Nasilje

Tekst i razgovori: Ines Franjković, Lucija Domitrek, Iva Aščić, 5. a

Tučnjava, izazivanje, izrugivanje, naguravanje, udarci, uvaljivanje u nevolje, vrijeđanje, ismijavanje, uzimanje stvari… Sve je to vezano uz nasilje, pogotovo ako traje i ponavlja se. Nema toga mnogo u našoj školi, ali događa se. I tada nikome nije ugodno. Ništa od toga nije ni lijepo, ni dobro, ni rješenje za bilo koje situacije. Voljela bih da je naša škola potpuno bez nasilja; voljela bih da svojim primjerom pokazujemo drugim školama kako se može biti bez nasilja, da smo baš svi dobri i pametni učenici. No često nije tako. U svakom razredu treba o tome govoriti i učiti jer često griješimo a da nismo toga ni svjesni. Često nam se dogodi nešto ružno pa samo pustimo da prođe. Moramo se truditi biti što bolji i obazriviji jedni prema drugima. Nasiljem nećemo postići apsolutno ništa dobro - nećemo imati prijatelje, izbjegavat će nas, nećemo biti nimalo cool već uvijek dežurni krivci za sve loše što se dogodi u školi. Nitko u školi ne bi trebao raditi probleme drugima. Oni koji to mnogo čine, česti su posjetitelji pedagoške službe.

Razgovor s pedagogom

Goran Jenić: O problemima treba razgovarati

Koju proceduru prolaze učenici koji dolaze u pedagošku službu radi nasilja koje su počinili u školi nad drugim učenicima?

Postupamo prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. Razgovaramo sa žrtvom koju odmah nastojimo zaštiti, trenutno zaustavljamo nasilje. Utvrđuje se što se dogodilo. Potom se razgovara s učenikom koji je počinio nasilje – prema terminologiji - nasilnikom. Nastojimo ustanoviti što se i zašto dogodilo. Ako je situacija ozbiljnija odmah zovemo roditelje.

O kakvom nasilju je najčešće riječ – verbalnom, fizičkom, na društvenim mrežama?

Najčešće je to lakše verbalno  i uz pomoć društvenih mreža.

Koliko često Vam dolaze učenici koji vrše nasilje na razgovor?

Lakši prijestupi događaju se u prosjeku jedanput tjedno, rijetko teže nasilje. Tučnjave se dogode u prosjeku triput godišnje.

Jesu li to češće djevojčice ili dječaci?

Podjednako, s tim da se dječaci porječkaju pa eventualno dođe do naguravanja, a djevojčice to čine puno suptilnije i dugotrajnije, pogotovo uz pomoć društvenih mreža.

Što je najčešće razlog radi kojega nasilnici vrše nasilje?

Najčešće su to neriješeni sukobi od ranije pa se problemi povlače dulje. Treba razgovarati i rješavati probleme.

Kako se ponašaju nasilnici kada dođu u pedagošku službu?

U početku su najčešće buntovni, ali nakon razgovora iskažu pokajanje, barem formalno. Nikome to nije ugodno.

Kako se Vi osjećate?

Ni meni takve situacije nisu ugodne, ali to u tom trenutku nije važno. Bitno je zaštititi i dati potporu djeci, i žrtvama, i nasilnicima s ciljem preveniranja nasilja.

Pomaže li razgovor da se takvi nasilni učenici promijene i postanu dobri?

Razgovor pomaže u fazi mirenja, a nasilnicima se ukazuje na načine rješavanja sukoba; lanac se ne prekida ukoliko to ne shvate i poštuju.

Koje su osobine nasilnika?

Nema pravila. Neka su djeca mirna pa iznutra „kuhaju“ i na kraju eksplodiraju; neka su eksplozivna a ne bi nikome ništa. Svako je izložen i može u nekom trenutku biti i nasilnik i žrtva. Pogotovo kad je riječ o društvenim mrežama. Djeca imaju otvorene ruke s nečim o čemu pojma nemaju, uopće nisu u stanju sagledati posljedice svojih postupaka.

Kako se ponašaju roditelji kada dođu u školu radi takvih situacija?

U većini su zabrinuti za svoje dijete, pogotovo roditelji žrtve; roditelji s teškim verbalnim nasiljem znaju biti i zaštitnički nastrojeni, ali na koncu shvate i prihvate problem.

Razgovor s edukacijskom rehabilitatoricom

Dubravka Coha Seničić: Znakovi nasilja

Vodite brigu o učenicima koji imaju posebne programe za učenje prilagođene njihovim mogućnostima. Zanima nas jesu li takvi učenici problematičnoga ponašanja? Vrše li nasilje nad drugima ili su češće žrtve? Jesu li nužno problemi s učenjem povezani s problemima u ponašanju?

U fokusu moga rada učenici su koji se školuju po primjerenom obliku školovanja, koji imaju teškoća u učenju i savladavanju nastavnog sadržaja, ali i učenici s poteškoćama u ponašanju.

Učenici koji se školuju po nekom od primjerenih oblika školovanja rijetko su problematičnog ponašanja, osim ako kao takvi nemaju neku teškoću upravo iz tog područja, kao što je npr.  ADD ili ADHD. No nerijetko mogu biti kao takvi okarakterizirani, jer su možda neshvaćeni od strane svojih vršnjaka ili učitelja, prilikom neprepoznavanja njihovih potreba.

U našoj školi se vrlo rijetko, gotovo nikada otkad ja radim ovdje nisam susrela da bi učenik s teškoćama u razvoju bio nasilan prema drugom učeniku, ali i da bi bio žrtva. Naime, kroz preventivne programe, zdravstveni odgoj, građanski odgoj te kroz svakodnevni rad svi naši učenici uče kako postati i biti ravnopravni članovi ovog društva te se senzibiliziraju o različitostima koje su sastavni dio naših života.

Biti ću slobodna preoblikovati vaše pitanje pa reći da su problemi u ponašanju povezani s poteškoćama u učenju - ukoliko neka teškoća nije pravovremeno prepoznata i time pružena odgovarajuća razina podrške, učenik postaje neuspješan, gubi samopouzdanje te svoje nesigurnosti možda ispoljavati kroz neprimjerene oblike ponašanja.

Što je po Vašem mišljenju najgori oblik međuvršnjačkog nasilja?

Najgori oblik međuvršnjačkog nasilja je definitivno verbalno nasilje - vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje… Naime, ono se teže primijeti, ali puno dulje ostaje i ostavlja dugotrajne posljedice. Masnica nestaje s vremenom, rana zacijeli, ali riječi i bol koju uzrokuju ostaju zauvijek.

Po čemu se može prepoznati trpi li neki učenik međuvršnjačko nasilje?

Znakovi pomoću kojih možemo prepoznati trpi li neko dijete međuvršnjačko nasilje su sljedeći: ne žele ići u školu, „bolesni“ su ujutro prije škole, imaju glavobolje ili bolove u trbuhu; primjetan je pad školskog uspjeha, postaju povučeni, niskog su samopouzdanja, ostaju bez svojih stvari, često „gube“ džeparac, imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine, počnu zastrašivati drugu djecu, postanu agresivni i depresivni, daju nevjerojatne isprike za navedena ponašanja. Na školskom odmoru su sami, ne biraju ih u grupnim sportovima, traže blizinu učitelja i dr.

Koja je Vaša poruka za djecu koja trpe nasilje a neće se nikome požaliti?

Za svu djecu koja trpe nasilje, prva poruka jest da nisu sami, nadalje da nisu ni na kakav način odgovorni za postupke druge djece koja se prema njima ponašaju ružno te ukoliko se ne mogu nositi sa osobom i situacijom u kojoj su se našli, obavezno moraju potražiti pomoć odrasle osobe, bilo da se radi o učitelju, roditelju ili stručnom suradniku. Nikako ne izbjegavati školu, druge prijatelje ili sam problem jer tako nećemo ništa postići. Svaki problem ima svoje rješenje.

Iskustvo anonimne petašice

Pomažu nam radionice

Prije je u našem razredu bilo više nasilja svih oblika, a najviše verbalnoga i elektroničkoga. Često bi u društvenim grupama koje smo imali na mobitelima krenule rasprave pa vrijeđanja. Naša učiteljica nije dopuštala takvo ponašanje. Često nam je organizirala različite radionice. U sjećanju mi je ostalo zajedničko čitanje priče o siromašnoj djevojčici koja je imala puno braće i sestara pa su im se drugi ismijavali radi siromaštva. Nisam mogla prihvatiti takvu okrutnost, a niti povezati s mnogim međuvršnjačkim postupcima. Na radionicama smo se stavljali u različite uloge i razgovarali o ispravnim i neispravnim postupcima likova. Nakon takvih radionica čini mi se da smo svi skupa bili pažljiviji jedni prema drugima. Preko ljetnih praznika družili smo se i svi skupa bili prijatelji. U početku 5. razreda bilo je u redu, ali onda su opet počeli neki problemi s vrijeđanjem. Svaki Sat razrednika razgovaramo o problemima, pa i o nasilju i vrijeđanju, čini mi se da postajemo sve bolji i bolji prijatelji. Ali kao da nam se stalno moraju te neke stvari ponavljati. Puno je teže biti dobar nego zločest – to može svatko.

Nasilje na internetu

Razgovor, razgovor i još malo razgovora

Nasilje na internetu je tema o kojoj bismo mogli razgovarati i razgovarati. Puno sam očekivala i radovala se najavljenoj radionici na tu temu na satu Informatike. S platna smo svi zajedno čitali pravila i savjete o nasilju na internetu; igrali smo igru s pitanjima na koje smo trebali odgovoriti i objasniti svoje mišljenje; izrađivali smo mentalne mape o nasilju i zanimljivo, svatko je izradio različitu. To pokazuje da se trebamo informirati i stalno promišljati o ovoj osjetljivoj temi, biti oprezan i mudar kod korištenja društvenih mreža.

Tekst: Lucija Domitrek, 5. a

 Pedagoške mjere:

1.     Opomena (donosi razrednik)

2.     Ukor (donosi Učiteljsko vijeće)

3.     Strogi ukor (donosi Učiteljsko vijeće)

4.     Premještaj u drugu školu (donosi ravnateljica uz Učiteljsko vijeće)