kao das u hteli da vam slome srce I izvajane lepe žene u crnim uskim haljinama Koko Šanel koje puše I zabacuju glavu kad se smeju…
To što ti I Hem imate, savršeno je. To je svetinja!......U to vreme nisu svi verovali u brak. Stupanjem u brak kao da ste govorili kako verujete u budućnost.
Iako veoma zaljubljeni, Hemingvejevi nisu pripremljeni za život ispunjen pićem i brzinom u Parizu zahvaćenom erom džeza, koji ne vrednuje tradicionalne pojmove porodice i monogamije. Okružen prelepim ženama i suparničkim sujetama, Ernest s mukom traži glas koji će mu obezbediti mesto u istoriji i pretače sve bogatstvo i žestinu života s Hedli i njihovim krugom prijatelja u roman Sunce se ponovo rađa. Za to vreme Hedli se trudi da očuva svoje biće dok zahtevi života s Ernestom postaju sve teži, a njena uloga supruge, prijateljice i muze postaje sve izazovnija. Uprkos njihovoj izuzetnoj vezanosti, ipak se suočavaju s krajnjom krizom braka – izdajom koja će dovesti do propasti svega za šta su se tako snažno borili.
Ernest je doterane zene smatrao smesnim. To se uklapalo u njegovu sklonost prema svemu jednostavnom- dobra prosta hrana, dobra vina koja se gotovo mogu žvakati, seljaci s nimalo složenim vrednostima i jezikom.
Želim da napišem jednu istinitu rečenicu, rekao je. Ako uspem da pišem dnevno jednu prostu i istinitu rečenicu, biću zadovoljan.
Intervju sa piscem/Laguna/:
Koja je istorijska pozadina Vašeg romana "Pariska žena"?
Istorijska pozadina mog romana je prvi brak Ernesta Hemingveja i godine uspona u Parizu (oko 1920-1926), sa stanovišta njegove supruge, Hedli Ričardson. Da bih organizovala građu romana, ja sam pratila dobro dokumentovane istorijske zapise šta im se i kada dešavalo, ali sam izmislila mnogo, scene i situacije za koje niko nije bio ili mogao biti zainteresovan, skoro sve dijaloge, i u potpunosti njihove unutrašnje živote.
"Pariska žena" uglavnom je napisana sa tačke gledišta Hemingvejeve supruge Hedli Ričardson. Zašto ste odlučili da napišete roman iz ugla Hedli Ričardson? Koliko vam je ova vrsta pripovijedanja omogućila da osvijetlite priču?
Ideja da pišem glasom Hedli Ričardson mi je sinula kada sam pročitala Hemingvejev "Pokretni praznik". Njegove uspomene na Hedli su tako nježne i dirljive, pune kajanja da sam odlučila da potražim detalje njenog života u biografijama i pismima. Hedlin glas odmah mi se obratio, pa sam ja vrlo brzo shvatila da je ona savršena osoba za otkrivanje Hemingvejeve strane koja je bila u sjenci njegove kasnije ličnosti.
Takođe sam odmah bila pogođena dramom i moći njihove konačne tragične ljubavne priče i Hedli kao pripovjedačem. Njena pisma (koje sam tražila tokom mog istraživanja) otkrivaju je kao zabavnu, pametnu i direktnu i apsolutno realnu. Veoma rano sam se osjećala intimno povezana sa njom. U tome je trik pisanja u prvom licu, zar ne?
Bila sam u njenoj glavi poslije svega, ili u glavi lika koji sam izgradila i zamislila. Ali, prava Hedli, jedina koju poznajem iz slova i biografije, takođe mi izgleda veoma blisko. Divila sam se kako je ona bila iskrena, bistroumna i direktna. Izdržala je do kraja i znala je ko je ona, čak i kada su stvari u braku bile emotivno prokockane.
Zašto ste baš izabrali "Parisku ženu" za naslov?
- Moj originalni naslov je bio "Veliko dobro mjesto", koji potiče od istoimene kratke priče Henrija Džejmsa, omiljenog Hedlinog pisca. Američki bivši patrioti zvali su Pariz "veliko dobro mjesto", ali više od toga mi se dopalo mišljenje daje ona znala Džejmsovu priču i da je dobijena prava referenca. Kada je knjiga ušla u štampu, naslov se promijenio u "Parisku ženu", jer se ljudima u izdavačkim kućama "Ballantine" i "Random House" (moj američki izdavač) više dopao.
Mislim da se, takođe, i meni više dopada, zbog ironije u njemu, i načina na koji se nadimak izvrnuo, okrenuo naglavačke. Sa distance gledano, Hedli je bila jednostavno Hemingvejeva "pariska žena", na isti način na koji je Polin bila njegova "Ki Vest žena" ali ispod očigledne površine, Hedli je bila od fundamentalnog značaja za ostatak njegovog života i karijere. Bez njenog uticaja on nije mogao da "postane" pisac kakvog sada znamo.
Hemingvej je, pomenuli ste, napisao knjigu memoara "Pokretni praznik" u kojoj je opisao svoje godine života u Parizu. Koliko vam je ova knjiga bila od koristi pri pisanju "Pariske žene"?
- Moja knjiga je u izraženom dijalogu sa Hemingvejevim memoarima, a to je značilo da obogaćuje iskustvo čitalaca. Odlomci koji podsjećaju ili su preobličen materijal iz "Pokretnog praznika", trebalo je da sugerišu zajedničko iskustvo, ali i nježne polazne tačake. Sa prve posjete Šrunsu (planinsko selo u Austriji, prim. V.Og.), na primjer, Hedlino viđenje sela, gostionice, skijanja, itd, odrazilo se u nekoliko poglavlja Hemingvejevog "Pokretnog praznika"; bilo je to blaženo vrijeme u njihovom braku. Tokom druge posjete, Polina Fajfer se umetnula u brak i željela sam da čitalac to suštinski osjeti. To je to razbijanje sreće. Početak kraja.
U drugom primjeru, ja sam preoblikovala Hemingvejevu priču o padu sa konja u Otilu, ali sa Hedline tačke gledišta, sa nijansama i emocionalnim posljedicama koje su bile njene sopstvene. U Pamploni, čitalac treba da razmišlja o knjizi "Sunce se ponovo rađa" i kako Hedli vidi te iste trenutke, ali iz potpuno različite tačke gledišta.
Vaš roman "Pariska žena" opisuje čuvenu Izgubljenu generaciju. Kako ste gradili njihove^ likove, s obzirom da je riječ o veoma poznatim ljudima?
- Izgradnja i otjelotvorenje ovih vrlo poznatih likova iz stvarnog života je bilo zaista teško. Najteže je bilo stvoriti ih da izgledaju kao pravi ljudi, a ne samo kao poprsja ili karikature. Moja američka urednica Suzana Porter mi je bila od velike koristi po ovom pitanju kada sam radila reviziju knjige i insistirala je, da konačno prestanem da mislim o tome i da pokušam da sabijem u najistaknutijim tačkama njihove biografije i počnem da razmišljam o tome kako bi ih Hedli jednostavno opisala kao ljude. Šta bi ona primijetila i cijenila u njima. Ta distinkcija je napravila svu razliku.
Iz tog perioda datira jedan od najpoznatijih Hemingvejevih romana "Sunce se ponovo rađa". Kako tumačite ovaj roman u sjenci Hemingvejeve biografije?
- Hemingvej je bio veoma izražen autobiografski pisac. On je koristio svoj život i vidio je da je dobra priča u onome šta se dešava oko njega i u načinu kako se to dešava. Pa, on je bio u stanju da za 7 nedjelja izbaci prvi nacrt romana "Sunce se ponovo rađa", nedugo nakon što je on ostavio Hedli u Pamploni tog ljeta 1925. godine. Svi njihovi prijatelji i drugovi postali su likovi u toj knjizi, svi osim Hedli. Ja sam stvarno voljela da sam u stanju da ponovo posjetim scenu tog osobenog kriminala i da je opišem na istim mjestima, sa ljudima, događajima, sa njene tačke gledišta da je iznova postavim u njeno pravo mjesto u istoriji književnosti.
A šta je sa zbirkom priča "U naše vrijeme"?
- U svim Hemingvejevim knjigama, Nik Adams je njegov najjasniji, najočigledniji alter ego. Čitanje zbirke priča "U naše vrijeme" je jedan od načina da upoznate Hemingveja kao čovjeka i kao pisca. A priče su nevjerovatno lijepe napete i uzdržane, pa tako modeme zaista revolucionarne. Stilski, nije postojalo ništa slično njima u to vrijeme. On je zaista stvorio nešto novo.
Šta se dogodilo sa Hedli Ričardson i njihovim sinom Bambijem poslije razvoda?
- Hedli se ponovo udala 1933. godine za Pola Mourera, novinara i pjesnika. Bili su u braku 35 godina. Pol ni iz daleka nije izgledao komplikovan kao Emest, i mislim da je to za Hedli bilo olakšanje. Ona je jednom prilikom rekla svojoj drugarici i biografu Elis Sokolof da nije bila sigurna da li bi "nastavila" sa Emestom da se njihov brak nastavio. Sva putovanja i testovi fizičke izdržljivosti su bili uzbuđujući,'ali teško da su bili održivi kada je na svijet stigao Bambi. Takođe smatram da je ona mislila na emocionalnu izdržljivost. Hemingvej nije bio laka osoba za nedvosmislenu ljubav. On je zahtijevao mnogo i ti zahtjevi su se samo povećali kako su njegove profesionalne ambicije rasle. Lako je uočiti njeno mjesto.
Nedugo pošto su se Pol i Hedli vjenčali, preselili su se sa Bambijem u Čikago, gdje je Pol imao posao u listu "Daily News". Pol je imao djecu iz prethodnog braka, ali izgleda da je veoma volio Bambija i bio je srećan što ga ima u svom životu. Poslije nekoliko godina u Čikagu, Bambi sada se zove Džek odlazi u školski internat u državi Njujork, a zatim na Dartmut. Međutim, prije diplomiranja, on je regrutovan u vojsku 1942. godine. Iako je uglavnom živio sa majkom i Polom, Bambi je provodio ljeta sa svojim ocem. Polinom i svojom braćom u Ki Vestu i drugdje, i činilo se da se uvijek osjeća vezanim za svog oca. Postao je pisac i konzervator i strastveni ribolovac sigurno je da je bio veoma jak uticaj oca u njegovom životu.
U ovom romanu ste opisali brak, surov i poznat. Hemingvej je bio veoma intrigantna ličnost, njegov život je pun iznenađenja. Interesovanje za Hemingveja već godinama ne jenjava. Šta je to što je vas privuklo ovom piscu? Šta za Vas predstavlja najveću misteriju u vezi sa Hemingvejem?
- Hemingvej je u svakoj studiji enigma! Gotovo sve njegove crte karaktera su imale konfliktne aspekte. Bio je nevjerovatno stidljiv, ali i pun životne radosti i društven. On je mrzio rat, ali volio je borbe. Njegov strah ga je doveo do ekstremnih (često opasnih po život) podviga hrabrosti. On je očigledno bio okrutan prema Hedli s vremena na vrijeme, i nesumnjivo sebičan, a ipak ona ga je više puta opisala kao toplog i velikodušnog, "princa". On me fascinira jer ne mogu naći njegovo dno, razumijete li šta mislim? Na kraju, ipak, zato što sam ga spoznala kroz Hedline oči, ja sam našla razumijevanja za njega, vidjela ga kao što ga je ona vidjela, da je on imao "toliko strana da se teško može napraviti njegova skica u knjizi geometrije".
"Pariska žena" je vaš prvi roman dostupan našim čitaocima. Šta nam možete reći o sebi kao piscu? Kakve knjige pišete? Koje su vam književne teme bliske?
- Najprije sam počela sa pisanjem u pjesničkoj formi i imam duboku ljubav i interesovanje za jezik za lijepe riječi i rečenicu, a takođe i slikovito izražavanje. Još jedna stvar koja je važna za moju istoriju kao pisca jeste način na koji sam odrasla, u hraniteljskim porodicama, sa različitim porodicama, i sa dosta nestabilnosti i selidbi. Čitanje mi je ponudilo predivan svijet za bjekstvo, i kada sam odrasla, shvatila sam da mi pisanje nudi isto bjekstvo, ali savršeno i intenzivnije. I kao pisac, ja izgrađujem svjetove, mijenjam ishode, saznajem likove spolja i iznutra i u suštini tragam za tuđim životima. To je veoma plodan način da se ostane povezan sa ljudskom pričom, koja me je uvijek fascinirala, vjerovatno zato što je moja lična priča bila tako teška.
"Pariska žena" je ljubavna priča, ali je veoma modema. Šta je to što čini vašu priču aktuelnom, iako pišete o događajima koji su se desili prije skoro 90 godina?
- Ljubav je ljubav u bilo kom vijeku zar ne?
Isto tako smatram da su mnogi Hedlini izazovi, brige i nesigurnosti kao žene vanvremenski. Ona brine, na primjer, šta ako ne izgubi na težini poslije bebe, da li će biti Emestu seksualno privlačna. Ona brine o tome kako da zadrži svoj identitet kada postane majka. Ona mora da pokuša da održi osjećaj za sebe u areni jako izraženih ega (poput Gertrude Štajn i Ezre Paunda) i da skupi svu svoju snagu i hrabrost kada je Emest i Polina izdaju. Nema ničeg "zastarjelog" u bilo čemu od ovog!
Kako biste definisali žanr svog romana? Da li je to biografska ljubavna priča, fikcionalizovana biografija E. Hemingveja ili nešto drugo?
Čula sam da ga nazivaju "romaneskna biografija" "biografska fikcija" i "fikcionalni memoari", ali ja volim da razmišljam o knjizi kao o romanu, upravo tako. Ja sam bila povučena ljubavnom pričom usponom i padom jednog poznatog (i slavno okrutnog, kako vi kažete u nastavku) braka i željela sam da ispričam tu priču koliko je moguće ubjedljivije i da izmislim ono što mi je bilo potrebno da uradim* Nijesam se osjećala potpuno vezano za činjenice i mislim da je to krajnja zasluga knjige.