U studenom su u Informatičkoj učionici frcale iskrice uslijed rada moždanih vijuga pri rješavanju logičkih zadataka. Učiteljica Natalija Stambolija uključila je učenike od 3. do 8. razreda u Međunarodno natjecanje iz informatike i računalnog razmišljanja „Dabar“.

S velikim ponosom ustanovili smo da imamo čak troje učenika u deset posto najboljih: Lucija Mlinarić, Ivona Kucelj i Pavel Matuša Popović. Dodatni razlog za veselje jest to što je Pavel uspio sve zadatke riješiti točno i osvojiti maksimalan broj bodova!

Učenici OŠ Vladimir Bosnar Stubičke Toplice nisu ostvarili visoke rezultate, ali su se sjajno zabavili. Natjecateljica, šestašica Laura, prenosi uzbudljive informacije iz prve ruke.

Noć uoči natjecanja 28. listopada 2021. godine od uzbuđenja nisam mogla spavati. Bila sam dio ekipe svoje Osnovne škole Vladimir Bosnar Stubičke Toplice u Županijskom natjecanju školskih sportskih društava osnovnih i srednjih škola za učenike od 5. do 8. razreda u krosu.

Prvo mjesto, zašto ne?!

Prva riječ ujutro bila mi je: „Kros!“. Brzinom munje spakirala sam sportsku torbu i krenula pred školu na susret s učiteljicom Tjelesne i zdravstvene kulture Martinom Debeljak. Učiteljica je naša mentorica i razrednica moga 6. a razreda pa smo snažno osjećali timski duh i zajedništvo. Školski natjecatelji 5., 6. i 7. razreda Nicole K., Martina H., Jana P., Toto Š. G., Borna K., Jan J., Leon Z., Janne M. P., Tin M. i Erik N. bili su podjednako uzbuđeni i jedva dočekali stići u mjesto održavanja natjecanja Donju Šemnicu pored Krapine. U autobusu sam maštala kako bi bilo slatko pobijediti i prestići sve djevojčice iz naše županije. Prvo mjesto, zašto ne?!

Pucanj, start, krećemo

No nije bilo baš tako. U 13:00 sati započela je utrka. Kada sam vidjela stazu, oblio me hladan znoj. Pucanj, start, krećemo. Uzbuđenje me je preplavilo u toj mjeri da sam uspjela promašiti stazu uz potok. Hrabro sam se vratila i nisam odustala. Dala sam sve od sebe i to mi je na kraju pružilo osjećaj ponosa. Svi skupa nismo ostvarili baš neke visoke rezultate. Ekipno su 5. i 6. razred učenice bile 18-e, dječaci 22.; dječaci 7. i 8. razreda zauzeli su 24. mjesto. Od djevojčica najbrža je bila Nicole K. na 32. mjestu, od dječaka Toto Š. G. na 9. mjestu. Raduje me što smo sudjelovali među 420 sudionika iz 25 osnovnih i šest srednjih škola. Najbolje rezultate ostvarili su učenici iz Zaboka, Donje Stubice i Zlatara te im na tome čestitamo.

Šlag na kraju

U povratku smo se šalili kako bi bilo super da se bus pokvari i stane pa da svi odemo na sladoled. Djelomično se želja i ostvarila jer smo se Jana, Nicole i ja u Stubakima počastile šlagom. Zauvijek ću pamtiti sportski dan ispunjen prijateljstvom.   

Tekst: Laura Franjković, 6. a

Tekst je predložen za Županijsku smotru LiDraNo 2022. u kategoriji samostalnih novinarskih radova.

Potkraj listopada naša je škola sudjelovala u dodjeli Male nagrade Gjalski u Gradskoj galeriji Zabok. Učenice Lucija Pavić i Juli Kišur Novak sudjelovale su literarnim uratcima koje su pisale uz pomoć mentorica Danijele Miklec i Romine Gorički Mihaljinec. Od 33 pristiga rada tri su nagrađena i sedam pohvaljenih. Lucijina priča „Četvrto je najvažnije“ članovi žirija ocijenili su izvrsnom te joj je uručeno priznanje i nagrada. 

Četvrto je najvažnije

Bio je deveti mjesec, jesen. Imala sam deset godina. Cijelo sam ljeto pokušavala naučiti voziti bicikl, ali mi nije pošlo za rukom. Svaki sam se dan  budila  i razmišljala kako ne znam voziti bicikl. Ubijalo me je. Cijela obitelj bi me tješila oko toga. Uvijek bi govorili: “Ma biti će bolje, ne brini se.“ Ali onda bi došla moja sestra, ona nije bila tako pozitivna. Pa bi mi rekla: “ Znaš, kad sam ja imala deset godina, vozila sam bicikl bolje od pola Stubičkih Toplica.“ To me pogodilo točno u živac pa sam sama sebi rekla: „Dosta je, naučit ću voziti bicikl.“

Odmah sam iskočila iz kreveta, shvatila sam da je jedanaest sati i pripremila se na uobičajene komentare mojih ukućana: “Zar ti živiš u hotelu?“ ili, “Ajoj, mislili smo da ti trebamo poslati pismo, princezice.“ -  taj je osobito drag mojoj sestri. Odlučila sam staviti ruke na uši dok  sam se spuštala niz stepenice, ali bilo je čudno, tiho, bez ikakvih komentara. Kad sam sišla dolje, nije bilo nikoga. Samo žuti papirić na kojem je pisalo: „Pa, dobro jutro princezice Lucija! Nadam se da ste se lijepo naspavali. Barem do jedanaest sati jer drugačije ne bi imalo smisla. ( Stvarno mi već idu na živce!) Kako već znaš, mi smo na berbi. Dođi gore s bicom. Doguraj ga. Gore su Petra, Eva (najbolja Petrina prijateljica), Vito (moj bratić), Filip i Jakov (Evini kumovi - sve u svemu, dosadni likovi). Naučit će te voziti bicikl.“ Ma super, sad ću se još osramotiti pred njima! Ali s jedne strane to je dobra ideja, možda ću se osramotiti, ali ću barem naučiti voziti bicikl. Spremila sam se i krenula prema kleti. Skoro sam umrla tri puta dok sam se penjala po brijegu, ali sam došla. Pozdravila sam se sa svima koje poznajem i uputila se prema sobi gdje su bili Petra i društvo. Kad sam ušla u sobu, bila sam „jako iznenađena“. Kao i inače, svi su bili na mobitelu jer su antisocijalni više od krepane mačke. Nekako sam ih, na sreću, nagovorila da me nauče voziti bicikl. Rekla sam im: „S obzirom da si od vas svih ti, Eva, najnormalnija, molim te da mi ti pomogneš.“ „Ok.“ odgovorila je. Sjela sam na bicikl i prvo mi je rekla da postoje samo tri pravila: „Prvo, uvijek drži noge na pedalama. Drugo, uvijek drži ruke na volanu. Treće, nikad ne gledaj uokolo.“ Odgovorila sam: „Ok!“ Stavila sam ruke na volan, noge na pedale i rekla sama sebi: „Možeš ti to!“ I naravno, kako možete pogoditi, trusnula sam na zemlju k'o kruška. Pokušala sam još par puta, ali svaki put bi se rastepla.

Nakon nekog vremena smo ipak pitale ostale za pomoć. Kad su svi došli, pitala sam svakog od njih za savjet, a meni jedan od najdražih bio je onaj Filipa i Jakova. Filip mi je rekao: “Pa gle, ja sam se naučio voziti bicikl kada me tata pustio niz brijeg jer onda sam imao samo dva izbora: drvo ili da počnem voziti. I tako sam naučio voziti bicikl.“ Jakov je rekao: “Ja mislim da te netko treba primiti za leđa i u jednom trenu pustiti.“ Svidjela mi se ta druga ideja pa sam se odlučila za nju. Tada sam se trebala odlučiti tko će biti držač bicikla. Filip je odmah otpao jer je prelud, Petra i Eva su građene k'o stalci za infuziju pa bolje da njih preskočim. Samo mi još ostaju Jakov i Vito. Odlučila sam se za Vitu s obzirom da je on viši i jači od Jakova. I tako sam sjela na bicikl i počela trening. Prvih sam se par puta odmah rastepla, ali već je peto puštanje bilo bolje. Sedmi put još bolje, a deseti sam put već znala voziti na ravnom. Bila sam jako ponosna na sebe jer sam uspjela. Uputila sam se prema kleti kad sam začula: “Ne tako brzo sad. Još moraš naučiti niz brijeg.“ Viknula sam: „Ok!“ jer sam bila jako samouvjerena da ću uspjeti. Popeli smo se na brijeg i tek sam onda shvatila koliko je visok i strm. Sjela sam na bicikl i pitali su me jesam li spremna. Htjela sam odgovoriti kako nisam, ali me u tom trenu nešto gurnulo. Bio je to Filip. Rekla sam sama sebi: „U redu je, možeš ti ovo.“ Nekako sam čak i upravljala biciklom, ali je onda došao dio s kočenjem. Probala sam, ali sam shvatila da kočnica ne radi. Pravilo broj četiri -(ako pitate mene, najvažnije) provjeri da kočnice rade. Počeli su vikati da kočim, ali sam se zaderala: „Kočnice ne radeeee!“. Začulo se jednostavno i glatko: „Bum!!!“

Sljedećeg čega se sjećam je da se budim u krevetu s krpom zavezanom oko glave. Rekla sam sama sebi: „Nemoj sada o ničemu razmišljati, samo idi spavati.“ I dan danas se ponekad sjetim toga i zapitam, kakvim sam ja bedakima dopustila da me nauče voziti bicikl, ali kaj je tu je, bar sad znam voziti bicikl. 

Autorica: Lucija Pavić, 7. razred

Mentorica: Danijela Miklec

Učiteljice Davorka Maček i Romina Gorički Mihaljinec uključile su svoje učenike u Likovno-literarni natječaj na temu Domovinskog rata u organizaciji Udruge veterana specijalne policije Domovinskog rata "Barun". Zahvalnice za sudjelovanje dobili su Jakov G., Doris M., Erik P., Lucija D. (za dva izričaja) i Patricija P., dok je u kategoriji likovnih radova učenika od 2. do 4. razreda prvu nagradu osvojila Alma Beljak. 

Koraci u stvaranju pobjedničkoga rada

Kada mi je učiteljica rekla za natječaj udruge „Barun“, bila sam radosna i samopouzdana jer sam prije osvojila još jednu nagradu. Odmah sam počela razmišljati kako bih na najzanimljiviji način mogla prikazati snagu Hrvatske u ratu. Sinula mi je ideja da radim tušem i da sve bude crno-bijelo jer u ratu ništa nije prekrasno i šareno. Rat je tmuran. Kod kuće sam nacrtala vodotoranj, no slika mi je bila nekako prazna. U školi sam upitala učiteljicu kako da popunim prostor. Savjetovala mi je da nacrtam vukovarske građevine uništene su u ratu. Kad sam sve završila uvidjela sam da je slika previše crna. Dosjetila sam se da bih mogla nacrtati veliku hrvatsku zastavu u boji koja predstavlja snagu Hrvatske i hrabrost u ratu. I tako je završen moj likovni rad o Domovinskome ratu i Vukovaru.

Nakon dugog čekanja na rezultate Natječaja, učiteljica mi je rekla da je moj rad prvi. Bila sam jako sretna i ponosna na sebe te jako zahvalna učiteljici Davorki Maček na dobrim savjetima. 

Tekst: Alma Beljak, 4. a