Elementi i oblici reljefa u Hrvatskoj 

Krš je jedna od posebnosti Hrvatske, a raznoliki krški oblici pokrivaju više od polovice našeg teritorija. Krš je specifičan reljef u kojem prevladavaju topljive stijene (vapnenac i dolomit) s posebnom (pretežito podzemnom) cirkulacijom vode. Krš nastaje otapanjem vapnenca vodom (korozija), koja u sebi ima ugljikova dioksida, CO2; pritom se kalcijev karbonat, CaCO3 pretvara u kalcijev bikarbonat, Ca(HCO3)2, koji je topljiv u vodi. 

Vapnenci su stijene organskog i anorganskog postanka, topljive u vodi. Čisti vapnenac bijele je boje. Od minerala željeza postaje žućkast ili crvenkast, od ugljevite tvari tamnosiv do crn. Lako podliježe kemijskom djelovanju atmosferilija, otapa se, a sporedni i netopljivi minerali zaostaju na površini tvoreći zemlju crvenicu. Otapanjem nastaju u vapnencu i karakteristični oblici krša: škrape, ponikve, špilje.

Polja u kršu specifičan su dio krškog krajolika, no za razliku od većine surovoga krškog reljefa, polja su začuđujuće ravna ili blago udubljena, okružena brdima ili planinama. Umjesto čvrstog skeletnog tla, odnosno kamenjara, površinu polja u kršu često prekrivaju meka zemlja i humus. Poznati lički krumpir raste upravo na ovim poljima. Plodna zemlja nastala je tisućljetnim ispiranjima s okolnih brda kišom, bujicama kiše i otopljenog snijega ili ih je donijela rijeka. Na oblikovanje ovakve zaravni znatan je utjecaj imala i tektonika, pa su polja u kršu uglavnom dna većih tektonskih potolina. Polja su često dugačka i nekoliko desetaka kilometara, a u pravilu su znatno uža. Najveća polja u kršu Hrvatske su Gacko, Ličko, Krbavsko, Kninsko, Kosovo, Petrovo, Imotsko, Sinjsko, Vrgoračko. 

Ponikva ili vrtača je ljevkasta udubina u kršu kojoj je promjer od 10 do 100 m; duboka do 100 m. Nastaje uglavnom kemijskim, ali i mehaničkim djelovanjem vode na vapnenac. Strane su joj kamenite, a dno može biti pokriveno crvenicom (terra rossa) ili ispunjeno vodom. U nekim se krajevima za ponikvu rabi naziv dolac ili dô. Uvale (doline) su šire ljevkaste udubine veće od ponikvi, ali manje od polja u kršu.

Kamenice su površinski oblik u kršu, koji nastaje na padinama malog nagiba ili na horizontalnim površinama. Najčešće veličine su od nekoliko centimetara do jednog metra u promjeru. U početku nastaju manje zdjeličaste udubine u kojima se zadržava voda koja postupno otapa vapnenac.

Škrape su uske žljebaste forme (brazde, plići urezi), duboke najčešće od 0.1-1 m, ameđusobno odvojene oštrim ili zaobljenjim bridom. Mogu biti ravne ako je površina stijene na kojoj nastaju strma ili vijugave kod manjeg nagiba padine. Brojnim škrapama ispunjena površina naziva se »ljuti krš«.

Na poveznici se nalazi video ekspedicije u Lukinu jamu. Lukina Jama – Trojama je najdublji jamski sustav u Hrvatskoj (dubina: –1431 m, duljina: 3741 m)

Niži reljefni dijelovi panonsko-peripanonskog prostora u Hrvatskoj većim su dijelom nastali djelovanjem glavnih rijeka Save, Drave i Dunava i njihovih pritoka (fluvijalni reljef). Najniži oblici reljefa su poloji. Nakon završetka pleistocena rijeke su bogatije vodom i nose više rastresitog materijala. Taloženjem tog materijala riječno se korito uzdiže u odnosu prema neposrednoj okolici, a u najnižim dijelovima riječnih dolina, uz riječne tokove nastaju poloji (nazivaju se još i ritovi, aluvijalne ili naplavne ravni). Poloji su stalno ili povremeno plavljena područja u kojima je odvodnja otežana ili nemoguća zbog uzdignutoga riječnog korita i nepropusne podloge. Zbog toga su u mnogim polojima nastale močvare (Kopački rit, Crna mlaka, Lonjsko polje, Odransko polje, Crnac polje, Jelas polje). 

Zbog iznimno malog nagiba padina u tekućicama akumulacijski su procesi zastupljeniji od erozijskih, s time da slabi dubinska, ali jača bočna erozija. Zbog toga na rijekama dolazi do meandriranja (vijuganja riječnog toka). Oblikuju se meandri (često u obliku višestrukog slova S). Nakon pucanja vrata meandra i njegova odvajanja od riječnog toka, nastaju mrtvaje. Pri pomicanju riječnog korita često nastaju riječni otoci koji se nazivaju ade (npr. Šarengradska ada na Dunavu).

Na poloje se nastavljaju geološki nešto stariji tereni nastali usijecanjem riječnog korita u naplavnu ravan koji se nazivaju terasne nizine. Sastoje se od više stubasto poredanih riječnih terasa, od kojih su najviše u odnosu prema polojima uzdignute i do 20 metara. Nastale su kao posljedica usijecanja riječnog korita u vlastitu naplavnu ravan. Terase koje su bliže riječnom koritu niže su i mlađeg postanka (početni dio holocena), a gotovo su uvijek građene od pijeska i močvarnih glina. Udaljenije terase više su i starije (posljednji glacijal Würm), a u njihovoj građi prevladava šljunak. Terasne nizine najpovoljniji su dijelovi nizinskog reljefa Panonske Hrvatske, kako za naseljavanje, tako i za poljoprivredno i prometno iskorištavanje.

U panonsko-peripanonskom području, osim djelovanja rijeka, važnu je ulogu u oblikovanju reljefa imala i eolska akumulacija koja je nastala za vrijeme pleistocena. Tada je vjetar donosio velike količine prašine i sitnozrnatog materijala koji se naziva prapor ili les i kojim su nastale lesne zaravni koje dominiraju u područjima između Vukovara i Đakova.