Bilo je to u ona stara, raskrvavljena vremena kada se za svakom stopom čovekovom šunjala smrt, kada se čovek sopstvenog traga plašio, od noći bežao i od dana oči skrivao. Onda kada se ratovi carovali jedan za drugim. –M. Đalić
Nepregledna kolona ljudi tumarala je ivicom ambisa kao iznemogla zmija, smrznuta i stegnuta. Vijale se kao prirodni, debeli zimski šal uz planinske krševite i stenovite zavijutke....Teška je bila ta 1915-ta godina.
Pokrenuta je živa sila kao velika snaga. Raspucala je kroz njive i kolske putare, kroz blato i vodu, i terana je u žurbi da napusti svoju grudu. I cvilež i plač, i potrčkavanje bose dece bez opanaka sa dugačkim vunenim gunjevima, i to je pratilo jednu bolnu žurbu. I na stotine žena vukući svoje vutarke po kaljavoj, izbrazdanoj srpskoj zemlji, uz suze i mahanje žuljevitim dlanovima,uz povik tuge,oprašta se od najmilijih kroz sva imena srpskog roda,i to je pratilo jednu ratnu žurbu.
Utonula nepregledna kolona u neizvestan cilj preduzetog povlačenja prema moru u Albaniji, samo je o životu svojih porodica razmišljala.
Dragojlo je seljak sa Jastrepca, mlad čovek koji ima već četvoro dece. Svi ga poznaju kao šaljivdžiju.
Plan povlačenja srpske vojske, koliko da je u tančine isplaniran, trebalo je sprovesti u teškim uslovima jake i oštre zime i nepoznatog terena.Išlo se u neizvesnost dok je priroda lagano okretala ledja nadi kako je izlaz iz svega toga blizu. On jeste na vojnoj karti bio blizu, a po mraku, vetru, vejavici i velikom mrazu izlaz je bio nedohvatljiv za iscrpljenog srpskog vojnika.Marširalo se polako, a noge su sve više posustajale. Gubio se osećaj snage u njima. Bolesni i previše gladni samo što nisu vapajem glasno tražili od Boga da ih više ne muči. Molili su Ga da im uzme duše u ovim bespućima albanskih gudura i stmrina. Ali strah da im duše ne budu zauvek zarobljene, medju svim onim arnautskim, terao ih je na još jedan korak, pa na još jedan. I činili su sve tako dok oficir, što je obletao oko njih ne da znak da je vreme za novi odmor.
Albanski odmetnici u jednom od svojih napada teško ranjavaju Dragojla. On hitno biva prebačen do Skadra, gde mu albanski lekar na najbolji mogući način ukazuje prvu pomoć.
Dok su njih četvorica, boreći se protiv smrti snagom nemogućeg, ležali u skadarskoj bolnici, ostala vojska je već prešla dolinu reke Djadrit, i malo se zadržala u Grika Djadrit, ali samo malo. Ubrzo je vojnicima naredjeno da peške krenu u Valonu, a potom u Santa Karanta. Na svetog Nikolu,19.decembra, čelo kolone je izbilo na glavni drum Tirana-Drač.
U teškim trenucima, Dragojlo je samo o svojim najmilijim razmišljao, o tome da oni budu dobro i zdravo, a zve ostalo, pa ni za njegov život nije mu bilo toliko bitno. U teškom stanju iz Skadra ga prebacuju na Krf, u srpsku bolnicu.
Za samo nekoliko meseci Ostrvo spasa je bilo više srpsko nego grčko. Za osmnaest dana 135.000 ljudi opsedaju svojim dušama ostrva Krf i Vido.
Dragojlo je izgubio nogu. Zbog lošeg stanja doktor je morao da mu je odseče. Psihički je potonuo i nije želeo da se izvuče iz bede u kojoj se našao...
Odnegde je iz onog njegovog rasušenog tela izbivao znoj sa mirisom na plesnivu zemlju. Odakle kapljice slane vode iz tela prave sarage, mamilo je pitanje i odmah i odgovor na to: kao da je sam djavo hteo da od njega napravi primer šta može da se desi sa čovekom kada ga on preuzme. Kada uzima on ne pita i ne čeka; zlo nije poznato po strpljivosti. Bilo mu je jasno da je sa takvim poslovima samo na Bogu da pobedi zlo. Nada je bila u onima koji gledaju koliko ljudska duša pati
Sada više nije gledao u odrpane saborce, razmilele kao namnožene bube po celom gradu Krfu.Vodila ga je misao kako je sudbina nepredvidjena za ljudsko razmišljanje, a za nju je jedino znao on koji je bio krojač, možda uvek po meri, mada se ljudima činilo da nije. Po prirodi, ljudi su uvek želeli nešto drugo.
Osećam da će biti lep dan. Rovita zora, a sav ovaj rusvaj se uredi kao da je u svima razgnjilela razboritost. I ovaj predah za razmišljanje, upravo kroz obrise gradskog trga i zgrada oko njeg, navodi me i odviše da počnem da sanjam samo o lepoti. Još je nekakav mrak, a čini mi se kao da vidim sve.Kada čovek nešto hoće, on to i može.
Dragojlo se iz krize izvlači tako što ponovo počinje da veruje u život. A vera mu se vratila zahvaljujući mladoj i lepoj bolničarki, Škotlandjanki u koju je počeo da se zaljubljuje. Malo po malo, ljubav je rasla, i sazrela. Iz te ljubavi je i ćerku dobio. Ona mu je pomogla da prevazidje svoju ubogaljenost. Ljubav se desila u Bizerti, u Tunisu i trajali bi da lepu Evelin nije pokosila tuberkuloza.
-Kazu da u okolini Soluna ima tih pamučnih polja u nedogled.
-Ima.
-Kazu da je to nešto mnogo lepo. Voleo bih da se valjamo po tom pamuku, po tim pamučnim poljima, ja i ti!
Svi su se čudno pogledali. Niko od njih nije čuo za Tunis, i tamo nekakvu Bizertu. I namah im se učini da je to obaveštenje pravo crnilo za sve....
Rat se završava. Posle šest dugih godina, Dragojlo se vraća kući, svojoj porodici. Dva sina su mu umrla, žena se u toku rata podala drugome, majka postala senilna.....Sve je bilo drugačije. Boreći se sa osećanjima, sa onim što je učinio on, i sa onim što se desilo od njegove porodice, konačno, kada je oprostio i priznao istinu uspeva da ponovo krene napred..da ponovo ima ono što mu je najbitnije, svoju porodicu.