Intervju sa sportašem

Ivica Kostelić: Djelovati i vjerovati!

Telefonski smo intervjuirali člana obitelji Kostelić koja je promijenila povijest hrvatskog sporta i skijanja. Saznali smo kako je trenirao kad je bio naš vršnjak te što je važno za današnje mlade skijaše. Strogoća je rastezljiv pojam, pogotovo kad su u pitanju visoki zahtjevi. Ozljede su ga puno koštale. Upoznajte Olimpijca Ivicu Kostelića! 

Pitanja pripremio: Sebastian Gajski, 6. a

Razgovarali: Manuela Klenkar, Lovro Margetić, Vanja Lisjak, Sebastian Gajski

Dobar dan, odakle nam se javljate?

-        Kod kuće sam, Kloštar Ivanić.

Pripremili smo nekoliko pitanja pa ako ste spremni.

-        Jesam, spreman sam.

Tko Vas je uveo u svijet sporta?

-        U svijet sporta uveo me otac kada me je s tri godine prvi put postavio na skije. Sa šest godina prvi sam put upisan u skijaški klub Medveščak u kojemu sam počeo sa skijanjem. Jedno kratko vrijeme igrao sam hokej.

Kako su izgledali prvi treninzi?

-        Bilo je dosta slobodnog skijanja. Pravi treninzi počeli su kad sam prešao iz Medveščaka u klub Unior Celje. Tamo smo se preselili radi tatinog posla. Dvije sezone skijao sam za taj klub i to su bili moji prvi ozbiljni treninzi. Skijanje među kolcima, u postavljenim stazama, po pravilima.

Kako i zašto ste zavoljeli skijanje?

-        Jako sam se volio skijati jer mi je to davalo osjećaj slobode, nešto što je bilo pod mojom kontrolom i nitko mi ništa nije mogao reći. Mogao sam oblikovati svoju zabavu. Što sam više vremena provodio u prirodi i na snijegu, to sam više volio skijanje.

Koji Vam je bio prvi veći uspjeh?

-        Prvi veći uspjeh kojega se sjećam bilo je osvajanje 3. mjesta na Prvenstvu istočne regije. Slovenci su imali sustav natjecanja po regijama i „Vshodna“ regija bila je jedna od četiri regije u Sloveniji, prema broju šampiona skijaški najjača regija koja je uključivala Štajersku i Korušku. U toj regiji takmičili su se mnogi jaki klubovi poput Branika i mnogi kasniji šampioni poput Tine Mazej, Nike Kunca i Janice Kostelić, Ilke Štuhec potječu iz te Vshodne regije. 1988. prvi put sam osvojio medalju na tom natjecanju, što je bio dosta visoki nivo natjecanja i toga se s radošću prisjećam.

Jeste li na skijaškoj stazi imali tremu ili ste se osjećali sigurno?

-        Uvijek sam imao tremu, ali ne mogu reći da sam se radi toga osjećao nesigurno. Dapače, osjećao sam se sigurno. Trema je nešto sasvim normalno.

U medijima se navodi da je tata bio strogi trener. Jeste li kao dijete bili pozitivno ili negativno osvrnuti prema tome? Tko Vas je još trenirao?

-        Na početku sam imao nekoliko trenera koji su radili u klubovima Ksenija Krojc, Ozren Muller, Jano Cesar, Vincencij Jovan. Od prelaska u Ski klub Zagreb trener je bio moj otac. U moje doba treneri su bili strogi za današnje pojmove, bili su autoriteti i mi smo to poštovali kao natjecatelji. Ništa neobično nisam vidio u strogoći i autoritetu. Strogoća je rastezljiv pojam. Drago mi je da su me treneri naučili da moram raditi da bih postizao ciljeve, da moram trenirati i to prihvatiti. Tako stvari stoje, i za mene, i za vas, bez obzira čime ćete se baviti u životu. Morat ćete raditi da biste nešto postigli. U vrhunskom sportu morate posvetiti svoj život i biti spremni odgovoriti na te zahtjeve. To su visoki zahtjevi i za njih trebate biti disciplinirani.

Kad Vam se priključila sestra Janica? Jeste li joj pomagali?

-        Janica i ja zajedno smo trenirali cijeli život, od 1990. do 2006. koliko je trajala njezina karijera. Ona je sigurno imala velike koristi od toga što je trenirala s muškarcem.

Imali ste veliku podršku obitelji. Koliko je to važno u životu?

-        Bilo kakav podrška je dobrodošla a podrška obitelji posebno. To su ljudi s kojima provodimo većinu vremena, barem u razvojnom dijelu života, tako da je važno imati podršku. Imao sam na svome putu i više od podrške jer to je bio zajednički projekt u kojemu smo svi sudjelovali. Važna mi je bila i podrška okoline, škole, prijatelja.

Je li teško bilo uskladiti treninge sa slobodnim vremenom?

-        Što je slobodno vrijeme… U jednom takvom vrhunskom sportu vaše je vrijeme podređeno treniranju i natjecanju. Malo ga je, ali u djetinjstvu znatno više nego kasnije. Kako ga malo ima, tako ga naučiš i cijeniti, i još više uživaš u slobodnim trenucima.

Koliko su bili bitni redovni obroci i prehrana za sportaše?

-        U skijanju provodite puno vremena na hladnome tako da tijelo troši puno energije koju treba nadomjestiti kaloričnom hranom. Time smo bili dobro opskrbljeni jer je naš djed bio težak. Držao je i krave i svinje i kokoši pa smo imali domaću hranu.

Kako ste se tijekom karijere nosili s ozljedama? Koje su bile najteže?

-        Nažalost, imao sam jako puno ozljeda. To su jako teški udarci za svakoga sportaša. Ozljede su najveće prokletstvo koje vas može zadesiti. To je nešto čime se ili morate naučiti nositi ili ne možete nastaviti. Prilika da naučite nešto i iskušate svoju volju, test za svakoga sportaša - može li prebroditi ozljedu ili ne. Psihološki najteža ozljeda dogodila mi se u siječnju 2001. godine. Treći put u tri godine puknuo mi je prednji križni ligament, medijalni meniskus i oštetio sam hrskavicu. Tada još nisam postizao vrhunske rezultate u seniorskoj konkurenciji a već je to bila treća ozljeda koja je zahtijevala operaciju.   

Koja Vam je medalja ili nagrada najdraža?

-        Sigurno Veliki kristalni globus, najvrjednija nagrada. Drugih ima mnogih koje su mi jako drage i svaka ima svoju priču, teško mi je izdvojiti. Medalje su najčešće kao djeca, sve ih voliš podjednako. Moja prva pobjeda u Aspenu na Svjetskom kupu ipak ima posebno značenje jer je došla nakon mnogo godina ozljeda i hospitalizacija, došla je koja konačna naplata svih tih muka.

Koliko Vam je bitno u životu dobro zaraditi, imati novca?

-        U životu je bitno dobro zaraditi i imati novac, ali nije najbitnije. Svatko će vam o tome reći na svoj način, ali možda je najbolje rekao Forest Gump: „Novac vam treba onoliko koliko vam treba.“ Sve više od toga neće vam donijeti posebnu sreću. Novac je vrijeme. Ako možete novcem ispuniti slobodno vrijeme da se možete baviti nečime što želite, onda novac ima svoju svrhu. Inače, meni novac nije motivator za bilo koje moje pothvate. Novaca malo imate pa malo nemate. Stoga nije dobro svoje odluke i motivaciju temeljiti na nečemu što je nestalno kao novac.

Kad ste i zašto završili sa skijaškom karijerom?

-        U veljači 2017. godine. Imao sam puno bolova nakon operacija i nisam više mogao postizati vrhunske rezultate. Dosta sam se mučio tako da sam odlučio da je došao kraj aktivnom natjecanju.

Radite kao trener savjetnik hrvatskih alpskih skijaških reprezentacija. Kako motivirate mlade skijaše?

-        Treba ih naučiti da moraju raditi. Teško je motivirati ljude koji ne shvaćaju vrijednost rada i potrebu žrtvovanja za ciljeve. Usaditi radnu etiku - kada u tome uspijete lakše je motivirati. Skijanje je vjerojatno najljepši sport na svijetu koji je samo po sebi nagrada i privilegija. Treba ih naučiti da uživaju u tome što rade, da nije samo natjecanje već i osobno zadovoljstvo. Takva motivacija ostaje zauvijek, bez obzira na rezultate i novce.

Danas imate veliku obitelj, bavite se jedrenjem, svirate gitaru. Diplomirali ste Povijest. Čini se da ste u svemu uspjeli. Jeste li rođeni pod sretnom zvijezdom ili ipak imate neku uputu za uspjeh?

-        (Smijeh) Teško mi je to reći. Moga oca su pitali kako biti uspješan i ostvarivati dobre rezultate. Rekao im je da moraju biti aktivni i moraju vjerovati. Nema jednostavnog odgovora, ali ako bih ga mogao sažeti glasio bi: Treba djelovati i vjerovati.

Da možete ponovno krenuti sa skijanjem što biste promijenili u svome radu i osobnom razvoju? Ili biste sve učinili baš isto?

-        Ne znam kako bismo mi to mogli promijeniti, ali neke stvari bih i mijenjao. Mi smo krenuli u to bez novca pa smo morali spavati u šumi ili autima, to sigurno nije dobro za tijelo, to bi se dalo izbjeći. Sigurno bih radio više vježbica za učvršćivanje koljena i trupa.

Oduvijek ste zaljubljeni u Medvednicu. Što biste nama mladima u Stubičkim Toplicama poručili, je li naš okoliš naša prednost?

-        Mlade treba potaknuti da idu i da zavole Medvednicu, da je čuvaju jer ona je izoliran prirodni resurs. Nije zaštićena i beskrajna poput šuma u Gorskom kotaru ili Lici. Okružena je sa svih strana civilizacijom i ima svoju gospodarsku vrijednost, ali pruža nam nešto što mnogi drugi stanovnici svijeta nemaju - prekrasnu planinu za koju ne moramo putovati satima da bismo nešto doživjeli nego nam je nadohvat ruke. Trebamo uživati u onome što nam ona daje – od skijanja, planinarenja, sporta. Izađite, upoznajte planinu i naučite druge da uživaju u njoj. I čuvajte ju za buduće naraštaje.

Odlična poruka za završetak intervjua. Jedino ako Vi još nešto želite dodati.

-        Ne treba ništa. Dobar intervju, dobra pitanja.

Puno Vam hvala na Vašem vremenu. Nadamo se da ćete nas posjetiti uskoro i u školi.

-        Hvala na pozivu. Sretno u vašem učenju i napredovanju!

Doviđenja!