Osnovna obilježja gospodarstva  

Postoje mnoge definicije ekonomije, no prema američkom nobelovcu Samuelsonu to je znanost koja proučava kako društva koriste oskudne resurse da bi proizvodili dobra i usluge kako bi što bolje zadovoljili svoje potrebe. Pojmovi gospodarstvo i ekonomija često se koriste kao sinonimi, ali postoji razlika između njih. Gospodarstvo se odnosi na konkretne ekonomske aktivnosti unutar određenog područja, poput proizvodnje, trgovine i usluga. Ekonomija je širi pojam koji obuhvaća teoriju, znanost i analizu svih gospodarskih aktivnosti. To je znanstvena disciplina koja proučava kako ljudi, tvrtke i države donose odluke o korištenju ograničenih resursa za zadovoljenje svojih potreba i želja. Geografima je važno proučavati ekonomiju jer ekonomske aktivnosti direktno oblikuju prostor. Ekonomske aktivnosti utječu na raspored stanovništva, resursa i infrastrukture. Razumijevanje ekonomije pomaže geografima analizirati kako različiti ekonomski procesi, poput industrijalizacije, urbanizacije i globalne trgovine, utječu na razvoj regija, migracijske tokove, promjene u okolišu... Također, proučavanje ekonomije omogućava geografima da predviđaju promjene u okolišu i društvu, te da planiraju održivi razvoj na temelju razumijevanja ekonomske dinamike i resursnih ograničenja. 

Ekonomija odgovara na tri ključna pitanja koja oblikuju način na koji se resursi koriste. Prvo, pitanje "Što proizvoditi?" odnosi se na odluke o vrstama dobara i usluga koje treba proizvoditi prema potražnji i dostupnim resursima. Drugo, pitanje "Kako proizvoditi?" bavi se metodama i tehnologijama koje će se koristiti za proizvodnju, uključujući odabir između različitih tehnoloških pristupa i organizacija rada. Treće, pitanje "Za koga proizvoditi?" usredotočuje se na raspodjelu proizvedenih dobara i usluga među članovima društva, uzimajući u obzir raspodjelu prihoda i socijalne politike. Ova tri pitanja pomažu oblikovati ekonomske politike i odluke koje utječu na svakodnevni život i gospodarski razvoj.

Vrste ekonomija 

Temeljno pitanje na koje ekonomija pokušava odgovoriti odnosi se na način organizacije proizvodnje, distribucije i potrošnje dobara i usluga. Različiti modeli ekonomija nude različite pristupe rješavanju tih osnovnih problema. 

Tržišna ekonomija (market economy), poznata i kao slobodno tržište, temelji se na načelima slobodne konkurencije i minimalne državne intervencije. U ovom modelu, odluke o proizvodnji, cijeni i distribuciji dobara i usluga donose se kroz interakciju ponude i potražnje na tržištu. Cijene se formiraju na temelju konkurencije među poduzećima i preferencijama potrošača. Jedna od glavnih prednosti tržišne ekonomije je učinkovitost, jer poduzeća teže optimiziranju svojih procesa kako bi zadovoljila potrebe potrošača po najnižim cijenama. Međutim, tržišna ekonomija može dovesti do nejednakosti u raspodjeli bogatstva i može zanemariti društvene i ekološke aspekte, poput zaštite okoliša ili socijalne sigurnosti. Sjedinjene Američke Države često služe kao primjer tržišne ekonomije, gdje slobodno tržište igra ključnu ulogu u gospodarskom razvoju i inovacijama. Politički sistem u kojem djeluje tržišna ekonomija naziva se kapitalizam. 

Planska ekonomija ili komandna ekonomija predstavlja ekonomski model u kojem sve ključne odluke o proizvodnji, distribuciji i cijeni donosi središnja vlast. Država kontrolira resurse i određuje što će se proizvoditi, kako i u kojim količinama. Ovaj model omogućava središnje planiranje i može biti učinkovit u mobiliziranju resursa za velike projekte ili u kriznim situacijama. Međutim, planska ekonomija može biti neučinkovita zbog nedostatka konkurencije i inovacija. Također, može voditi do birokratske tromosti i nedostatka poticaja za proizvodnju. Politički sistem u kojem djeluje planska ekonomija naziva se socijalizam. Nekadašnji Sovjetski Savez je bio klasičan primjer planske ekonomije, gdje je središnje planiranje dominiralo nad ekonomskim aktivnostima. Većina planskih ekonomija je krajem 20. stoljeća ušla u proces gospodarske tranzicije tj. prijelaza u tržišnu ekonomiju (Poljska, Češka, Hrvatska..) Ipak neke zemlje su i dalje zadržale plansku ekonomiju. Najbolji primjer je Sjeverna Koreja s gotovo potpunim vladinim nadzorom nad svim ekonomskim aktivnostima. Kuba i dalje značajno kontrolira većinu resursa unatoč tržišnim reformama, Vijetnam je zadržao važnu ulogu države u ključnim sektorima, u Laosu država i dalje značajno nadzire upravljanje infrastrukturom i resursima,  a Bjelorusija kombinira tržišne mehanizme sa značajnom državnom kontrolom nad velikim dijelovima industrije.

Mješovita ili hibridna ekonomija kombinira elemente tržišne i planske ekonomije. U ovom modelu, tržište i država djeluju paralelno, s ciljem postizanja ravnoteže između slobodne konkurencije i društvenih potreba. Država može intervenirati u određenim sektorima, poput obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite, kako bi osigurala pravedniju raspodjelu resursa i ispravila tržišne neuspjehe. Prednost mješovite ekonomije leži u njenoj fleksibilnosti i sposobnosti da balansira između efikasnosti tržišta i potrebe za socijalnom pravdom. Koncept mješovite ekonomije pojavio se u 20. stoljeću kako bi zemlje pronašle ravnotežu između učinkovitosti tržišne konkurencije i socijalnih ciljeva pravednosti socijalizma. Ideja je bila iskoristiti prednosti oba sustava dok se ublažavaju njihove mane. U mješovitoj ekonomiji, privatni sektor obično je slobodan obavljati poslovanje i težiti profitu, ali djeluje uz javni sektor koji može intervenirati kako bi ispravio tržišne neuspjehe, pružio javna dobra i osigurao minimalni životni standard. U zemljama poput Švedske, Francuske, i Njemačke, država igra značajnu ulogu u pružanju socijalnih usluga poput zdravstva i obrazovanja, dok privatni sektor vodi većinu ekonomskih aktivnosti. Kanada također koristi mješoviti model, gdje država pruža socijalne usluge, ali tržište igra ključnu ulogu u gospodarstvu. Japan i Australija primjenjuju sličan pristup, s tržišnim mehanizmima koji određuju većinu ekonomskih odluka uz značajnu državnu regulaciju i intervenciju. Kina primjenjuje model socijalističke tržišne ekonomije, gdje država igra ključnu ulogu u planiranju i kontroliranju ključnih sektora, dok tržište omogućava rast i razvoj u privatnom sektoru. Ovaj model omogućava brzo gospodarsko širenje i razvoj, dok istovremeno omogućava državi da održava kontrolu i nadzor nad ključnim dijelovima ekonomije.