Egzogeni procesi i oblici reljefa

Reljef oko nas se neprestano mijenja zahvaljujući unutarnjim i vanjskim procesima koji ga oblikuju. Rezultat svih egzogenih procesa je stvaranje destrukcijskih (procesom denudacije) i akumulacijskih oblika. Denudacija je naziv za sve procese koji uključuju destrukciju materijala što dovodi do snižavanja reljefa (ogoljivanja i zaravnavanja reljefa). 

Denudacijski procesi su: 

erozija (razaranje pod utjecajem vode, vjetra i leda) 

korozija (kemijsko razaranje stijena) 

derazija (oblikovanje padina pod utjecajem gravitacije) 

Razoreni materijal prenosi se (vjetrom, vodom), a taloži se gdje prestaje transportna moć (AKUMULACIJA). 

Trošenje obuhvaća destruktivne procese koji mijenjaju fizičke i kemijske karakteristike stijena na površini ili blizu nje. Ti procesi čvrste stijene pretvaraju u destruktivni, rastresiti materijal, uglavnom pod atmosferskim utjecajima.

Padinski procesi i oblici 

Padine su nagnuti dijelovi površine Zemlje s nagibom većim od 2° i osnovni su element reljefa. Sve destruktivne procese koji se odvijaju na padinama jednim imenom možemo zvati derazija. Trošni sloj (usitnjeni materijal) koji je nastao trošenjem stijena se kreće niz padinu (gravitacija!). Da bi se padinski procesi uopće pokrenuli, potrebni su padina, rastresita stijenska masa, različita otpornost stijena, voda, ogoljene stijene bez vegetacije i tla te gravitacija. 

Kliženje zemljišta je najdestruktivniji proces koji nastaje kad se ispod površinskog sloja zemljišta nalazi glina koja uslijed velike vlage nabubri i postane klizna ploha za površinski sloj koji potom velikom brzinom počne kliziti uništavajući sve građevine i biljni pokrov koji se nalazi na površini. Drveće je na klizištima uglavnom ukošeno u smjeru u kojem je padina klizila. U Hrvatskoj se godišnje aktivira ili reaktivira i do nekoliko stotina klizišta. Uslijed ekstremnih oborina ili jačih potresa te brojke mogu značajno porasti.

RIJEČNI RELJEF I PROCESI

Riječni reljef i procesi vezani su uz rad voda tekućica. U svjetskim razmjerima riječni su procesi najvažniji oblikovatelji reljefa na površini Zemlje. Tekućice oblikuju reljef razaranjem stijena, prijenosom (transportom) razorenog materijala i njegovim taloženjem. Razaralački rad vode tekućice zove se erozija i djeluje na različite načine. U prvom redu to je djelovanje same vode koja vuče stijenski materijal s dna i rubova korita. Tu je i erozijski rad toga  kamenja, oblutaka šljunka i čestica pijeska nošenih rijekom. Riječni materijal tako dodatno produbljuje i proširuje korito  rijeke. Moguće je i kemijsko razaranje tekućicama, ali ponajviše u područjima vapnenačkih stijena. Transport erodiranog materijala usko je povezan s erozijom. U planinskim dijelovima toka rijeka nosi veće kamenje i oblutke, a s približavanjem ušću samo sitniji materijal i pijesak. Godišnje se rijekama u mora prenesu milijarde tona nanosa. Za erozijsku i transportnu snagu rijeke ključni je faktor njezina brzina, koja ovisi o padu terena. Tako su rijeke najbrže u svojem izvorišnom dijelu, koji je strmiji, a najsporije kod ušća, gdje su i nagibi blaži. Nakon erodiranja stijenskog materijala, njegova prijenosa, dolazi i do taloženja tog materijala. Rijeka nošeni materijal odlaže na mjestima manjeg nagiba, tamo gdje joj opada brzina toka (a time i njezina moć prijenosa). Tekućice glavninu trošenog materijala odlažu u ravnicama, bliže ušću. Od tog se materijala s vremenom uz rijeku oblikuje naplavna ravan. U nižim dijelovima toka česti su meandri, tj. riječne krivine koje nastaju nejednakim erozijskim djelovanjem rijeke na njezine obale. Presijecanjem meandara nastaju jezera u obliku potkove, tzv. mrtvice (mrtvaje).

Obalni reljef 

Obala je pojas između kopna i mora (jezera) i oblikuje se radom valova (abrazija). Rad valova osobito dolazi do izražaja na strmim obalama gdje se uglavnom javljaju denudacijski procesi  (nastanak klifova). Na niskim obalama prevladavaju akumulacijski procesi kojima se oblikuje sprudovi, lagune, primošteni. Val ima najjači udar u razini vode. Dodatnu mu razornost daje kamenje koje val pokreće. S vremenom valovi na takvoj strmoj obali oblikuju polukružno udubljenje – potkapinu. Slojevi stijena iznad potkapine postupno gube oslonac i urušavaju se. Tako nastaje klif. Proces unazadnog pomicanja obale se dalje ponavlja, sve dok je more ispod klifa dovoljno duboko. Naime, razrušena se stjenovita građa valovima usitnjava i taloži podno klifa kao abrazijska ravan (terasa). More postaje sve pliće i tada prestaje razaralački rad valova na obali. Zbog različite otpornosti stijena na abrazijskoj terasi iz mora ostaju viriti ostjenjaci, čvršće stijene koje abrazija nije uspjela razoriti.

Na niskim obalama prevladava taloženje stjenovita materijala nastalog abrazijom. Osim valova, u oblikovanju niskih obala važnu ulogu imaju morske mijene i morske struje. Duž niskih obala taloženi materijal oblikuje žalo (šljunčana ili pješčana obala), pješčani sprud, prevlaku (tombolo). Sprudovi nastaju u plitkom podmorju od nanesenog materijala. Pružaju se usporedo s obalom, ponekad i kilometrima. Visoki su pet-šest metara, a na strani prema kopnu javlja se i vegetacija. Sprud je od kopna odvojen zaljevom s bočatom vodom (mješavina slatkovodne i slane vode), a primjeri su Lido kod Venecije ili limani u Azovskom moru. Osobito velikih sprudova ima na obalama SAD-a, od Meksičkog zaljeva do Virginije. Neki su dugi i 2000 km, a Amerikanci ih zovu bar (engl. pregrada). Na nekima su se razvili i cijeli gradovi: Miami Beach, Atlantic City, Galveston (Teksas). 

Primošten (tombolo) nastaje kad se otok morskim nanosima spoji s kopnom, a primjer na našoj obali je Primošten.

Poseban oblik reljefa nastaje djelovanjem tekućica na obale.

Delta– naplavna ravnica na niskim obalama na kojoj se riječno ušće pri izlijevanju u more račva u više rukavaca. Nastaju na mjestima slabog djelovanja morskih struja i morskih mijena (ušće rijeka: Ganges, Nil, Brahmaputra, Mississippi, Dunav, Nertetva) 

Estuarij – ljevkasto riječno ušće u kojem se riječna voda miješa s morskom. Takva su ušća česta na obalama s velikom amplitudom morskih mijena. Zbog djelovanja mehaničke snage mora pri izmjenama plime i oseke ušće se produbljuje i proširuje. Zbog toga su takva ušća pogodna za gradnju luka jer prodor plimnog vala omogućuje i uplovljavanje velikih oceanskih brodova. Najpoznatiji svjetski estuariji su La Plate, St. Lawrence, Temza, Laba, Garrone…

Rijas – posebna vrsta estuarija koji ima strme obale i nastao je potapanjem riječnog ušća i donjeg dijela riječne doline. Na jadranskoj obali primjeri rijasa su Limski kanal, Raški i Šibenski zaljev te Boka kotorska, a u svijetu su to zaljevi gradova New Yorka i Sydneyja.

Fjord – duboki uski zaljevi strmih obala nastali potapanjem ledenjačkih dolina, a ima ih u Norveškoj, Kanadi, Aljasci, Čileu, Novom Zelandu. 

Glacijalni procesi i oblici 

Danas se pod ledom nalazi 10% Zemljine površine. S obzirom na postanak (geografsku širinu i nadmorsku visinu) razlikujemo dva tipa ledene mase na kopnu: ledeni pokrov i planinski ledenjaci. Procesi koji se odvijaju djelovanjem leda nazivaju se glacijalni procesi. Glacijalni led drugačiji je od ostalog leda na Zemlji jer nastaje metamorfozom iz snijega. Prijelazni oblik između snijega i leda naziva se firn, a daljnim zamrzavanjem nastaje ledenjak. Kretanjem niz padinu ledenjak struže podlogu, a proces mehaničkog trošenja podloge njegovim djelovanjem naziva se egzaracija ili ledenjačka erozija. Ledenjačka dolina nastala je kretanjem ledenjaka kroz riječnu dolinu. Ledenjak ju je time produbio, proširio i zaoblio, te je tako nastala dolina koja u presjeku ima oblik slova U. Istrošeni materijal (nastao struganjem podloge) koji ledenjak nosi sa sobom dok se kreće, a taloži tamo gdje se otapa, nazivamo morenski nanosi ili morene.

Eolski procesi i oblici 

Mehaničkim radom vjetra nastaju eolski reljefni oblici. Eolske procese najčešće povezujemo uz aridna (pustinjska) i semiaridna (polupustinjska) područja gdje je, zbog manjka padalina, stijenski materijal slabije povezan te ga je lakše otpuhati. Vjetar može imati destrukcijsko i akumulacijsko djelovanje. Deflacija je proces ispuhivanja vjetra i raznošenja sitnih čestica u smjeru njegova puhanja. Čestice koje raznosi vjetar mogu strugati te nagrizati i rušiti izloženu stijenu ili površine te se taj proces naziva korazija.  S druge strane, slabljenjem jačine i brzine vjetra raznešene čestice se talože na tlu i stvaraju akumulacijske oblike. Najčešći i najvažniji akumulacijski oblici koji nastaju eolskim procesom u pustinji jesu dine ili sipine. One ujedno predstavljaju i najdinamičniji reljefni oblik na Zemlji s obzirom na to da se puhanjem vjetra njihov oblik stalno mijenja. Snaga vjetra pri procesu korazije najjača je na visini od jednog metra. Djelovanjem korazije oblikuju se pustinjski ostjenjaci, primjerice, oblik gur.