PREDOČAVANJE PROSTORNIH POJAVA I PROCESA

Ljude je od davnina zanimao geografski prostor koji ih okružuje te pojave i procesi na njemu. Taj interes potaknuo ih je da započnu crtežima predočavati prostor u kojem su živjeli. Prvobitni špiljski crteži koji su imali elemente kartografskih prikaza zabilježeni su kod prapovijesnih ljudi, a početci kartografije povezuju se uz razvoj velikih civilizacija starog vijeka.

RAZVOJ PRIKAZIVANJA ZEMLJE

Najstariji sačuvani kartografski prikazi datiraju iz 4. tisućljeća pr. Krista i na njima je prikazan dio Mezopotamije s rijekom Eufrat i gorjima na istoku i zapadu. Taj se prikaz nalazi na glinenoj pločici koja je pronađena u blizini Herrana (nedaleko od Babilona) u Iraku.

Taj se prikaz smatra začetkom kartografije, znanosti koja se bavi koncepcijom izradbe karata i obradbom podataka potrebnih za njihovu izradbu i reprodukciju. Kartografija je sve do 19. stoljeća bila isključivo pod okriljem geografije jer su poticaj njezinu razvoju bila geografska otkrića. Kartografi tog vremena spoznaju da je Zemlja sfernog oblika i počinju se baviti problemom njezina prikazivanja na ravnoj plohi (karti). Vodeći kartografi velikih geografskih otkrića bili su Gerardus Mercator (prvi je za zbirku karata upotrijebio pojam atlas) te Abraham Ortelius (smatra se autorom prve zbirke karata).

Od 19. stoljeća kartografija se razvija kao znanstvena disciplina pri čemu se služi rezultatima preciznih mjerenja Zemljine površine - geodezije, znanosti koja se bavi izmjerom i kartiranjem Zemljine površine. Suvremeno razdoblje kartografije obilježava izradba karata na temelju sustavne geodetske izmjere zemljišta, a u današnje vrijeme i na osnovi satelitskih snimaka.

U predočavanju snimljene Zemljine površine najčešće se koriste globusi i geografske karte.

Najvažniji prikazi Zemljine površine iz rimskog razdoblja su itinerari u kojima su se opisivali putovi, a uz njih kao prilog bile karte s označenim naseljima i udaljenostima između njih. Najpoznatiji takav prikaz je karta Tabula Peutingeriana koja je izrađena u 4. stoljeću. Na toj je karti prikazan prostor Rimskog Carstva koji je izrazito izdužen u smjeru istok - zapad. Ta karta ima i neobične dimenzije jer je duga gotovo sedam metara, a njezina širina oko trideset centimetara.

Geografske karte nastavile su se usavršavati u drevnoj Mezopotamiji te je oko 500. godine pr. Krista pronađena i najstarija poznata karta svijeta. Na toj karti prikazana je babilonska ekumena (naseljeni prostor) u obliku okrugle ploče koja je okružena oceanom.

GLOBUS

Globus je vjeran umanjeni trodimenzionalni model Zemlje, a može prikazivati i druga sferna tijela kao što su planeti, zvijezde ili Mjesec. Pojam globus dolazi iz latinskog (lat. globus) i znači okrugla masa ili sfera.

Danas se globus većinom koristi u nastavi geografije, a osim fizičkog globusa postoji i reljefni te indukcijski (slijepi) globus. Na globusu je postignuta vjernost kutova, udaljenosti i površine te je na njemu Zemljina površina prikazana mnogo vjernije nego na geografskim kartama. Globus prikazuje Zemlju kao kuglu, ali zbog mjerila u kojima se izrađuje ta se pogreška u prikazivanju oblika čini zanemarivom. Iako je važnost globusa u upoznavanju Zemljina oblika vrlo velika njegova je upotreba ograničena zbog nepreglednosti i nepraktičnosti.

Na globusu se odjednom vidi samo polovica Zemljine površine, a zbog sitnih mjerila prikaz nije dovoljno detaljan. Budući da nije praktičan za pohranu i prijenos, globus je gotovo potpuno zamijenila geografska karta.

GEOGRAFSKA KARTA

Geografska karta je umanjeni prikaz Zemlje ili dijela njezine površine na ravnoj plohi. U hrvatskom jeziku za kartu se upotrebljavaju nazivi geografska ili zemljopisna karta i zemljovid. Karta je najvažniji i najčešće korišteni način prikazivanja Zemljine površine, iako potpuno ne zadovoljava sve elemente vjernosti karte. Praktičnija je za upotrebu od globusa i pruža obilje geografskog sadržaja zbog više informacija. Postoji više načina klasificiranja geografskih karata. One se mogu razlikovati prema načinu snimanja zemljišta, prema kartografskim projekcijama, razini uopćavanja (generalizaciji) i metodi unošenja geografskih sadržaja dogovorenim znakovima.

PREDOČAVANJE SADRŽAJA GEOGRAFSKE KARTE

Sadržaj geografske karte prikazan je matematičkim i geografskim elementima te redakcijskim i dopunskim elementima koji se ubrajaju u izvanokvirni sadržaj karte.

• Matematički elementi: na kartu geografske mreže, okvir karte, kartografske projekcije i mjerilo.

• Geografski elementi: na kartama obuhvaćaju prirodnu osnovu i društvene sadržaje. Prikazuju se kartografskim znakovima, a izdvajaju se reljef, vode, tlo, vegetacija, objekti i naselja, prometnice, granice, geografska imena (toponimi).

• Redakcijski elementi: tu spadaju naslov, izvori i vrijeme izradbe, upis mjerila, naziv projekcije, tumač znakova te ime autora i nakladnika.

• Dopunski elementi karte: obuhvaćaju grafički prikaz, tablice i tekst.

MJERILO KARTE

Pri predočavanju umanjene slike Zemlje ili jednog njezina dijela važno je poznavati mjerilo kojim se rješava umanjenje. Ono se ubraja u matematički element sadržaja geografske karte.

Mjerilo je omjer duljina u prirodi i odgovarajućih duljina na karti. Poznavanje mjerila potrebno je za upotrebu karata i njihov izbor je jedan od početnih koraka pri izradbi geografske karte. Razlikuju se numeričko (brojčano) i linearno (grafičko ili dužinsko) mjerilo.

• Numeričko mjerilo: pokazuje odnos jedinice udaljenosti na karti i u prirodi. Primjerice mjerilo 1: 200 000. Prvi broj (1) je osnovna jedinica duljine. Drugi broj (200 000) naziva se modul i pokazuje stupanj umanjenja. U ovom primjeru jedan centimetar na karti „znači" 200 000 centimetara, odnosno 2000 metara ili dva kilometra u prirodi. S povećanjem modula povećava se i stupanj umanjenja. Na osnovi toga mjerila mogu se podijeliti na krupna (do 1:100 000), srednja (1:100 000 do 1:1000 000) i sitna mjerila (više od 1:1000 000).

• Linearno mjerilo: prikazano je ravnom crtom koja je podijeljena na jednake dijelove. Na toj je crti označeno kolikoj zračnoj udaljenosti u prirodi odgovara-ju ti dijelovi. Ovo mjerilo omogućava brzo očitavanje udaljenosti gdje nije potrebno preračunavanje.

Pri upotrebi linearnog mjerila možemo se služiti šestarom, ravnalom, trokutom ili običnim papirom. Linearno mjerilo počinje brojem 0, a kraj svakog podjeljka brojem neke jedinice mjere. Postoji i lijevi segment na ovom mjerilu od početnog broja 0 koji je dodatno podijeljen na manje dijelove čime se povećava preciznost očitovanja.