13. BROJ
Zalazak sunca
Na koncu dana, gdje sunce se zlati
Polako se spušta i tad shvati
Da svaka vatra koliko god da gori
S vremenom se gasi i izmori.
Ipak,
Nema veze što zalazak traje
Tek kratki tren
Jer u duši ostavlja
Vječni plamen.
Mjesec
Mjesec je lampa na nebu visoko
Gleda nas stalno i svijetli duboko
Kad legnem da spavam
On meni maše
A ja njemu pričam priče strašne
Dok sanjam on svijetli kroz
Prozor moj
Mislim da čuva
I san tvoj.
Kiša i duga
Kiša pada, šumi svud
Po cesti, krovu, travi, svud
Kap po kap
I rijeka se po cesti stvara
Razlila se i u jarku bara
Odjednom se sunce kroz oblake javi
Duga se rađa i sva se šarena pravi
Volim kišu jer onda znam
Da poslije nje dođe šareni dan
Procvala je zima
Zima je kao ledeni cvijet,
Pahulja nježnih se promatra let.
Rana zima,
Rima velikih ima.
Možda koja pahulja padne na nos,
A možda proleti neki kos.
Pada lišće s grana,
Al' ne svakog dana.
Toplo se obući
Za kakao vrući!
Kaput bijeli moram obući,
Hladno je ove noći.
Grudamo se i igramo se!
Studeni je došao,
A uskoro bude prošao.
Na Svetog Nikolu u Parku Vladimira Bosnara održao se tradicionalni „Božićni sajam u Stubakima“. Kao i prethodnih godina, naša Učenička zadruga Bobi je također sudjelovala u manifestaciji.
Posjetitelji su na štandu zadruge za simboličnu donaciju mogli kupiti različite proizvode naših učenika, koje su izradili uz pomoć svojih učiteljica te razrednika i razrednica. U ponudi su bili različiti božićni ukrasi poput vjenčića, anđela, Djeda Mraza, borića, kuglica, ukrasnih vrećica, čašica i drugih različitih prekrasnih ukrasa.
Ovogodišnji sajam bio je humanitarnog karaktera. Sva prikupljena sredstva namijenjena su sufinanciranju Škole u prirodi kako bi svi naši četvrtaši mogli sa svojim prijateljima iz razreda sudjelovati na toj terenskoj nastavi. Humanitarni karakter prepoznali su i posjetitelji sajma koji su svojim velikodušnim donacijama pomogli našim četvrtašima.
Radove naših učenika su na štandu predano i maštovito predstavljale učenice Klara Baić, Kiara Jakopović i Vita Šipek-Glavač iz 6.a razreda te učenici Noa Jakopović, Nikola Jozić, David Kosec, Korina Nemet, Ela Sovec i Grga Šturlan iz 4.a razreda uz učiteljice Martinu Kovačec i Davorku Maček.
Tekst: Martina Kovačec, učiteljica
„Naš štand je bio popunjen adventskim vijencima, ukrasima za bor, ukrašenim čašama… Prodavao sam zajedno s prijateljima i učiteljima iz škole. Bilo je puno ljudi i ljudima se svidjelo ono što smo prodavali. Moj razred i ja izrađivali smo ukrase koje smo prodali na sajmu. Skupili smo za Školu u prirodi.“
Nikola Jozić, 4. a
Iznenadili su nas gosti – stariji učenici polaznici izvannastavne skupine Dramske igre i vježbe kad su u pratnji knjižničarke došli u učionicu. Tada su samo za 4. a izveli kratku predstavu „Pesji život“ povodom Mjeseca hrvatske knjige na kajkavskom jeziku. Glumci su glumili razne vrste pasa. To mi je bilo jako lijepo i zanimljivo jer jako volim pse. Psi su druželjubivi i zaigrani, pogotovo mladunci. I ja imam psa po imenu Frida, jako je zaigrana i voli se maziti. „Pesji život“ mi se jako svidio jer je poučan i zabavan.
Tekst: Elizabeta Lešković, 4. a
Duša i Doga upozoravaju Boxa i Pudle na ponašanje prema Mixu.
Članovi INA Dramske igre i vježbe: Sebastian Gajski, Manuela Klenkar, Aniela Gajski, Una Vahović, Alma Beljak.
Knjižničarka Blanka Doko
3. je svjetski rat. Bio sam sa svojom braćom i sestrama u nekom podrumu. Podrum je mali, a nas je bilo četvero. I da, zaboravio sam reći, kod nas je bio jedan veliki ormar. Bili smo sami i tužni. Nitko nije htio razgovarati ni s kim.
Jednoga dana znatiželja je bila jača od straha. Rekao sam braći i sestrama da ulazim u ormar jer me zanima što je unutra. Otvorio sam ga i vidio puno oružja, ali ormaru nije bilo kraja. Sjetio sam se priče koju sam čitao: „Kronike iz Narnije“. U njoj djevojčica Lucy ulazi u ormar i otkriva Narniju. Da se vratimo na priču. Krenuo sam dalje i vidio sunce, iako je vani bila zima, koje je sjelo kao usred ljeta. Isprva sam mislio da sam u Nigdjezemskoj Petra Pana, ali sam u daljini vidio veliki dvorac koji su čuvali dva kraljevska lava. Došao sam do dvorca. Mislio sam da će me lavovi zaustaviti, oni se nisu ni pomaknuli. Dodirnuo sam vrata i ona su se otvorila. Dvorac je bio pust. Samo je u sredini bio veliki tron. Na njemu je sjedio dječak od 15 godina. Kad sam ušao, pozdravio me s „Dobrodošli natrag u Nigdjenarniju, kralju“ i poklonio mi se. Mislio sam da mi se priviđa i upitao ga tko je. Rekao mi je da je on moj sluga g. Batler. Rekao mi je da sjednem na tron i da će okupiti sve nigdjenarnijske ljude da proslave povratak kralja. Bio sam zbunjen, ali sam ga poslušao. Moj sluga je samo zazviždao i svi ljudi iz NIgdjenarnije su se okupili. Svi su me pozdravljali kao kralja. Bilo je vrijeme da kralj, kao i u svakoj kraljevini, nešto kaže. Svi su me gledali. Rekao sam da ja nisam kralj i da prvi put vidim ovu zemlju. Oni mi nisu vjerovali. Moj sluga je rekao nešto na tom nigdjenarnijskom jeziku i svi su odmah to shvatili.
Okrenuo se prema meni i rekao da pogledam kroz staklenu kupolu. Pogledao sam i kroz debelo staklo vidio svoju sobu. Tada sam shvatio – ormar je tajni prolaz u snježnu kuglicu u mojoj sobi.
Andrija Dreven, 6. a
Kad sam bila manja, baka mi je svake večeri ispričala neku priču. Većinu sam zaboravila. No pamtim kad mi je ispričala kako je kao mala prošla kroz ormar. Rekla je kako svatko ima negdje svoj ormar. Odlučila sam potražiti svoj.
Kad sam se vratila iz škole, molila sam mamu da me povede kod bake. Ona je, naravno, prihvatila. Ispitivala sam baku kako je pronašla svoj ormar. Rekla mi je da ga moram sama pronaći.
Tražila sam i tražila po cijeloj kući. Ormar sa čašama, ne, jedino što je tamo bilo su prašnjave čaše za goste. Mojoj baki rijetko dolaze gosti jer je daleko do grada i daleko od sela. Živi u velikoj kući blizu šume i ima samo jednu susjedu. Potražila sam u ormaru s lijekovima, tanjurima, kaputima, no nigdje mog čarobnog ormara. Izašla sam van ljutita jer ne mogu naći svoj ormar. Tada je došla bakina stara mačka Grefilda. Inače mrzovoljna, sada se sa mnom mazila. Nakon nekoliko minuta trčala je u krug, kao da mi govori da ju pratim. Išla sam joj dati hrane, ni nije ju htjela pojesti. Sjela sam do zida i zaspala s Grefildom u krevetiću. Probudila sam se jer su vrata ormara pala do mene, nisam ga primijetila ranije. Sjetila sam se da moram nahraniti krave. Kopala sam po ormaru tražeći hranu. Zaboravila sam na čarobni ormar. Stavila sam hranu kravama u zdjelu. Kad sam vraćala hranu, primijetila sam da su sve stvari pobacane iz ormara. Sjetila sam se što to znači. Ušla sam u ormar i Grefilda me je pratila.
Ušla sam u svijet bajki, vila i mističnih bića. Grefildi su se pojavila krila. Šetale smo šumom, sretale vile i princeze, Regoča i Kosjenku… Lopovi koji kradu zlobu trčali su uokolo i uništavali zlobu. Kupila sam slatkiše na štandu, podijelila sam lizalice svima te upoznala nove prijatelje. Svi smo zajedno istraživali njihove bajke, svjetove i gradove. Grefilda se zabavljala s ostalim životinjama. Kad su se svi razišli u svoje bajke, posjetila sam Ivanu Brlić-Mažuranić. Pokazala mi je svoje bajke. Rekla kako dobiva inspiraciju i maštu. Naučila me da mašta dođe se s vremenom i da ne treba forsirati. Vidjela sam da je već pao mrak te da se trebam vratiti do bakine kuće. Vratila sam se do prolaza kroz ormar. Sve sam vratila natrag uredno u ormar. Primila Grefildu i odnijela je u kuću.
Baka me ponudila tortom, no nisam mogla jesti jer sam se prejela slatkiša. Baki sam ispričala avanture, kad je stigla mama da me odvede doma.
Marta Grahovac, 6. a
Vrećice s uvezenim imenima